Tekst je prvi put objavljen u 79. broju štampanog izdanja Nedeljnika, u ljeto 2013. godine, nekoliko mjeseci prije njene smrti.
Svaki put kada Jovanka Broz progovori, kao da je progovorila prvi put. Ona nije samo bivša prva dama SFRj i Titova udovica, ona je udovica jedne zemlje koja više ne postoji i udovica ideje o da balkanski narodi mogu da žive u bratstvu i slozi. Njena sudbina je simbol prožimanja svih jugoslovenskih intriga koje su ispisivale istoriju ovih prostora u drugoj polovini ovog vijeka, onoga što nam je odredilo sudbinu, od čega mnogo toga ne znamo.
Jovanka Broz je ponovo progovorila, ovog puta - o svemu. Žarko Jokanović, posljednjih osam godina angažovao se da pomogne izolovanoj "prvoj dami" i tokom vremena uspostavio povjerenje koje ga je dovelo do Jovankine ispovijesti i materijala za knjigu.
Feljton koji je Jokanović objavio u dnevnom listu "Blic" izazvao je burne reakcije širom bivše Jugoslavije. Žarko Jokanović za Nedeljnik otkriva sva saznanja o životu i sudbini Jovanke Broz, o tome zašto je smetala Titovim generalima, kako je uklonjena iz javnosti, o mučnom životu u izolaciji, o "višku" srpskog nacionalizma za jednu Titovu suprugu, kao i zašto Jovanka misli da se oni koji danas vode državu ne razlikuju od onih koji su došli poslije Tita.
Fenomen Jovanke Broz. Ona je i danas izuzetno važna...
Jovanka Broz je ne samo simbol, već i veoma značajan akter i svjedok jednog velikog i značajnog poslijeratnog perioda, neprocjenjiv istorijski izvor čitave jedne epohe zemlje koje više nema. Njeno svjedočenje može osvijetliti najtamnije kutke nepoznatih istorijskh lavirinata i zato je ona više nego značajna. Ona je jedna od posljednjih živih osoba koje mogu do detalja opisati brojna istorijska dešavanja, ona zna tajne koje niko drugi ne zna. Ne samo da može svjedočiti o svim ličnostima domaće političke scene, njihovim međusobnim odnosima, sukobima, suprostavljenim stavovima i interesima, o Josipu Brozu i njegovoj stvarnoj moći i nemoći, već i o skoro svim najznačajnijm državnicima XX veka i svojim susretima sa njima.
A srela ih je sve, sem Mao Cetunga. Ko danas još može direktno da ispriča svoja sjećanja iz susreta sa Čerčilom, Kenedijem, Niksonom, kraljicom Elizabetom, rimskim papom, Hruščovom, Brežnjevom, Naserom, Sadatom, Jaserom Arafatom, Indirom Gandi, Kastrom, Gadafijem... Jovanka Broz je živa enciklopedija spoljne i unutrašnje politike Jugoslavije iz vremena procvata te države i neprocjenjiva je šteta što njena svjedočanstva nisu prikupljena i sistematizovana, kao dragocjen istorijski materijal.
Sem toga Jovanka je skoro četiri decenije progonjena, obespravljena, zlostavljana, mučena i izložena psihološkoj torturi. Osuđena na kućni pritvor, bez sudske odluke, bez krivice proglašena krivom. I to niko ko drži do ljudskih prava i do elementarne ljudske pristojnosti ne želi da razume niti da prihvati.
Jovanka svoj život umije da sažme u dvije rečenice:
„Bog mi je dao divan život pored Tita. Ali, koliko godina mi je bilo lijepo - još više godina sam bila progonjena, mučena i zlostavljana."
Tri decenije u izolaciji...
Sa Jovankom Broz sam u kontaktu od 2005. godine, kada sam je, kao direktor magazina "Star", pozvao sa željom da joj pomognem, jer su do mene došli glasovi o ekstremno teškim uslovima u kojima živi. Imali smo i neke zajedničke prijatelje, tačnije majka moje školske drugarice je bila njena prijateljica i prijateljica njene sestre. Pretpostavljam da je i to doprinijelo uspostavljanju povjerenja koje se godinama pažljivo gradilo.
Tada sam uspio da ubijedim Rasima Ljajića, koji je bio minisitar u vladi, da je posjeti i da proba da riješi problem grijanja, jer ona osam godina nije imala grijanje i grijala se tako što je sipala vrelu vodu u plastične boce od kisele vode i te vrele boce bi potom iz prizemlja nosila na sprat i ređala u krevet da se zagrije. Od tih vrelih boca često je dobijala i opekotine.
Tada nije imala ni zdravstvenu knjižicu, niti bilo koji drugi lični dokument, sem jedne predratne krštenice. A danju, kada ode policija koja ju je čuvala, ona bi se skupila u njihovu sobicu, jer je kod njih radio radijator, ponijela bi neku knjigu ili je nešto radila u rukama - i tako se grijala i preživljavala zimu. Dešavalo se i da joj se krov provali i da na stotine litara vode padne na nju, par puta je zamalo to nije i ubilo. U kući postoji samo jedan ugao koji ne prokišnjava i gdje može da se skloni kad pada kiša.
Kuća je državna svojina i niko ništa ne ulaže u nju. Zimi, kad padne snijeg, ne može da izađe iz kuće, a ulazne stepenice samo što se ne sruše, jer je tokom bombardovanja kuća pomjerena iz temelja.
Jovanka ne prima penziju, nego neki nedefinisan novčani dodatak, koji svakoga trenutka mogu da joj ukinu, jer je potpuno nezakonit. Penziju joj nisu dali, iako ona ima čin potpukovnika, prvoborac je i nosilac spomenice. Takođe ne daju joj penziju ni kao Titovoj udovici, jer tvrde da Tito nije primao platu, iako postoje dokazi da je primao ne samo platu, nego i dječiji dodatak.
Godinama je u kućnom pritvoru, nema više ni kola koja bi je odvezla do Kuće cvijeća, a ako bi negdje željela da izađe i da je neko preveze, morala bi da traži dozvolu. Godinama unazad nije izlazila iz kuće. Ali i dalje je ona osoba izrazito jakog duha, prava žilava Ličanka i borac, besprijekorne memorije, do detalja se sjeća svakog imena, datuma, događaja, dokumenta.
Izolacija je nije ubila, ona je toliko bistrog uma i briljantne inteligencije, toliko je obaviještena o zbivanjima u zemlji i svijetu, da to kod sagovornika izaziva najiskrenije divljenje.
O Titu, komunizmu, Jugoslaviji...
Tita i dalje voli i sa ljubavlju i razumijevanjem priča o njemu. Nikada mi nijednu ružnu riječ o njemu nije rekla. Imam utisak da je to jedna od onih ljubavi za sva vremena.
Jovanka dosta argumentovano govori i o posljednjim godinama Titovog života, kada je on praktično bio kidnapovan i s oružjem na čelu odvojen od nje:
"Tito je jednostavno bio primoran da se razdvoji od mene. I on je dobro znao kakvim zlikovcima je okružen i da je to jedini način da mi spasi život, jer oni su bili spremni na sve. Toliko sam ja njima smetala i Tito je to dobro znao. On je mene tako spasio od tih neljudi i tih zlotvora".
Što se Jugoslavije tiče, vrijeme će pokazati da je bila možda prva osoba koja je naslutila njen raspad i o tome upozoravala najviše državne organe, koji bi joj odgovarali da je „ludača koja prognozira raspad zemlje". A ona je to dobro uočavala i shvatala, znajući i na svojoj koži osjećajući kako su sukobi tadašnjih poltrona koji su okruživali Tita opasni i u kom pravcu vode.
I ona je kao glavne razbijače Jugoslavije označila upravo one kojima je i sama smetala i koji su bili njeni najveći dušmani: Staneta Dolanca (za koga je imala dokaze da je bio u Hitlerjugendu i da je bio njemački špijun) i Nikolu Ljubičića. Na pedeset sednica Vlade, na ne zna se koliko sjednica Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ razmatrali su „slučaj drugarice Jovanke Broz", dok im se zemlja bukvalno raspadala.
A što se tiče komunista, Jovanka kaže:
"Ali, doduše, ni ovdje mi u Srbiji ništa ne priznaju, pa što bi i tamo oni u Hrvatskoj. A, nisu mi ni komunisti ništa priznali, tako da su po tom pitanju meni svi isti".
(...)
O ljubavi sa Titom i da li je to bio politički brak...
Potpuno su netačne sve priče kako je ona Titu dovedena po zadatku. Pa kako ju je poturio kod Tita ovaj ili onaj, a to su sve besmislice. Ona je kao major poslije rata raspoređena na rad u Beli dvor. I tu se polako rađala ta ljubav.
Jovanka Broz i Josip Broz Tito
Jovanka je bila lijepa, imala je dosta udvarača i na kraj pameti joj nije bilo da je tako nešto moguće. I dugo je Tito oblijetao oko nje. I to je zaista bila i ostala jedna velika, velika ljubav. On je njoj svako jutro kuhao kafu i donosio joj kafu u krevet, a ako bi bar jedan dan bila odsutna iz njegove blizine, tražio je da se hitno vrati.
Na hiljadama slika koje postoje i na kojima su njih dvoje, vi tu ljubav jednostavno vidite. Slika govori više od riječi. Ona je bila njegov oslonac i njegova podrška. Svojim životom bi ga štitila da je neko nasrnuo na njegov život. Bila mu je odana i pouzdana. Sve povjerljive materijale koje je dobijao kada su negdje na putu, gurao je njoj u tašnu, da se ne zagube.
Tako se ona mnogo godina kasnije, kada se u rukovodstvu pojavio Stane Dolanc, sjetila papira koje joj je Tito dao mnogo godina ranije na jednom ručku - gdje je bio povjerljivi izvještaj o pripadniku Hitlerjugenda i njemačkom špijunu Stanetu Dolancu. I ona se sjetila tog papira i tog imena i upozorila Tita. Dolanc je to znao i nikad joj to nije oprostio.
I zato su na kraju, kao jedan od načina razdvajanja Tita i Jovanke primijenili i vrlo podle metode izazivanja ljubomore. Titu su poturali golišave maserke i namještali situaciju tako da Jovanka naiđe i to vidi, kako bi kod nje izazivali histerične reakcije.
A ona je reagovala jer nije dala da niko njome briše pod, iako je, kako kaže, znala da Tito njima ne može ništa u tim godinama, eventualno da ih šljapne po zadnjici.
Kompletan tekst pročitajte Ovdje
