Ja se zovem Vićenco Ušljebrka, imam dvadeset tri godine i studiram turistički menadžment. Živim s roditeljima, imam dvije sestre, u slobodno vrijeme na PlayStationu igram Fifu 17 i mislim da su 1991. agresori bili Srbi, dočim su Hrvati bili žrtve.’
Tako će se uskoro – a netko će jamačno odgovarati zašto praksa već nije uvedena – na nacionalnim televizijama predstavljati sudionici reality-programa, natjecatelji talent-showova, igrači kvizova ili gosti za okruglim stolovima u studiju. Ako je pitanje ‘Gdje si bio devedeset prve?’ majka svih hrvatskih pitanja, onda je sâm bog otac, sin i duh sveti toga i svih ostalih svjetskih pitanja svih vremena ikad i uopće, The Pitanje – ‘Tko je 1991. bio agresor, a tko žrtva?’ Postoji li, naime, danas netko tko je 1991. još bio dijete ili se nije bio ni rodio – tko dakle još uopće nije bio – ne postoji u Hrvatskoj nitko tko ne bi mogao i morao odgovoriti na jednostavno pitanje o agresoru i žrtvi.
Stvar je, međutim, odveć važna da bi se prepustila improvizaciji i isljedničkim vještinama nestručnih i sigurnosno neškolovanih televizijskih voditelja, pa bi je svakako valjalo urediti zakonom. Zakon o društvenoj legitimaciji, kako sam zamislio da bi se zvao taj akt, propisao bi da se svaki punoljetni građanin Republike Hrvatske, ali i strani državljanin u posjeti ili boravku u Hrvatskoj, prilikom svakog predstavljanja jasno, glasno i čitko ispisanim velikim slovima – jer isto bi pitanje, odmah ispod imena, prezimena i datuma rođenja, stajalo i u svim službenim obrascima, bez obzira na to je li riječ o zahtjevu za privremeni boravak, dječji doplatak ili kratkoročni gotovinski kredit – nedvosmisleno izjasni oko toga tko je 1991. bio agresor, a tko žrtva.
‘Najbolji igrač derbija začelja bez sumnje je bio vratar Cibalije, koji je obranio jedanaesterac i barem tri ili četiri stopostotne prilike Intera iz Zaprešića, a onda u sudačkoj nadoknadi i zabio gol’, reći će tako u televizijskom prijenosu egzaltirani komentator i krušku uvaliti pod nos oznojenom Cibalijinom čuvaru mreže, a ovaj će se nagnuti prema mikrofonu, pogledati u kameru, pa procijediti: ‘Ja mislim da su Srbi bili agresori, a Hrvati žrtve.’
Ustavnom definicijom agresora i žrtve – jer ta bi se rečenica, kako sam zamislio, nalazila u pretpreambuli Ustava: možda čak, valja razmisliti, i u samom naslovu Ustava, čiji bi puni naziv bio ‘Ustav Republike Hrvatske nastale u Domovinskom ratu 1991. u kojemu je Srbija bila agresor, a Hrvatska žrtva’ – započinjala bi svaka javna komunikacija: novinski intervjui, javljanja reportera, svečani govori, okrugli stolovi, akademije, mise, svečane liturgije, promocije knjiga, pjesničke večeri, kazališne predstave, svadbe i sprovodi, sve bi u Republici Hrvatskoj počinjalo konstatacijom kako su Srbi bili agresori, a Hrvati žrtve.
Svakako, ne bi se tada, da postoji Zakon koji bi to regulirao, događalo da se neke popularne hrvatske javne osobe, poput ‘jednog prenapuhanog glumca i jugoslavenskog klauna’ – kako je Radu Šerbedžiju povodom posljednjeg njegova ispada nazvao ugledni odvjetnik Željko Olujić – nekažnjeno okolišaju izjasniti, ili čak odbijaju odgovoriti na izravno i precizno pitanje o agresoru i žrtvi, a naročito se ne bi događalo da popularne javne osobe potpuno nekažnjeno agresiju Srbije i okupaciju trećine teritorija Republike Hrvatske otvoreno i nedvosmisleno predstavljaju kao građanski rat.
Recimo, na primjer, da neka popularna hrvatska javna osoba – umjesto da oko jednostavnog pitanja o agresoru i žrtvi kruži kao kiša oko Kragujevca – izjavi kako nema niti je 1991. bilo ikakvog agresora i ikakve žrtve, jer se ‘srpska pobuna u Hrvatskoj mora gledati kao građanski rat u Republici Hrvatskoj’, i da se dakle ta pobuna ‘kao takva nikako ne može tretirati niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija’. Potpuno razumijem vaš bijes dok čitate tu besramnu laž jugoslavenske historiografske škole, na kojoj se temelji cijela čudovišna konstrukcija o onoj Šerbedžijinoj ‘divnoj zemlji što su je uništili mangupi’, ali što ako to Rade Šerbedžija nikad nije rekao? Ili, preciznije: što ako to nikad nije rekao Rade Šerbedžija? Ili, preciznije: što ako je to rekla neka druga popularna hrvatska javna osoba? Ili, preciznije: što ako je to, od riječi do riječi, rekla ista ona popularna hrvatska javna osoba koja je Radu Šerbedžiju zbog izjava o raspadu Jugoslavije, agresoru i žrtvi nazvala ‘jugoslavenskim klaunom’?
‘Srpska pobuna u Hrvatskoj mora se gledati kao građanski rat u Republici Hrvatskoj, i kao takva nikako se ne može tretirati niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija’, napisao je, potpisao i ovjerio upravo ugledni odvjetnik Željko Olujić, braneći onomad zajedno s kolegom Bosiljkom Mišetićem pred riječkim sudom ratnog zločinca Tihomira Oreškovića, gospodara života i smrti u Gospiću 1991., sve dokazujući kako ratnog zločina u Gospiću 1991. nije moglo biti jer, shvatili ste, u Gospiću 1991. nije još bilo ni međunarodno priznate Republike Hrvatske, pa tako ni agresije na nju, dakle ni rata ni ratnog zločina, već eventualno kakvog običnog ubojstva i drugog sitnog kriminala pod ingerencijom pravne države Jugoslavije.
Željko Olujić i Bosiljko Mišetić nisu nevažne, nepopularne i nejavne osobe, kojekakvi ‘prenapuhani glumci’ i ‘klauni’: jedan je bio Tuđmanov državni tužitelj, a drugi sam ministar pravosuđa, i kad takvi pravni i pravosudni autoriteti tvrde da 1991. u Hrvatskoj nije bilo nikakve agresije, već samo eventualno jugoslavenskog građanskog rata, onda to svakako ima malo veću specifičnu težinu od Šerbedžijine šutnje.
Nije, najzad, Šerbedžija, već su Olujić i Mišetić gradili takvu pravnu državu Hrvatsku u kojoj će prije niti dvije godine – jutro nakon što je novoizabrana predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović braniteljima u šatoru u Savskoj obećala kako ‘nitko više Domovinski rat neće nazivati građanskim’ – Ustavni sud Republike Hrvatske poništiti presudu Branimiru Glavašu za ratne zločine u Osijeku, s obrazloženjem kako je ‘do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka Hrvatskog sabora o prekidu svih veza s bivšom državom’, pa se ‘za zločine počinjene do 8. listopada 1991. ne mogu iz Ženevske konvencije primjenjivati kriteriji međunarodnog sukoba, nego kriteriji građanskog rata’.
Prije Rade Šerbedžije, kako vidite, to bi jednostavno pitanje – tko je 1991. bio agresor, a tko žrtva – valjalo postaviti Tuđmanovim državnim odvjetnicima i ministrima pravosuđa, ali i kompletnom trenutačnom sastavu Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ili je, naime, rat 1991. započeo agresijom Srbije i Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku, ili smo i mi i Rade Šerbedžija cijelo vrijeme bili u zabludi, a The Pitanje bilo zapravo trik-pitanje obrane digniteta Domovinskog rata i njegovih heroja, na koje točan odgovor zapravo glasi:
‘Ja se zovem Vićenco Ušljebrka, imam dvadeset tri godine i studiram turistički menadžment. Živim s roditeljima, imam dvije sestre, u slobodno vrijeme na PlayStationu igram Fifu 17 i mislim da je do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka Hrvatskog sabora o prekidu svih veza s bivšom državom, pa se srpska pobuna u Hrvatskoj mora gledati kao građanski rat u Republici Hrvatskoj, i kao takva nikako ne može biti tretirana niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija, hvala.’
Izvor
