<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Profesor Nerzuk Ćurak: Istina je, ksenofobi i fašisti imaju veću strast za svoje ideje, ali...

BUKA intervju

Razgovarali smo za BUKU sa profesorom Nerzukom Ćurkom, jednim od najistaknutiji bh. intelektualaca. Teme: Od pojave «postistine», kao novog idioma, do podaničkog mentaliteta, kojim smo zarobljeni. Prof. Ćurak veli u jednom trenutku kako je povijesna nużnost, zapravo, laž. Kako se osloboditi ove imaginacije...saznajte u intervjuu.

13. decembar 2016, 12:00

Profesore, u jednom intervjuu upotrijebili ste fantastičnu sintagmu "dominacija privida". Da li se kroz tu kategoriju načelno može objasniti politički (i ne samo politički) život u našoj zemlji?

-    Nažalost, privid je postao dominirajući obrazac proizvodnje stvarnosti, ne samo u našoj zemlji, nego i u globaliziranom, umreženom i pojeftinjenom svijetu. Usudio bih se kazati da smo svjedoci doba u kome je najgore biti činjenica i pozivati se na činjenice u potrazi za istinom. Otuda se kao pojam koji iskazuje samu bit naše civilizacije laži nametnula kategorija postčinjeničnog stanja, stanja poslije istine. Tako smo, nakon raznih „postova“ kojima su obilježene prethodne godine kraja Moderne, kao što su postmodernizam, posthistorija, postdemokratija, došli do postistine, onog stanja političke i svake druge kulture koja najviše odgovora banalnom nacionalizmu i njegovim kleptokratskim poduzetnicima. Dokaz tome je, primjera radi,  poraz gospodina Bosića od gospodina Dodika na nedavnim lokalnim izborima, kao zoran primjer trijumfa referendumskog privida nad ekonomskim činjenicama i kao potvrda da su činjenice u proizvodnji politike postale suvišne, odnosno da su izgubile snagu.



I vrapcima na grani je jasno da etnopolitičke elite sve vrijeme igraju igru tobožnje zavade, a po svojoj dijalektici upravo ta igra im predominantno obezbjeđuje vlast. Ili je baš nezgodacija u tome što vrapci znaju, a puk ne zna? Ili neće da zna?

-    Može li se izmijeniti stanje jedne zajednice dok ta zajednica ne izmijeni sebe? Naravno da ne može. Ne postoji nikakava viša metafizička sila koja će sve nas, u našoj lijepoj zemlji i komplikovanoj državi, emancipirati u smjeru pristojne i uređene države, ako, kao akteri civilnog društva, novinari, intelektualci, naučnici, biznismeni, radnici... ne izvršimo dovoljno snažan, efikasan i mobilizirajući pritisak na donositelje odluka kako bi se okončala ova dugotrajna politika dogovorenog neprijateljstva etnoklepto oligarhije. Namjerno kažem singularitet-oligarhija, a ne bošnjačka, srpska i hrvatska oligarhija, jer sve tri tvore jedinstvenu oligarhiju nepristojne i ohole reprodukcije moći za sebe i samo za sebe. Dejtonska država najveći je saveznik svojih političara koji žive svoj svakodnevni dejtonski život potpuno odvojen od dejtonske svakodnevnice običnog puka i pri tome je najveći broj njih apsolutno uvjeren da predano rade, proizvode razne političke dokumente, opstruiraju kad treba, puste neki zakon kada vođe procijene da treba itd... Nedavno mi je jedan član Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine to i priznao, rekavši mi, parafraziram, da možda ni sam nisam svjestan koliko sam u pravu sa tom ocjenom jer se i on uvjerio koliko su njegove kolege naprosto udaljene od socijalne stvarnosti i uživaju u prividu koji je za njih najbolja moguća stvarnost.

Da li je Dejton i postdejtonski period "osveta ponavljača"? Kad to kažem, mislim na vazda iste nacionalističke elite, koje vladaju Bosnom i Hercegovinom.

-    Dejtonska država svojom dualnom koncepcijom i legaliziranim principom unutrašnje anarhije zahtijeva vladavinu nacionalizma. Kada, u rijetkim trenucima narodnog gađenja spram svojih nacionalističkih poduzetnika, i pobjede nenacionalističke stranke, one, logikom dejtonske političke reprodukcije postaju nacionalističke. To se svojevremeno desilo SDP-u, koji se, ipak, u posljednje vrijeme pokušava emancipirati od taloga patriotskog nacionalizma (to je dugotrajan poduhvat koji zaslužuje podršku) i SNSD-u koji je od lijeve, socijaldemokratske partije postao bastion najcrnjeg nacionalizma, mada sam uvjeren da u nižim strukturama Dodikovog političkog poduzeća i dalje ima značajan broj ljudi koji se protive (ali kukavički šute) izdaji ideje socijaldemokracije. Nisam optimista da je moguće u postdejtonskom institucionalnom dizajnu proizvesti drugi smjer proizvodnje države – onaj koji nas vodi ka državi koja je uzoran servis svojih građana i čije vlade tako dobro rade svoj posao da su građani uvjereni kako su otporne na korupciju i usmjerene ka općem dobru. S druge strane, umjereni sam optimist kada operiram s kategorijom postdejtonskog društva u kojemu građani proizvode politike prijateljstva kroz različite kreativne i stvaralačke geste mirovne, aktivističke, interetničke i transentitetske prirode... Iako su te politike još u manjini, one dolaze kao osveta utišanog i poniženog građanskog subjekta.

Postoji li alternativa ovim političkim elitama? Preciznije, gdje je opozicija, lijeva opozicija? Nije li simptomatična njena poprilična politička zbunjenost i impotencija? Da parafraziram prof. Živanovića, koji u šali veli kako je ljevica u krizi od 1848.

-    Moj dragi prijatelj, profesor Živanović, kome su životno iskustvo i vedar duh omogućili da ironijski motri svijet, u pravu je sa svojom ciničnom dosjetkom kada vidimo rezultate višestoljetne borbe za socijalnu pravdu, čiji je ovovremeni rezultat da enormno mali broj ljudi ima više bogatstva nego milijarde drugih, a da su se mnoge lijeve stranke utopile u neoliberalnu paradigmu bez novih ideja u prilog afirmacije jednakosti i bratstva medju ljudima. No, s druge strane, postoje zemlje koje hoće, žele i rade na tome da jednakost među ljudima postane politička, socijalna i kulturna norma. Naravno, ne na voluntaristički, totalitarni, staljinistički i diktatorski način nego stvaranjem socijalnih i političkih uvjeta za dobro društvo. Nesporna je činjenica, potvrđena i kroz znanstvena istraživanja, da su razvijena društva veće ekonomske jednakosti bolja društva, da imaju bolje zdravstvo, obrazovanje, javnu upravu, itd. Dokaz prethodnog stava su skandinavska društva, koja još uvijek uspijevaju, mada su izazovi veliki, baštiniti ideju socijalne pravde koliko je to god moguće.

Mišljenja sam da u BiH lijeve političke opcije trebaju u političkoj borbi insistirati na pitanjima socijalne i emancipatorske naravi, a polje tzv. nacionalnih interesa, nacionalizma i pogubnog retradicionalizma ostaviti nacionalističkim strankama da vremenom crknu u blatu laži i obmana.

Uloga međunarodne zajednice? Nema sumnje, a to ste govorili, mir traje 20 godina, što je velika stvar, ali nisu li mogli više, bolje...prije svega mislim na promjenu političke klime?

-    Sazreli su uslovi da Bosna i Hercegovina iz negativnog mira (puko odsustvo rata i nasilja) postepeno pređe u pozitivni mir (mir koji pored šutnje oružja uključuje i izgradnju društva zasnovanog na slobodi, pravdi, afirmaciji ljudskih prava, poštovanju individua, a ne samo apstraktnih kolektiviteta...) Za takvo nešto potrebna nam je mentalitetska promjena, transfer iz pretežite militarističke društvene svijesti u društvo zasnovano na miru i nenasilju. Opet ističem važnost nedržavnih aktera jer to je polje naše snage, polje u kojem se rađaju nove niše građanskog otpora. Vlastodršći se boje samo snage slobodnog građanstva. Nenasilne demonstracije, umrežavanje ljudi kako bi riješili probleme koje država ignoriše, raspršeno autsajdersko mnoštvo od Mostara do Sarajeva, od Sarajeva do Banjaluke, podrška moralno uzoritim donositeljima odluka u političkoj sferi (nije valjda da ih nema?), sve su to geste novog doba koje će mijenjati političku klimu. Ali te geste neće doći u svijet prakse, ako ih prije toga ne osmislimo u umovima.

Sa druge strane, govorili ste o podaničkom mentalitetu, koji je produkt viševijekovne povijesti na ovom području. Kako mijenjati taj mentalitet? Neće ići ni brzo, niti lako, ali, ima li načina?

- Čini mi se da je završetak odgovora na prethodno pitanje i odgovor na ovo pitanje. Mogu dodati da je od izuzetne važnosti razvijati građansku političku kulturu i demokratske deficite društva koje nacionalizam koristi za redistribuciju svoje plemenske vlasti, prevladavati stvarnim razvojem demokracije i demokratske političke kulture koja će ogoliti bijedu tzv. demokratskog predstavljanja nacionalističkih političara. Tu mogu pomoći, uz prethodne instrumente koje sam pominjao, alternativne forme obrazovanja i kreativni, nacionalizmom i šovinizmom neopterećeni nastavnici, te obrazovne platforme koje povezuju mlade ljude ove zemlje uprkos mračnjacima koji žele da stalno ostanemo u pretpovijesnom dobu. Sve ovo se može činiti malo, ali najlakše je samo kukati i ostajati vječito zakopan na istom mjestu, u obrascima kolektivističkog razumijevanja svijeta.

U RS je došlo do nekih promjena. SDS, kao najveća opoziciona partija, dobila je novog lidera. Dobro ili loše po SDS i po političku scenu u RS?

-    Svaka konačna ocjena bila bi presuđivanje prividu. Moj dojam je, na osnovu informacija kojima raspolažem, da SDS dugo neće imati građanskijeg političara od Bosića. Njegov nasljednik dolazi iz izvornog nacionalističkog ambijenta i vidjećemo hoće li to uspjeti zatomiti i je li mu politička edukacija pomogla da se formatira drugačije od dominirajućeg političkog naslijeđa SDS-a. Bilo bi dobro da Govedarica nastavi Bosićevu emancipaciju stranke, ali „daj Bože šćeri, da te paša uzme.“

Profesore, kako bi zaista izgledao TV Dnevnik, bez isforsiranih političkih izjava na dnevnom nivou, koje su same sebi svrha?

-    Dragane, Vi ste novinar i izvrsni žurnalisti kao Vi trebalo bi da su u mogućnosti da kreiraju drugačiji medijski prostor, ne samo u  autsajderskoj infosferi, nego i unutar insajderskih medija. Ustvari, u prethodnom iskazu sadržana je moja utopijska ambicija o javnom servisu kao mjestu gdje je govor poniženih i uvrijeđenih barem jednak govoru povlaštenih. Vjerujem da bi televizijski dnevnici oslobođeni terora ničega, dakle terora političkog protokola, doveli i do novinarske katarze, stvarnog razvoja istraživačkog novinarstva, profesionalne edukacije na višoj osnovi, jer bi to bio zahtjev novog načina uređivanja, sve u svemu, dnevnici bez povlađivanja političkim kastama vode ka razvoju demokratskog društva, osviješćenog građanina i političke kulture koja vjeruje u snagu pojedinca.


Kako gledate na boldovanje i rapidan rast nacionalističkih, pa čak i profašističkih snaga diljem Evrope? Da li je to povijesna nužnost ili zlo koje se može i mora spriječiti?

- Nema povijesne nužnosti. Povijesna nužnost je izmišljena da bi nitkovi opravdali proizvodnju zla kroz historiju. Jedan francuski učenjak kaže – nigdje nema nužnosti, svugdje postoje mogućnosti. Jačanje neokonzervativne i profašističke desnice proizvod je ljudskog djelovanja. Istina je da ljudi negativne energije, ksenofobi i šovinisti, imaju veću strast za svoje ideje nego dobri ljudi koji se povlače, ne vjeruju u sopstvene snage sve dok emisija zla ne dostigne tačku moguće propasti civilizacije. Ali tamo gdje je propast, tu je i spasenje. Pokušaj urušavanja ideje EU i najava novih trijumfa starih evropskih nacionalizama, istovremeno je i najava nove afirmacije ideje Evrope kao transkulturne utopije i na horizontu moguće političke republike. Jesu  li evropska birokracija i evropski um svjesni epohalne šanse za napredovanjem „postmodernog raja“, to je drugo pitanje. Ako nisu, ako nema novih ideja za spas našeg ujedinjenog kontineta, barbari, odjeveni u fina lister odijela, vratit će nas u predmoderno stanje.


Objavili ste knjigu "Rasprava o miru i nasilju". Kažete da smo predominantno militarističko društvo. Kako to promijeniti?

-    Formalnim i neformalnim obrazovanjem, promijenjenim obrazovnim kurikulumima, oduzimanjem moći nacionalistima u obrazovnoj sferi, dekonstrukcijom militarističkih herojskih narativa, afirmacijom mirovnjaka kao heroja, davanjem prostora u javnoj sferi ljudima koji potiču upoznavanje drugog, razumijevanje drugog... Mir je bolji od nasilja, ali civilizacija mira ne dolazi sama od sebe, ona zahtijeva puni angažman tako što ćemo za početak neutralizirati demonsku snagu predrasuda. Kriterij mira je komunikacija. Ona istinski izostaje u našem podijeljenom društvu. Unaprijedimo je tako što ćemo poslati poruku da sve naše razlike ne mogu i ne smiju biti prepreka zajedničkom gledištu. Oni građani koji su istinski odani ovom stavu već su stupili na stazu mira.


Za kraj, Milorad Dodik je jednom prilikom rekao kako je BIH "beskonačna privremenost". Čini se da mu teorija još uvijek "pije vodu". Hoće li doći do promjene takve paradigme. U glavi naroda, kao neke opštosti?

     - Da odgovorim alanfordovski: bolje biti beskonačno privremen nego konačno ne biti. Konačno ne biti znači obnovu nasilja i rat kome nema kraja. Beskonačna privremnost je stanje naše Planete. U Dodikovom smislu, Bosna dijeli sudbinu Planete. Teorijski, to nije nihilistička pozicija. Politički, spriječavanje transformacije „beskonačne privremenosti“ u pristojnu i uljuđenu državu svih svojih ljudi, je samoubistvo iz zasjede. To je najviši oblik samoubistva. Budući da se to samoubistvo ne tiče samo gospodina Dodika, na građanima Republike Srpske, kao jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta, jeste da razviju alternativne koncepte koji će, na radost građana i ravnopravnih naroda Bosne i Hercegovine, okončati dosadu Dodikove permanentne negacije.



Razgovarao Dragan Bursać