<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Rajko Pušić, najpoznatiji banjalučki karikaturista: Nema više ni humora ni političke satire, danas sve novine liče na Službeni glasnik

Intervju

Prije godinu-dvije jedne banjalučke novine objavile su karikaturu u kojoj sam spomenuo koliko poslanici Narodne skupštine ne poznaju pravopis. E, nakon te karikature prestala je i moja saradnja s tim novinama. to sve govori.

14. decembar 2016, 12:00

Rajko Pušić sigurno je najpoznatiji banjalučki karikaturista, čovjek koji je svojim karikaturama ukrašavao brojne primjerke dnevne štampe u Banjaluci.

Njegovih karikatura u novinama više nema, kaže kako nema ni humora više, njegove crteže danas ne zanimaju urednike novina.

Aktivan je na društvenim mrežama, na svom Facebook profilu svakodnevno objavljuje fotografije stare i današnje Banjaluke uz svoje prepoznatljive komentare.

Sa Rajkom Pušićem razgovaramo o Banjaluci nekad i sad, o tome gdje je nestao humor i kako je nestao Rajko Pušić iz dnevne štampe.

Zanimalo nas je i njegovo viđenje Banjaluke u budućnosti.


Gdine Pušiću, Vas FB profil prepun je fotografija nove i stare Banjaluke.Kakva je danas Banjaluka u odnosu na onu nekadašnju?

Normalno je da ja sa 70-tak godina, i koji sam odrastao u Banjaluci, volim više onu, da tako kažem, svoju Banjaluku. Banjaluka iz mojih dječačkih i momačkih dana  bila je grad “sa dušom”. Imali smo mjesta za dječiju igru, manje-više smo se svi znali. Bili smo podijeljeni na kvartovske raje: prekovrbaska raja, lauška raja, raja iz ciganluka, raja iz Martićeve ulice, rosuljanska raja, raja sa Malte, pilanska raja, raja iz Budžaka, raja iz Trapista. međutim, te kvartovske podjele nisu nas sprečavale da se, sem poneke svađice, a koja se riješavala fer borbom, družimo. Imali smo korzo u glavnoj ulici od Palasa do Bosne, imali smo korzo i u Gospodskoj ulici. Ta dva korza su nas zbližavala, na Korzu se simpatija kibicovala…mnogi brakovi su sklopljeni poznanstvom na Korzu, a mnogi i na igrankama u Domu kulture, popularna “Matineja” u 12.00 h, i “prava” igranka od 20.00 h kada je bilo “dame biraju”.  


Šta je sa banjalučkom omladinom danas?


Danas je omladina “razbijena” po mnogobrojnim kafićima. Po jednoj objavljenoj teoriji postoji idealna djevojka za momka, ali ona ide u kafić na Laušu, a njen idealni partner u kafću na Starčevici. Mi smo idealne birali na korzu. Sportisti su nam bili ideal, bili su žive legende, bili su za nas nestvarna bića. Kolak, Tomo Knez, Atko Kasumović, Bobi Spasojević, Abid Kovačević, Neno Gavrilović, Jerko Karadža, Boro Golić, Dragan Batar, Radovan Bisić i Beneš bili su oni ideali o kojima su mladi sanjali i počinjali svoje prve sportske korake. Legendarno društvo ispred kafane “Mostar” u kojem su prednjačili Adem Čejvan, Vlado Zeljković i dr Jović zabavljali su i goste kafane, a i prolaznike zdravim banjalučkim humorom.

Dopodnevni odlazak sa rajom u Ekspres restoran na pasulj ili sa djevojkom na ćevape kod Muje, ili na kolače uz obaveznu bozu kod Šukrije bili su lijepi trenuci. Mnogi od nas kopali su kanale preko KAB-a da bi zaradili džeparac za vestern u kino Vrbasu, za patike iz Borova, za farmerke iz Trsta. Ako neko od mladih pročita ove redove, vjerovatno će reći da je ovo “žal za mladosti”. Nije, nije, nije, ovo ni žal, a ni lamentiranje, ovi redovi su iz duše i uspomena napisani.



Kakav je grad postala Banjaluka?


Banjaluka je danas popunjena novim betonskim zgradama kojima nijedan istoričar umjetnosti ne bi mogao da odredi građevinski  stil. Mnogi objekti su porušeni kako bi ustupili mjesto betonskim objektima koji se urbanistički ne uklapaju u ambijent. Siguran sam da su neki stari objekti mogli biti sačuvani kako bi mladima približili Banjaluku njihovih djedova i očeva. Trebalo je sačuvati stare kuće u Aleji uzdisaja ( nekada Aleja Braće Pavlić, sada ulica J.Dučića), sačuvati Bojića han i Hanište, sačuvati baštu KAB-a kod nekadašnjeg Doma JNA. Sem tih famoznih kafića i zimi Zimzograda, Banjalučani nemaju mjesta na kojima se mogu sresti. Banjaluka bi trebala da se ugleda na Osijek koji je gradsku jezgru u potpunosti sačuvao. Neki dan sam govorio na Radio-Banjaluci pa su me upitali gdje bih odveo goste i šta bih im pokazao. Bogme sam se zamislio. Za pokazati ostali su Šehitluci, Gospodska ulica, Hram Svete Trojice, Biskupija i sv.Bonaventura, Ferhadija, Safikada i Kastel. Od gastonomskih lokacija ostala je jedino Mujina ćevabdžinica. Meni su ostali kafana na stadionu FK Krajina, Bife “Rupa” i birtija “Kod Brtana” da se tu nađem sa svojom generacijom i da se malkice prisjetimo nekadašnje Banjaluke.


Kada biste Banjaluku nacrtali u karikaturi, kako bi ona izgledala?

Dilema oko Šehitluka. Banjalučki Gordijev čvor. Aleksandar Makedonski je mačem to po kratkom postupku razriješio. Ja dilemu oko pješačke zone ili vožnje automobilom rješavam žičarom na liniji Boska-Trešnjik.

Niš je podigao spomenik Stevanu Sremcu i Kalči. Banjaluka bi mogla da podigne spomenik Vladi Zeljkoviću, dr Joviću i Ademu Čejvanu u parku preko puta nekadašnje kafane "Mostar"



Koliko ima humora danas u Banjaluci? Političke satire? Bavi li se iko kvalitetnom satirom u Banjaluci?

Nema toga više. Današnji pisani mediji (novine) liče na službeni glasnik, to jest pune su tekstova sa pokojom fotografijom iz redakcijske arhive. Nakon privatizacije pisanih i elektronskih medija, meni su sve redakcije otkazale saradnju.

Prije 50-tak godina u “Glasu” sam objavio prvu karikaturu, a kasnije i u podlistku “Glasa”, to jest u “Babi iz Bezistana”, karikaturom sam kritikovao sve gradske probleme. Imao sam i kolumnu pod nazivom” 078” u kojoj sam tekstualno “ispravljao banjalučke krive Drine”. RTRS je u “Banjalučkoj panorami” objavljivao moje karikature u kojma sam, sem tema iz Banjaluke, kritikovao i ostale probleme sa kojima su se građani širom RS svakodnevno susretali. Sem periodičnog časopisa “Nosorog”, a koji se ne bavi dnevnom karikaturom, ne znam za neki drugi vid bavljenja humorom. Kada bih danas u karikaturi spomenuo i “bocnuo” nekog od tajkuna ili nekog političara, digla bi se povelika prašna. Prije godinu-dvije jedne banjalučke novine objavile su karikaturu u kojoj sam spomenuo koliko poslanici Narodne skupštine ne poznaju pravopis. E, nakon te karikature prestala je i moja saradnja s tim novinama. to sve govori.



Vaše fotografije i karikature bilježe banjalučku stvarnost - propale fabrike, mjesta koja više ne postoje - imate li osjećaj da se iko bavi ekonomijom, zapošljavanjem u našem gradu?


U ekonomiju se ne razumijem ni 1%, ali je činjenica da su mnogi ostali bez posla zatvaranjem nekadašnjih fabrika i preduzeća. Kako i zbog čega, to je za mnoge Banjalučane lavirint iz kojega ih ne bi izvela ni Arijadna i njen konac. To zna mala skupina ljudi.


Kako ovaj grad učiniti boljim?

To je pitanje za sociologe, antropologe, ekonomiste i pravnike, istoričare i demografe.  Ode i Banjaluka u budućnost kao i mnogi drugi gradovi.  Neka ta budućnost bude bolja, neka neko  ljudima udahne barem 200 grama duše kada ujutru ustanu i barem 100 grama prije spavanja.

Razgovarao