Uz put što od tvrđave Kastel vodi do Ferhad-pašine džamije u Banjaluci nalazi se kameni sarkofag – spomen banjalučkoj Juliji, Safikadi.
»Nijedna ga vlast nije okitila, nijedna vjera prisvojila, ali svjetlost na njemu nikad ne zgasne. Ni ime Safikadino, kao ni priča čije srce gluho odbija u damarima ostarjela kamena, pod težinom voska koji izgara, pod pokrovom čitavog neba želja i slutnji što se preobražavaju u razgarajućoj svjetlosti…«, čitamo u priči Irfana Horozovića »Safikada«.
Priča o djevojci iz banjalučke mahale odolijeva prolaznosti, traje.
Priča o ljubavi
»Legenda o Safikadi priča je o ljubavi i onima koji su se voljeli toliko, da su se zaklinjali na vječnu ljubav – do groba. A rodila se u vrijeme kada se i ljubav rađala na prvi pogled, bolje reći na samo jedan pogled, jer u Safikadino vrijeme djevojka je mogla samo kroz mušabak imati »svoj prozor u svijet«, odnosno svoj bijeg u ljubav. O vječnoj, iako tek začetoj ljubavi Safikadinoj, u Banjaluci ima više verzija. Po jednoj, onoj najljepšoj, idiličnoj, Safikada je teško podnijela odlazak voljenog askera na neko ratište, pa je na vijest o njegovoj pogibiji pohitala u najljepšem svadbenom ruhu pred top baljemaz, u trenutku kad je fitilj dogovrijevao, stala pred nj' i otišla u smrt, da bi u vječnosti nastavila uz njega živjeti...«
Ovako je čudesnu banjalučku legendu oživio publicist Aleksander Aco Ravlić, u prvoj knjizi Banjalučkih žubora »Prepisano sa sedara«.
Svjedok legende o Safikadi upravo je Safikadin grob, priljubljen uz ugao prizemne već oronule kuće. Ovo mjesto je već godinama izvjesno svetište na kojem i mladi i stari, svih nacija i vjera, pale svijeće – za ljubav, za čežnju, za sjećanje, za nadu.
Ovu banjalučku legendu utkao je u pjesmu i Vlado Dijak. »Drugi narodi izmišljaju legende, a mi imamo jednu od najljepših... Riječ je o Safikadi«, napisao je i novinar Vehid Gunić, koji se prisjeća da je, poslije katastrofalnog oktobarskog zemljotresa 1969. godine, i svoj prvi izvještaj za Radio Sarajevo poslao upravo sa Mezara vjernosti. »I u toj noći, kada je Banjaluka proživljavala teške i dramatične trenutke u svojoj historiji, na Safikadinom grobu gorjelo je najmanje desetak svijeća.« Dijak je u svojoj pjesmi, koju je uglazbio Vlatko Marković, a pjevala istaknuta interpretatorka sevdalinki Zekija Ćuturić, upravo »uhvatio« tu tajnovitost i svjetlost Safikadinog groba – ko to sve i u mračnim noćima pali svijeće vječnoj ljubavi: »I ove noći neko će proći / baš pokraj zdanja Ferhadije. / Neko ko, možda, beskrajno voli,/ što ljubav cijeni, ljubav krije. // Niko ga, kažu, vidio nije, / i niko ne zna ko to radi, / ko svako veče, dok akšam pada, / zapali svijeće Safikadi.«
Pjevamo ljubavi, a ne mržnji
Safikada je, kroz pjesme i note, živo prisutna i u vrijeme susreta Banjalučana »Vezeni most«. Pjesnici ovoj krhkoj, ali hrabroj djevojci posvećuju stihove, a susreti su uglavnom i počinjali koncertom na kojem su dominirale arije iz opere »Safikada« koju je, na libreto Slavka Podgorelca, stvorio banjalučki muzički pedagog i kompozitor Muharem Insanić. Opera je već doživjela premijernu izvedbu – krajem 2012. godine u banjalučkom Narodnom pozorištu.
Na Safikadin grob stavljena je napokon i ploča koja ukratko, na više jezika, putniku namjerniku ili turističkom pohodniku priča o banjalučkoj tragičnoj ljubavi. Postavljanje te ploče je podstaklo i Atifa Turčinhodžića i hor »Safikada« da svakog ljeta, u vrijeme druženja, organizuju zajedničko polaga- nje cvijeća, palenje svijeća i mali kulturni program. Prošloga ljeta su žene iz hora »Safikada« donijele bukete cvijeća, svijeće i – svoju pjesmu posvećenu Safikadi.
»Ovo je za nas poseban doživljaj, pjevamo vječnoj ljubavi a ne mržnji, pjevamo ljepoti i uspomeni iz koje se rađa samo dobrota«, rekla nam je Atifa Duna Kika, koja uspješno vodi hor »Safikada«. »Rado ćemo ovdje zapjevati svakog ljeta, uvijek i nove pjesme.«
Prošla su već četiri ljeta, a pjesničko-muzički hommage Safikadi postaje lijep dio programa susreta Banjalučana »Vezeni most«. Uz nove knjige, muzičke večeri, izložbe, sportske i društveno-političke manoifestacije.
Svijeće za Safikadu, što nikad ne gasnu, osvjetljavaju lica brojnim rasutim Banjalučanima, »da bi se lakše vidjeli, da bi se prepoznali u mislima i snima«. Ta svjetlost obasjava i stihove i prozu brojnih banjalučkih autora koji u ozračju prošlosti i sadašnjosti traže i Safikadin lik, kao lik koji se iz legende prelijeva u svakodnevlje. O Safikadi su, uz već pomenute tvorce lijepe riječi, pisali i Dušan Mutić, Alojz Ćurić, Fuad Balić, Frano Ćurić, Alija Kapidžić, Kemal Coco, Enisa Osmančević Ćurić, Slavko Podgorelec, Idriz Saltagić, Sakib Salama i dr.
Poetska riječ titraće i ovog ljeta, na još jednom »Vezenom mostu«, kad će pjesnici ponovo govoriti stihove za Safikadu koja, kako napisa Enisa Osmančević Ćurić u »Safikadinoj molitvi«. »Pobjegne iz bajke, / iz legende slova. / Sva je od boje njegovih očiju…«
