Zgrada Microsofta, četvrtak navečer. Glavna urednica news-sajta Huffington Post stoji pored stola sa sendvičima od pršuta. Veselo ćaska s nekoliko nas koji smo došli poslušati njezin govor. Razgovor zapinje na smeđoj kožnoj torbici koju nosi, a koja je potpuno oduševila jednu gospođicu iz Microsofta. Arianna Huffington, koja je sajt nazvala po sebi kad ga je prije pet godina lansirala, pristojno odgovara na pitanja o cijeni. Nisam stručan procijeniti kakva je torbica. Za to bi mi trebala majčina pomoć. Međutim, Arianna nosi dosta agresivnu majicu s tigrastim uzorkom, pa nekako osjećam kako ni torbica nije birana s mnogo više ukusa.
Četvrtak navečer, dvadeset minuta poslije. Urednica najbrže rastućeg news-portala u Americi odloži beštek, obriše se salvetom i ustane. “Dame i gospodo, Arianna Huffington!” zaviče simpatični potpredsjednik Microsofta. Središte softverskog giganta malo je sjevernije, kod Seattlea, ali imaju kampus i ovdje, u Silicijskoj dolini. Arianna je nevjerojatna zvijezda, razmišljam dok promatram publiku. Čak su i Microsoftovi tehničari potpuno uzbuđeni dok čekaju da dođe do stolice na sredini pozornice. A dosta sam siguran da nikad nisu čuli ime glavnog urednika Washington Posta, Boston Globea ili Los Angeles Timesa.
Uostalom, zašto bi čuli? Podaci o mjesečnoj posjećenosti kažu kako Ariannin Huffington Post dere sajtove svakih od tih novina. Ima više od 20 milijuna čitatelja mjesečno u SAD-u i još desetak miljuna u svijetu. Od velikih mu bježi samo New York Times. Arianna je zvijezda, a njezin sajt - “Internet novine” službeni je slogan - najuzbudljiviji je i najuspješniji medijski projekt u Americi posljednjih nekoliko godina. Neobičan je to miks blogova poznatih ekonomista, glumaca, političara, doktora i odvjetnika, agregacija najboljeg sadržaja ostalih novina, i nešto originalnih priča. Sve vrlo pomno birano i uređivano.
Na pozornici čeka direktor Forbesa Rich Karlgaard, on vodi večerašnji razgovor s Ariannom. Koja je, usput, vrlo visoka, sigurno preko metar i 85, pa siroti Rich izgleda sitno pored nje. Trudi se držati uspravno. Arianna se pak fino drži za svojih 59 godina, gotovo bez bore na licu. “Želimo raditi zanimljive web-novine koje preslikavaju naše svakodnevne živote”, kaže Arianna u uvodnom govoru. Rođena je u Grčkoj, i premda od 1980. živi u Americi, engleski još govori s vrlo tvrdim grčkim naglaskom. “Podjednako nam je važno dobro pokrivati politiku i, recimo, kulturu, modu i tehnologiju.”
Zvuči logično. Tko od nas može iskreno reći da želi čitati isključivo suhu domaću politiku ili analize gladi u Africi? Svi se palimo na nešto svoje: dizajn, vrtlarstvo, punk, kuhanje ili stripove. Svi želimo znati gdje su najbolji popusti, kako preživjeti posjet doktoru ili državnu maturu, kad počinje nova sezona stranih serija na televiziji, koga u ovoj sezoni dovodi Chelsea, a koga dvorana Lisinski, i što se dogodilo s Čileancima ispod ruševina. Nekako je dakle normalno da i novine pokrivaju zanimljive priče iz raznih sfera.
“Oko 25% posjetitelja čita politiku i vijesti, ostali idu na druge, zabavne dijelove”, objašnjava Arrianna svoje urednikovanje. Taj je stav, međutim, aspolutno radikalan za američke dnevne novine. Njima već sto godina dominira teror ideje kako novine moraju objavljivati samo ono što urednici misle da je važno, napisano sterilnim i suhim stilom, bez ikakvih opisa, scena ili dijaloga, a dizajnom podsjećati na rane verzije neilustrirane Biblije. Prije bi se suicidirali nego eksperimentirali novim formama sadržaja ili dali prostora mlađim autorima.
Pa tako imate samo suhu politiku na naslovnicama, bez ikakvih poveznica sa svakodnevnim životom. Stranice su većinom crno-bijele, bez fotografije ili grafika, a članci redovito završe zaključkom: “može biti ovako, može biti onako, ali istina je vjerojatno, kao i uvijek, negdje u sredini.” Ili, tradicionalni favorit, “samo će vrijeme pokazati”. Evo recentnog naslova iz New York Timesa: “Obje strane drže svoje pozicije u raspravi o zdravstvenoj reformi.” Sline vam, vjerujem, ne cure.
Philadephia, 1901., sedam i pol navečer. Kočija se zaustavila na sredini Sansom Streeta. Iz nje, u skupom odijelu i sa šeširom koji skriva djelomičnu ćelavost, izlazi Adolph Ochs. Rasteže se i zadovoljno gleda u zgradu ispred sebe. Dvije limene pločice zakvačene na fasadu sadrže njegovo ime, uz natpis: “Novi vlasnik Philadelphia Timesa!” Ochs se ušetava u prašnjavu redakciju novina koje je kupio tek nekoliko sati prije, u 4 popodne, a već u 5 naredio da se izvjese natpisi s njegovim imenom.
Okupio je tog 7. svibnja 1901. cijelu redakciju te objavio: “Vrijeme je da prestanete biti nakaza od novina i postanete dostojanstven list.” Završilo je vrijeme eksperimenata koji kvare pravo novinarstvo, kazao im je, i od sada će biti glas razuma, objektivnosti, umjerenosti i očuvanja tradicionalnih vrijednosti. Izdaje nekoliko konkretnih zapovijedi: nema velikih naslova. Posebno ne naslova koji idu u dva reda. Nema fotografija, tinte u boji, personalnog stila pisanja, tekstova o boksu, a ni “nakaznih” fontova.
Zabranio je također dijeljenje bilo kakvih kupona uz novine, poklona, ulaznica za kazalište i besplatnih karata za vlak. Ah, da, i rekao je da se izbace sve križaljke, igrice i kvizovi. Nije previše kazao o tome što bi htio da novine objavljuju - samo što više ne želi gledati. New York Times dosta je oduševljen razvojima u philadelphijskoj redakciji, i detalje sastanaka objavljuje pod slavodobitnim naslovom: “Novi pravilnik za dnevne novine: Kako se Philadelphia Times u samo dva sata pretvorio u odgovoran list.”
Ova bi anegdota bila dosta beznačajan dio novinske povijesti da Ochs nije nekoliko godina prije postao većinski vlasnik New York Timesa. Krenuo je tada u agresivnu moralističku kampanju protiv Hearsta i Pulitzera, čije su ga novine, New York Journal i New York World, potamanile i ponizile u nakladi.
New York, 1896., rano jutro. Rulja se na ulicama New Yorka tuče za primjerak Hearstovih ili Pulitzerovih novina - naklade su im ove godine išle i do milijun primjeraka, u gradu koji tada ima nešto više od 3 milijuna ljudi. Čitatelji panično bježe od dosade Ochsova Timesa. Oglašivači također. Ochsa hvata panika, skuplja ostale propadajuće izdavače i urednike i lansira ofenzivu - istu onakvu kakvu su mnogi od tih urednika preživjeli prije 20-30 godina, kad su sami bili avangardni i uzbudljivi.
Jer Hearst i Pulizter zaista rade uzbudljive, pametne i zabavne novine. Za njih pišu veliki autori kao Mark Twain i Stephen Crane, a crtaju ilustratori poput Frederica Remingtona. Igraju se novim grafičkim rješenjima, koja i danas izgledaju izuzetno dobro, i prave velik broj stranica u ful koloru. Razotkrivaju skandale, poput nemarnih doktora zbog kojih su pacijenti umirali u njujorškim bolnicama. Objavljuju feljtone najzanimljivijih aktera društvenog života, nude životne savjete, prate marginalne pojave i trendove. Novine su im pune humora, tuge, zabrinutosti i zabave. Ukratko, kao i Arianna, preslikavaju stvarni život.
“Truju nam društvo svojim žutilom! To nije pravo novinarstvo, prepunili su novine jeftinim pričama o kriminalu i zabavi, fotografijom i grafikama podilaze masama”, viču Ochs i ostali izdavači starih njujorških novina. Isto onako kako su izdavači starih njujorških novina vikali 60-ih godina 19. stoljeća, kad se pojavljuje prvi val popularnih američkih novina. Isto onako kao što izdavači starih američkih novina danas viču o internetu i blogovima. I Huffington Postu.
Microsoft, četvrtak, 20 minuta prije kraja. “Huffington Post zalaže se za određene stvari, stvari poput napretka, promjena, razvoja. Kritični smo prema obje stranke”, kaže Arianna. “Ipak, u načelu, rekla bih da naginjemo lijevom centru.” Sama je Arianna komplicirana politička zvjerka. Sredinom 80-ih udaje se za Michaela Huffingtona, milijunaša i kongresnika bliskog Bushevima. Arianna, do tada ozbiljni ljevičar, pomalo mijenja stavove i hvali Reagana.
Nekoliko godina poslije naginje Clintonu i Demokratima, a sredinom 90-ih opet pristaje uz Republikance. Ubrzo se otkriva da Michael Huffington uz djevojke voli i momke, dolazi do rastave, a Arianna se ponovno bliži ljevici. “Zalažem se za hitnu reformu zdravstva i veću pomoć siromašnima. Ipak, znam da bez privatnog sektora ne možemo ništa. Privatni je sektor izvor inovacije i napretka.”
“Huffington Post nije objektivan”, izjavi Arianna malo prije kraja nastupa, “u smislu da nisu u svakom članku obje strane jednako zastupljene. Katkad to nije potrebno, jer činjenice pokazuju da netko naprosto ima pravo, a netko nema.” Pokušavam zamisliti izdavača nekih od starih američkih novina kako objašnjava za što se njegove novine zalažu, što misli o zdravstvu, a što o biznisu. Nemoguće.
Objektivnost i umjerenost o kojima Arianna priča, a koje su u proteklih 100 godina preuzele sve američke novine, nema veze s lijevim i desnim. Ima veze s dosadnim novinarstvom kojem je cilj ne pokušavati ništa novo i braniti postojeće pozicije. Američki gradovi još od vremena Hearsta i Puliztera nisu vidjeli prave tiražne ratove.
Većina ih je desetljećima uživala nedostatak bilo kakve konkurencije. Sad kad im naklada pada, kad se moraju potruditi kako bi ih netko čitao, hvata ih panika. Michael Schudson, profesor medija s Columbije, to naziva fetišem objektivnosti, koji se razvio, između ostalog, iz puke lijenosti.
Huffington Post uz gotovo svaki članak ima video, fotogaleriju ili komentar. S jednakom strašću i znanjem piše o politici, seksu, kriminalu, modi, kulturi, okolišu, sportu, noćnom životu i zdravlju. Preslikava stvarni život. Huffington Post, i slični digitalni projekti, predstavljaju veliki povratak zanimljivog, avangardnog, čitatelju bliskog novinarstva u Americi.
New York, 1910. Josephu Pulitzeru 63 su godine. Zadnjih je desetak godina proveo ploveći po svijetu i putujući po Europi, tek katkad sudjelujući u operacijama svojih novina. Bolestan je, za nekoliko će mjeseci umrijeti. Uvjerio se kako Ochs i New York Times imaju pravo: novine su mu bile divljačke i nedovoljno umjerene. Javno se ispričava. Urednike moli da budu oprezniji i konzervativniji. Umire. Oporučno ostavlja novac Sveučilištu Columbiji, s uputama da osnuje školu za pravo, analitičko, objektivno novinarstvo i godišnju nagradu za najbolje radove iz svih američkih novina i magazina.
New York, 18. veljače 2010. Odbor ugledne nagrade Pulitzer službeno je uvrstio National Enquirer, žestoki tabloid iz samoposluživanja, u konkurenciju za nagradu. Povod je Enquirerova serija tekstova u kojima su razotkrili najveći politički skandal Amerike u povijesti, ljubovanje i laži senatora Johna Edwardsa. Ovo je prvi put u povijesti da jedan tabloid konkurira za Pulitzera.
Tekst preuzet sa www.globus.jutarnji.hr
