Ivo Brešan jedan je od najvećih suvremenih europskih
dramatičara. I točka. K tome je neobično plodan, rado čitan, od kritike,
s razlogom, mažen prozaik. Iza njega stoji stahanovski opus od 23
izvedene drame, dvanaest romana, dvije zbirke priča i osam filmskih
scenarija.
Sve to uspio je proizvesti kao, de jure, pisac hobist. Naime, Ivo Brešan
svojim je građanskim zanimanjem bio srednjoškolski profesor. Mršava
mirovina kojom raspolaže ne sjeda mu na račun zbog književnih, nego
prosvjetnih zasluga. Da je živio i radio u kulturi većoj od ove naše,
kolega Matko Biljak i ja ne bismo ga pohodili na osmome
katu bezličnoga socijalističkog nebodera na Šubićevcu, nego u kojemu
otmjenijem kvartu, kući s nekoliko stanova, ako ne baš u privatnoj vili.
Vrata nam je otvorio klasik osobno, ali ulažući pri tome iscrpljujući
napor. Naime, on se već mjesecima oporavlja od prave serije teških
pegula. Dio samopropisane terapije su, naravno, i španjuleti od kojih
meštar ni u osamdesetoj godini, unatoč svemu, i na radost svog
intervjuiste, također nikotinskog ovisnika, ne odustaje.
- Za početak, šjor Ivo, ajmo mi od kraja. Koji je razlog da već
mjesecima uživate u prestižnome statusu jedne od najdragocjenijih
šibenskih nekretnina?
- Još u svibnju prošle godine onesvijestio sam se, pao i teško ozlijedio
glavu. Između mozga i lubanje stvorio mi se hematom i morao sam na
hitnu intervenciju. Doktor Paladino me operirao, i to
baš na rođendan, 27. svibnja. Ali tek što sam prizdravio, još sam
dva-tri puta pao, ne s tako strašnim posljedicama, ali sam ozbiljno
ozlijedio trticu.
- Frazu „boli me dupe“ vi, dakle, doživljavate vrlo doslovno.
- Nažalost, da. Sve otada otežano se krećem, tek sam se nedavno odrekao
pomoći hodalice, premda mi je još uvijek na dohvat ruke. Iz kuće nisam
mjesecima izašao.
Zadnjih dana dođe mi Pero Mioč, uzme me šotobraco, pa
se spustimo liftom i onda polako đirajemo ispred zgrade. Da zlo bude još
i veće, ne mogu ni sjediti pred kompjutorom dulje od 15-20 minuta, jer
nakon toga počinju bolovi.
- Kad je današnjica sumorna, red se uteći boljoj prošlosti.
Studirali ste u Zagrebu. Koji je poriv ambicioznog mladića s ozbiljnim
književnim planovima vratio u uspavanu provinciju?
- Kad sam završio studij, neko sam se vrijeme premišljao ostati u Zagrebu ili se vratiti doma. Ljudevit Jonke
nagovarao me da ostanem na fakultetu kao asistent, ali to me nije
osobito privlačilo jer me uvijek književnost zanimala više od gramatike.
Još neki profesori upućivali su mi slične pozive, ali otprilike u to
vrijeme otvorilo se mjesto profesora u šibenskoj gimnaziji.
Meni se tada činilo da ću s takvim namještenjem imati kudikamo više
slobode, dok bih se u Zagrebu pretvorio u znanstvenog radnika. Da se ne
lažemo, pomogla je i činjenica što sam bio sit menzaške hrane i
podstanarstva. U Šibeniku mi je bilo lijepo: bio sam doma, na materinoj
spizi.
- Jeste li propisali na faksu ili ste i prije imali literarnu žicu?
- Pisati sam počeo još u gimnaziji, prve novele objavio sam u časopisu
„Šibenska revija“. Na studiju sam taj afinitet dodatno produbio. No,
tada sam polako počeo shvaćati kako mi najbolje leže dijalozi – valjda
zbog iskustva što sam ga stekao kao glumac amater - pa sam se s proze
prebacio na dramu. Prva koju sam napisao nosila je naslov „Proteus
Anguinus“, što će reći čovječja ribica.
Čuo sam da tada poznati pisac Ervin Šinko rado prima
mlade autore, čita njihove rukopise i savjetuje ih, pa sam mu se obratio
s molbom da posveti malo vremena mojoj drami. On ju je pročitao i
oduševio se.
Rekao mi je da tekst treba svakako objaviti, i to ne bilo gdje, nego u
nekom ozbiljnom časopisu kao što je, recimo, Akademijin „Forum“, pa se
potrudio spojiti me s tadašnjim urednikom Marijanom Markovićem.
Sjećam se, susreli smo se u hotelu "Palace" i on mi je zapravo dao ključ
kako pisati. Rekao mi je: „Ovdje kod vas gdje ima kostiju, nema mesa, a
gdje ima mesa, nema kostiju.“ I sve mi je objasnio.
Tada sam shvatio da pisac nipošto ne smije zanemariti jednu komponentu
teksta nauštrb druge, da se doživljaji, razmišljanja uvijek moraju
prožimati s fabulom, radnjom, a ne biti izdvojeni od nje.
- Odmah ste prepoznati kao talent, ali je trebalo dosta vremena da vaši tekstovi dospiju na scenu.
- Nakon „Čovječje ribice“ napisao sam još nekoliko drama filozofičnoga
karaktera, ali nijedna nije dospjela na pozornicu. Svi teatri na čija
bih vrata pokucao redom su me odbijali. Frustriran tom činjenicom, za
dišpet sam odlučio napisati dramu koja se zajamčeno nikada i nigdje neće
moći postaviti na scenu.
- I tako je, pretpostavljam, nastala „Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“.
- Tako je. Tekst je prvi pročitao šibenski redatelj Drago Meić
i jako mu se svidio. Sjećam se, sjedio je kod mene doma i čitao. Kad je
došao do onoga dijela teksta gdje se seljaci presvlače u renesansne
kostime, zavitlao je šalicu u zid i rekao: „Ovo se nikada u teatru nije
vidjelo.“
On je odlučio tekst odnijeti Nikoli Tanhoferu koji je
tada bio intendant u Splitu. No, premda je Tanhofer bio sklon postaviti
tekst, stvar nije prošla na kazališnom savjetu u kojemu su u ono vrijeme
sjedili ljudi skupljeni s kolca i konopca, u rasponu od domaćica do
oficira.
I Pero Budak je pokušao nešto napraviti u "Gavelli",
ali se stvar također slomila na famoznom savjetu. Tako je nekoliko
godina moj tekst cirkulirao samo na privatnim zabavama, čitao se u
društvu prijatelja i poznanika. Na jednoj od takvih sjedjeljki bila je iHelena Buljan, tada još studentica glume. Ona je predložila da tekst odnese svome profesoru Ranku Marinkoviću. Nisam, naravno, imao ništa protiv, premda se sâm ne bih nikada usudio učiniti takvo što.
Za mene je Marinković bio pojam. Dugo, međutim, nisam imao nikakva glasa
o tome je li on dramu uopće pročitao i što o njoj misli, a nije
dolazilo u obzir da ga potežem za rukav. A onda je došlo hrvatsko
proljeće. Na valu tog otopljavanja Marinković je dao tekst Božidaru Violiću, ovaj ga je ponudio Vjeranu Zuppi za ITD, a Zuppa ga objeručke prihvatio. Ostalo je, štono se kaže, povijest.
- I to ne nacionalna, nego međunarodna.
- Zbilja je tako. Skoro da ne postoji europska država u kojoj drama nije
igrana. Postavljali su je Austrijanci, Nijemci, Šveđani, Danci,
Estonci... Poljaci mi vele da je „Hamlet“ tamo igran u doslovce svim
kazališnim kućama. Oni mi znaju reći: „Pa vi ste poljski pisac“.
Pretpostavljam da je najzabavnije bilo u Danskoj. Zamislite onu scenu u
kojoj Mrdušani izlaze s transparentima „Nećemo monarhiju“ i „Doli
kraljica Gertruda“, a sve se događa u zemlji koja je monarhija, čiji je
poglavar kraljica.
Četrdeset i pet godina nakon premijere „Hamlet“ ne izlazi iz mode. Preko
autorske agencije još mi stižu, i to vrlo često, zahtjevi za
postavljanjem teksta u mnogim europskim kazalištima. Ta me drama
presudno obilježila premda mislim da sam napisao i boljih tekstova. I
nisam usamljen u tome razmišljanju. Pokojnome Anatoliju Kudrjavcevu drama se nije svidjela, on je mojim najuspjelijim tekstom držao „Arheološka iskapanja u selu Dilj“.
- "Hamlet“ vas nije samo katapultirao na kazališnu scenu. On je bio i nekom vrstom vaše odskočne daske za film, zar ne?
- Ispada da je tako, premda sam se ja dugo opirao ideji da „Hamlet“
iskorači u drugi medij, naprosto u tome predlošku nisam vidio film.
Prvi mi je s tom idejom prišao Mate Relja, nakon njega i Obrad Gluščević, ali sam ih obojicu odbio.
Nisam imao pojma o pisanju scenarija i nisam se htio upuštati u tu pustolovinu. A onda se pojavio Krsto Papić.
Jako sam cijenio njegove „Lisice“, a on je imao i lukaviji pristup.
Nije tražio da sam pišem scenarij, nego da se zajedno uhvatimo toga
posla. Ta je suradnja bila jako ugodna i logično je vodila novome filmu.
Sjetio sam se pripovijetke Aleksandra Grina iz koje je nastao scenarij za film „Izbavitelj“.
- Zašto ste za drugi film izabrali obradu tuđega teksta? Zar niste poželjeli u filmski jezik pretočiti neku vlastitu zamisao?
- Nikada nijednu svoju ideju nisam poželio oblikovati kao film, radije
sam ih čuvao za drame i romane. Inicijativa je u pravilu dolazila sa
strane, netko bi me pozvao da u paru pišemo i ja sam se odazivao. Osim s
Papićem, radio sam i s Veljkom Bulajićem, a onda čvrsto odlučio da je to – to. Hvala lijepo, neću više!
- Ali ste riječ ipak pogazili.
- Jesam, što ću, morao sam. Kako ću odbiti vlastitoga sina?! Vinko me zamolio, pa smo zajedno napisali „Kako je počeo rat na mom otoku“ i „Maršala“.
- Zašto ste u međuvremenu potpuno odustali od dramskih tekstova i prestrojili se u prozaike?
- Zašto? A tko će znati zašto? Osim toga, nisam ja ništa odlučio
presjeći, jedno sam vrijeme usporedo pisao i dramske i prozne tekstove
da bih postupno od kazališta sasvim odustao. Vjerojatno sam se umorio od
gnjavaže. Pisati za teatar znači dotjerivati tekst sukladno afinitetima
redatelja, kratiti, dodavati, mijenjati...
A konačni bi rezultat, naime, predstava, u pravilu ispala nešto drukčije
od onoga što sam ja zamišljao. Osim toga, prozu je lakše pisati. Ako
poželite, možete uteći u razmišljanja, meditaciju, možete pustiti ruku u
opisima prostora i ljudi... Drama je u tom smislu neusporedivo stroža,
ne dopušta digresije.
Osim toga, u drami moraš sve smisliti prije nego što napišeš jednu
jedincatu rečenicu, sve moraš imati u glavi. Kad pišeš roman, za početak
ti je dovoljna dobra ideja, a onda nastavljaš iz situacije u situaciju,
prepuštaš se priči da te vodi nekom svojom unutarnjom logikom. Konačno,
s nakladnicima je lakše surađivati negoli s kazalištarcima.
Sve su moje knjige izlazile u onim verzijama koje bih njima poslao. Rijetko kad bi poneki urednik tražio da nešto izbacim.
- Vi, međutim, niste promijenili samo književnu vrstu nego i
vlastitu poetiku. Premda nikada niste bili komediograf, vaši su tekstovi
uvijek imali i snažnu humornu crtu koju ste u prozi napustili. Čemu taj
zaokret? Netko mi je rekao da ste se prestali smijati vlastitim
dosjetkama.
- Ima i u tome istine. Ali ključ je ipak negdje drugdje. Ja zapravo
nikada nisam htio smijehom zabavljati publiku. Za humorom bih posezao
kad sam želio prikriti nešto ozbiljno i sumorno, smijeh sam uvijek
koristio kao naličje tragike.
A i nisam baš otpočetka u prozi odustao od smijeha. I „Ptice nebeske“ i
„Ispovijedi nekarakternog čovjeka“ imaju humornih pasaža. Tek je moj
treći roman „Astaroth“ mrtvački ozbiljan, ali ne može ni biti drukčiji
kad se bavim paklom.
- I u dramama i u prozi zaokupljeni ste sukobom pojedinca s totalitarnim duhom. Što je odredilo taj vaš izbor?
- Presudilo je, pretpostavljam, osobno iskustvo, u takvim sam vremenima
živio. Znate, ideologije i poretci mogu se smjenjivati, ali u svakome od
njih imate karaktere koji manipuliraju ljudima. Od devedesetih naovamo
bilo je režisera koji su Bukaru htjeli prikazati kao HDZ-oca, ali ja sam
se tome protivio. Igraj kako je napisano, a pametan će čovjek lako
shvatiti da je tema vječna.
- Čudi me da kao vrlo političan autor nikada niste pisali novinske kolumne. Jeste li imali takvih ponuda?
- Bilo ih je, neke su me i golicale, ali sam ih sve odbio. Prevelika je
to obaveza svakoga tjedna jamčiti da ćeš napisati nešto pametno, s
glavom i repom. Ima dana kada ti sve polazi za rukom, ali ih, bogami,
ima i kad si potpuno prazan. Ja naprosto nisam mogao jamčiti da ću
uvijek kad ustreba imati pristojnu ideju, pa nisam ni pokušao biti
kolumnist.
- Jasno mi je zašto ste se po povratku sa studija vratili u Šibenik, ali što je presudilo da ovdje i ostanete?
- Pisac možete biti bilo gdje, osobito danas kad su vam na raspolaganju
sva ova komunikacijska čudesa. A u Šibeniku sam ja slobodan. Nisam
siguran da bih u nekoj većoj sredini uživao u tome privilegiju.
- Pretpostavljam da ste iz zavičajnog ambijenta crpili i nadahnuće.
- Nijedan lik nikada nisam izgradio prema živoj osobi, svaki je
izmišljen u skladu s fabulom. Naprosto, stanovita priča traži
odgovarajuće karaktere i pisac ih stvara da bi odgovorio toj potrebi.
Naravno, svakome liku moraš dati neku vanjsku patinu koju crpiš iz
vlastitog iskustva, tek onda tvoj junak počinje sličiti stvarnome
čovjeku.
Tada, međutim, počinje i ta igra prepoznavanja, pa se stalno moraš
ispričavati i uvjeravati ljude kako je tvoj lik samo tvoj, a ne nečija
književna kopija. Kada je Tetar ITD najavio gostovanje „Hamleta“ u
šibenskome kazalištu, lokalni predsjednik SUBNOR-a zaprijetio je da će
baciti bombu ako se samo usude izaći na scenu. Netko mu je, naime, rekao
da je lik Bukare napisan po uzoru na njega.
I taj subnorovac, umjesto da se naljuti na čovjeka koji ga je prepoznao u Bukari, naljutio se na mene.
- Ako vas konkretni ljudi nisu inspirirali, valjda vas je
nadahnjivao sam grad, odnosno njegov osebujni humor. Ili ipak griješim?
- Ja sam zapravo malo toga o Šibeniku napisao. Moj mi je grad nekako
izmakao kao tema. A što se humora tiče, šibenski je grub, nehuman,
splitski je puno profinjeniji, on je više sadržan u aluziji, za razliku
od šibenskog koji je izravan.
- Jeste li ikad pomišljali da date otkaz u školi i postanete pisac s punim radnim vremenom?
- Jeste li ludi?! Da sam postao književni profesionalac, vi sa mnom ne
biste sada razgovarali jer bih davno krepao. Dvadeset tisuća kuna je
plafon koji možete dostići za roman od kojih 300-400 stranica i to ako
ste strašno uspješni. A koliko vremena možete poživjeti s tim novcem? Ja
sam neko vrijeme bio vrlo produktivan pisac, znao sam objaviti po jedan
roman godišnje. Ni s takvim, visokim stvaralačkim ritmom ne bih imao za
kruh.
- Zaobišla vas je milost ulaska u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.
- Žarko Puhovski svojedobno je kazao kako Akademija
prima u svoje redove samo one koji nisu kontroverzni, a ja sam to bio i
ostao. Takva me reputacija pratila u prošlome sustavu, a prati me i
danas.
Ali to, sasvim sigurno, nije jedini razlog. Znate, u ona vremena, kad se
biralo nove članove Partije, važna stavka bilo je pitanje koliko je
dotični drug aktivan. A ja sam, bojim se, totalno neaktivan. Ne
sudjelujem na simpozijima, nema me na svečanim obljetnicama,
promocijama, ja sam zapravo nevidljiv. A kad si dobro skriven, ne misle
na tebe.
- Je li vam žao zbog toga?
- Ni najmanje! A za čime bih trebao žaliti?
- Recimo, za masnim dodatkom na mršavu penziju.
- Ta vam stoji, ali samo djelomice. Meni nije do para. Ne mogu se
požaliti, od inozemnih produkcija mojih drama skupilo se nešto novca na
računu, pa kad se ukaže potreba, skinem neku svoticu. To i penzija, meni
je dosta. Moje su potrebe male. Ali, prije i poslije svega, što bih ja u
Akademiji? Ne vidim da tamo išta rade, da zauzimaju stavove o važnim
pitanjima. Oni se sigurno sastaju i diskutiraju, ali ni vi ni ja o tome
ne znamo ništa. Možemo samo nagađati čime se bave.
- U posljednje vrijeme niste mogli pisati. Jeste li čitali?
- Zadnjih mjeseci slabo i ništa. Naprosto nisam imao koncentraciju potrebnu za čitanje.
- Čuo sam da ste veliki štovatelj Stevena Kinga.
- Je, njega volim. Čujte, on je napisao kubike knjiga i naravno da ih nisam sve pročitao.
- Nisam siguran ni da ih je Steven King sve pročitao.
- On vam, bojim se, ne može birati, nema pravo na luksuz da kaže: „Sad
ću usporiti i malo se odmarati.“ On ima obvezu prema izdavaču štancati
nove naslove, svake godine napisati novi roman od 400-500 stranica,
inače izdavač gubi zanimanje za njega. Ali napisao je nekoliko
genijalnih romana: „Potrebne stvari“, „Zelena milja“, „Isijavanje“, pa
„Misery“... Kakva je to kolosalna ideja: pisca zatoči lik iz njegovih
romana!
Neke Kingove stranice me pomalo podsjećaju na Gogoljevu
fantastiku, iako on nije baš ta razina. Gogolj me od mladosti
oduševljava. Dok sam bio momčić, bilo me je strah ostati sam kod kuće
nakon što bih pročitao nešto od Gogolja.
Sjećam se, priča „Vij“ sledila me od užasa kad sam je prvi put pročitao, a imao sam tada petnaest godina.
- Tko su vam favoriti od suvremenih domaćih pisaca?
- Moram priznati da mi se među našim suvremenim piscima nitko naročito
ne sviđa. Svi su mi nekako uravnjeni, na otprilike istoj razini,
naprosto ne vidim jednu figuru koja bi iskakala i dominirala kao što je
svojedobno stršao Krleža. Među ovima danas ne mogu razabrati nekoga u koga mogu uprijeti prstom i iz dubine duše kazati: „E on je taj!“
- Pišete li što novo?
- Romane, bojim se, više ne mogu pisati. Osim što se teško krećem, ne
mogu ni sjediti predugo. Preostaju mi, dakle, priče. Baš sam nekidan,
nakon podulje apstinencije, započeo jednu. Do sada sam napisao samo tri
stranice.
- O čemu se radi?
- Nadahnule su me ove klinike za eutanaziju.
- Znači, priča je vedra i opuštajuća?
- He, he... Glavni junak je čovjek koji je izgubio volju za životom,
koji duševno kopni i duboko je uvjeren da nekako mora prekinuti tu
agoniju. Razmišlja o samoubojstvu, ali ideja utapanja mu je odbojna, baš
kao i pomisao da se baci s vrha nebodera. Nevolja je u tome što sve
suicidalne opcije uključuju patnju. Konačno, on se odlučuje prijaviti u
jednu kliniku u kojoj obavljaju eutanazije.
Da bi, međutim, konzumirao svoje pravo na smrt, mora prije svega neko
vrijeme provesti na promatranju, da se psihijatri osvjedoče kako je u
pitanju zaista beznadan slučaj. Za to vrijeme, u jednoj se banci događa
milijunska pronevjera.
Visoki pozicionirani dužnosnik te novčarske kuće zamračio je zlatne
rezerve, ali je njegova lupeška podvala provaljena. Kako je dotični
dobar prijatelj s ravnateljem klinike, njih dva smišljaju plan: usmrtit
će glavnoga junaka priče i njemu prišiti identitet kriminalca. To je,
naravno, samo polazišna pretpostavka priče koju tek trebam razviti.
