Mehmed H. danas ima 60. godina, 35 godina radnog staža, 4 godine ratnog iskustva, 3-soban stan, 3 djece koja sa njim ne žive, 2 unučadi, jednu ženu i potrošački kredit. Vi sigurno mislite da je Mehmed H. jedan od hiljade Bošnjaka koji žive u Bosni i Hercegovini, ali nije. Mehmed H. živi u Republici Srpskoj, žena mu je Srpkinja, djecu je vaspitavao da prvo budu ljudi, a onda sve ostalo, unuci će vjerovatno postati Austrijanci, sa komšijama slavi i Božić i Bajram, a četiri ratne godine je proveo u vojsci Republike Srpske.
Mehmed H. ima familiju u Jajcu, ali ne ide često kod njih. Nije išao ni prije rata, jer im nije bilo pravo što je oženio Jasnu. Nije im bilo pravo što je ostao u Republici Srpskoj za vrijeme rata, nije im bilo pravo ni što je sada u njoj.
Mehmed je tada bio zaljubljen.
Mehmed H. nikad nije bio za rat, ali je još kao rezervista JNA 1991. godine završio na ratištu u Slavoniji. Nije bio ni neki borac, radio je ono što mu se naredi, ni više, ni manje. Za najveći broj saboraca bio je patriota i pošteni musliman i zbog toga su ga cijenili. Koliko se pazio da ga ne nastrada od Zengi, toliko se pazio i pijanih dobrovoljaca iz Srbije i napaljenih 18- godišnjaka kojima je mogao biti otac, a koji su rat zamišljali kao u Rambo filmovima.
Mehmed je tada ispunjavao zakletvu JNA.
Nakon što se vratio iz rata u Hrvatskoj, Mehmed H. je znao da će goriti i Bosna i Hercegovina. Nikome nije jasno zašto je Mehmed H. nije otišao 90-ih, a imao je gdje otići. Kod svojih u Jajce, kod prijatelja u Hrvatsku, a zvao ga je i rođak u Njemačku. On je živio kao da se ništa ne dešava, neki kažu da je ostao zbog žene i djece, neki misle da je ostao zbog posla i stana, a neki kažu zbog raje. Svi nagađaju jer Mehmed o tome ne priča.
Mehmed je tada imao dovoljno godina da bi kretao ispočetka.
Opet je mobilisan početkom 1992. godine, znao je da to više nije JNA iako su svi još uvijek nosili petokrake na kapama. Ovaj put je mnogo toga bilo dugačije nego 1991. godine. Vladala je euforija, svi su jedva čekali „da im jebu mater“, on se muvao po kasarni, bez nekih važnih zaduženja i uvijek nekom „na oku“. Niko nije ima baš mnogo povjerenja u baliju i Turčina. Jednom ga je snimila i Srpska televizija, da prikažu da nije baš sve onako kako ovi u Federaciji pričaju. Naravno, kad zagusti onda su i balije slali na liniju, ali to je bilo tek krajem 1994. i 1995. godine.
Mehmed je tada znao da je tada sigurnije biti u vojsci, nego u sopstvenoj kući.
Kada je rat stao Mehmeda H. su bez riječi demobilisali, vratio se kući, onda i na posao. Nastavio je da živi kao da se ništa nije desilo. Srbi paze šta pričaju pred njim jer znaju kroz šta je sve prošao on i njegova porodica, „njegovi“ ga ignorišu dok im ne bi zatreba da neke papire završi u opštini, katastru, da „poveže staž“, da oni ne dolaze.
Mehmedu je žao ljudi koji su morali napustiti svoj dom.
Mehmed danas „ganja“ penziju i umoran je od svega, pogotovo od ljudi. Ne ide na „krsnu slavu“ svoje jedinice, više voli ići na pecanje. On je manjina koja ne odlučuje ništa, pogotovo pobjednika u ratu. Njegove uspomene nisu za evociranje, nisu za dnevnik RTRS-a, nisu ni za dokumentarni film, njegove uspomene su se pretvorile u traume.
Mehmed noću spava k'o zaklan.
Mehmedu H. ne smetaju ovolike zastave Republike Srpske po ulicama. Odavno se navikao na štandove sa majicama ratnih zločinaca u gradu. On nije ni za ukidanje Republike Srpske. Ne smeta mu ni to što za njega odlučuju drugi, u njegovo ime govore drugi, od njega žive drugi. On se nije borio za Republiku Srpsku, on je samo gledao kako da preživi.
Mehmedu H. je ravnodušan na PRAVO(NA)SLAVLJE, jer to slavlje ionako nije namijenjeno njemu i takvim kao on.
Posvećeno svim stanovnicima Republike Srpske koji nisu Srbi.
Izvor Frontal.ba
