Boris Dežulović: Čarobnjak iz Broza

Kolumna

Boris Dežulović: Čarobnjak iz Broza

Piše: Boris Dežulović

Prije četrdesetak godina, kad smo mi imali četrnaest, predsjednik države je bila ozbiljna stvar: tri dana se Bijela kuća uređivala i usisavala, prala su se stakla i kosio travnjak, a Mister President pred ogledalom u kupatilu satima je vježbao pozdravni govor, učeći na onom kvrgavom europskom jeziku reći „dobrodošli“.

 - Tito? – zbunio bi se malo Velimir Bujanec.

- Ne, ne. Toto. Mali, mali, ovolicki bijeli psić – pokazala bi rukama predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. – Toto je, kažem, mahao onim svojim malim repićem, i taman kad sam ga povukla za repić, huuuššš!, digao se strašni vjetar…

- Čekajte, povukli ste…?

- Da, Tota. A u tom trenutku zapuhao orkanski tornado i digao cijele Predsjedničke dvore u zrak, ovako, fijuuu!, i odnio ih daleko, daleko, nisam ni znala gdje sam kad smo na kraju pali na zemlju. Polako sam izašla, kad odjednom hop!, stvorila se preda mnom četvorica malih, malih, ovolicnih ljudi, i predstavili se kao Žvakači…

- Žvakači?

- Da. A ja da sam Plemenita Čarobnica, jer su Dvori, kad su pali na zemlju, ubili Zlu Vješticu od Istoka. Zamislite! Pitala sam ih onda gdje se uopće nalazimo, a oni mi objasnili da sam u Sjedinjenim Američkim Državama. Eto, to je cijela priča.

- Fascinantno. Evo, recimo, ni ja nisam žvakač, radije povučem. Sjećam se kad sam jednom isto tako povukao malo bijelog, pa me diglo u zrak, ovako, fijuuu! - živo bi rukama pokazao Bujanec. – Ni sam ne znam gdje sam, kad odjednom hop!, oko auta se stvorila četiri plava diva, a najveći među njima, gigant, ovoliki, da mu pokažem osobnu i vozačku. Pogledam ja malo bolje, kad ono Veli Jože Manolić. Jel se vama ikad…?

- Ne, ne „malo bijelog“, nego „malog bijelog“ – oprezno bi ga ispravila Predsjednica. – Povukla sam malog bijelog psića. Tota. Za repić.

- Da, naravno, ispričavam se – nervozno bi onda novinar protrljao nos, pa se nagnuo prema Predsjednici. - Sad kad smo to raščistili, odgovorimo komunističkim farizejima koje zanima i što ste točno tamo radili, i s kim ste se susreli.

- Drago mi je da to pitate. Bila sam na brojnim formalnim sastancima i neformalnim druženjima, sa Žvakačima sam, recimo, bila primljena kod Dobre vještice od Sjevera, susrela sam se s bezrukim Čekićoglavcima…

- Čavoglavcima?

- Ne, ne, s Čekićoglavcima, s glavama u obliku čekića. Bila sam, jasno, u Smaragdnom Gradu, posjetila Zemlju porculana, a ljubazni domaćini odveli su me i u tajanstvenu Zapadnu zemlju, gdje žive Palčići, krilati majmuni i Vještica od Zapada, s kojom sam razgovarala u tri oka.

- U tri oka?

- Da, Vještica od Zapada ima jedno oko. Ali veliko, ovoliko. I oštro, onako kao teleskop.

- Cool.

- Bilo je još mnogo susreta, dugo bi trajalo da nabrajam, ali evo: razgovarala sam još s Lavom, Strašilom, Limenim Drvosječom, Glindom, Vješticom od Juga, Kraljicom poljskih miševa, Zelenim patuljkom i Marcom Rubiom, republikanskim senatorom iz Floride.

- Jeste li se vidjeli s gospodinom Ozom?

- Kakvim Brozom?

- Ne, ne Broz, pitam za Čarobnjaka iz Oza.

- Ah, ne. Čarobnjak iz Oza je, kako zna svatko tko je čitao priču, nevidljiv običnim smrtnicima.

- Da, naravno. Recite, što mislite o njemu?

- Mislim da se Čarobnjaka iz Oza duboko podcjenjuje kad je riječ o vanjskoj politici i strategiji koju će imati – značajno bi gospođa Predsjednica zaklimala glavom. – Zato se Hrvatska mora pozicionirati kao čimbenik koji će aktivno sudjelovati u kreiranju njegove vanjske politike.

- Hvala lijepo, poštovani gledatelji, bila je to predsjednica Republike Hrvatske Dorothy Grabar-Kitarović – okrenuo bi se na kraju Velimir Bujanec prema kameri. - Gledali ste još jednu Bujicu, hvaljen Isus i laku noć, neka nam vječno živi naša domovina Hrvatska, sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, Bog i Hrvati, za dom spremni.

 

Svakako, više bi smisla imalo da je kod svog prijatelja Bujanca, ili još bolje, kod Tihomira Dujmovića u Zabavnom programu, gospođa Predsjednica ispričala kako je s Lavom, Strašilom, Limenim Drvosječom i psićem Totom lutala cestom od žute opeke od Chicaga do Washingtona - sve kao Judy Garland-Kitarović plešući i pjevajući, sad shvaćate tekst, „You're off to see the Wizard/the wonderful Wizard of Oz“ - nego što nas je kretenskim twittovima u mikrofon HTV-a uvjeravala kako je bila u ozbiljnom državničkom posjetu Sjedinjenim Državama. Ovako, teško da je u svojoj slavnoj tisućljetnoj povijesti Hrvatska ikad bila – a voljeli bismo vjerovati da će teško ikad više i biti – tužnija, manja i bjednija kasaba nego što je to bila one večeri kad joj se Predsjednica Republike u nacionalni televizijski dnevnik javljala s trotoara kraj ograde Bijele kuće.

 

Kad je onomad Bill Clinton sletio u Zagreb kao na benzinsku pumpu, da uzme kerozin za svoj Air Force One - pa se u kožnoj jakni sastao s rascvjetalim Franjom Tuđmanom u aerodromskoj zgradi, što ju je Vrhovnik za tu priliku dao ukrasiti umjetninama iz zagrebačkih muzeja – hrvatskom je predsjedniku ostala barem fotografija za iznad komina. A Kolinda Grabar-Kitarović dvadeset se godina kasnije gura među turiste - strpljivo čekajući da se onaj autobus penzionera iz Koreje sa selfie-štapovima izreda kraj ograde - kako bi s Bijelom kućom u pozadini dala izjavu za HTV i objasnila gdje je uopće bila sve ove dane.

 

Dobro, ne kažem, svatko je od nas nekad sanjao da pobjegne daleko od kuće, sve su nas, naravno, na kraju pronašli i uhvatili – kao što smo svi onda smišljali najgluplja objašnjenja i opravdanja, falsificirali pisma iz škole i antidatirali programe ekskurzije, pa izmišljali školske obaveze na kojima smo bili i prijatelje kod kojih smo prespavali - ali barem smo imali četrnaest i nismo bili predsjednici države.

 

Prije četrdesetak godina, kad smo mi imali četrnaest, predsjednik države je bila ozbiljna stvar: kad smo imali četrnaest, a predsjednik države išao u Washington, tri dana se Bijela kuća uređivala i usisavala, prala su se stakla i kosio travnjak, a Mister President pred ogledalom u kupatilu satima je vježbao pozdravni govor, učeći na onom kvrgavom europskom jeziku reći „dobrodošli“. Po cijelom Washingtonu Prva je dama tražila muške talijanske cipele da joj muž ne ispadne seljak pred našim predsjednikom, kad smo mi imali četrnaest.

 

A danas? Predsjednica nam se u dnevnik državne televizije javlja preko sigurnosnih kamera oko Bijele kuće.

 

Naslušali smo se tako ovih dana i tih usporedbi, pomalo pretjeranih, a svakako neumjesnih. Za početak, drug Tito je - kako znamo - bio beskrupulozni diktator, a beskrupulozni diktatori se za televiziju ne snimaju s običnim pukom i turistima, na trotoarima kraj ograda i uličnih raskršća. Što je, međutim, još važnije - pače ključno - drug Tito je kojekakvim Kennedyjima, Nixonima i Carterima bio arhineprijatelj, komunjara, boljševik i lider onih, kako se reče, nesvrstanih. A pred arhineprijateljem se ne pokazuje prijateljstvo, već demonstrira ceremonijalno poštovanje.

 

Dorothy Grabar-Kitarović, s druge strane, u Washington ne dolazi kao neprijatelj, pa čak ni kao saveznik: ona u Washington dolazi kao niži saveznički činovnik, upravno-pravni referent za Hrvatsku – dobro, tajnica upravno-pravnog referenta za Hrvatsku - s precizno specificiranim zadacima, povratnom kartom i dva slobodna dana za obilazak grada.

 

Ukratko, baš kao Dorothy, kad je u Smaragdnom Gradu dobila zadatak da zajedno s regionalnim partnerima Lavom, Strašilom i Limenim Drvosječom uništi Zlu Vješticu, nakon čega će joj Čarobnjak Oz – imali ste i vi četrnaest, pa pamtite priču - ispuniti želje.

A jedina želja male Dorothy, vesele seoske djevojčice iz Kansasa, bila je da se vrati kući i ispriča kako je vidjela moćnog čarobnjaka Oza.

 

- Broza? – zbunio bi se onda Velimir Bujanec.

- Ne, ne Broza, nego dr. Oza – ispravila bi ga predsjednica Republike Hrvatske.

- Primio vas je dr. Oz?! – zadivljeno bi blenuo novinar.

- Da, bila sam mu posebna gošća u emisiji – cvrkutala bi Predsjednica. – On je zaista čarobnjak, i mislim da ga se duboko podcjenjuje kad je riječ o medicini i ženskim problemima.

Preuzeto sa portala N1

Komentari na tekst (1)
Objavljeno:
Ja predsjednice i govana. Sto bi rekla Jasna Beri u nekom bosanskom filmu.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.