Svijet se susreće s rastućom nejednakošću. Prema papiru Svjetske banke Global Income Inequality by the Numbers: in History and Now-An Overview iz 2012. god, kojI je pripremio Branko Milanović (i razradio u svojoj studiji Global Inequality objavljenjoj aprila 2016.) vidi se ko je ostvario gubitke a ko dobitke u raspodjeli globalnog dohotka u razdoblju od pada Berlinskog zida do pada Lehman Brothers.
Priča o jednom slonu
Rast te nejednakosti je, prema odnosnom papiru, otpočeo u UK s Margaret Thatcher a u SAD s Ronaldom Reaganom. Glavnina povećanja globalnog dohotka u razdoblju od 1998. do 2008. je pripala „nastajućoj globalnoj srednjoj klasi“, koja obuhvaća trećinu globalne populacije.Unutar nje posebice se ističe podgrupa koja obuhvaća 200 miliona Kineza, 90 miliona Indijaca te oko 30 miliona osoba iz Indonezije, Brazila i Egipta. Što se tiče najbogatijih 1% globalne populacije, ona je povećalo svoj realni dohodak u odnosnom razdoblju za više od 60%. To su, smatra većina ekonomista, najveći dobitnici globalizacije.
Najveći gubitnici globalizacije su, pored 5% najsiromašnijih stanovnika svijeta čije se realni dohodak nije promijenio, oni koji nisu ostvarili nikakvo povećanje dohotka. Oni čine gornju srednju klasu svijeta koja obuhvaća mnoge iz bivših komunističkih zemalja i Latinske Amerike i iz zemalja s visokim dohotkom, čiji je dohodak stagnirao.
Istraživanje ističe vrlo važnu promjenu u globalnoj raspodjeli dohotka - „najdublju promjenu ekonomskih pozicija ljudi od Industrijske revolucije“. U najgrubljim crtama kazano, donja trećina stanovništva svijeta (uz izuzetak onih doista najsiromašnijih) je značajno poboljšala svoju poziciju i umakla siromaštvu dok je srednja trećina postala mnogo bogatija, i njen realni dohodak per capita se povećavao za 3% godišnje u razdoblju 1998-2008.
Najvažnija promjena se dogodila u gornjoj četvrtini stanovništva svijeta. Dok su 1% i nešto manjoj mjeri 5% vodećih ostvarili značajan prirast dohotka, narednih 20% je dobilo vrlo malo ili čak imalo stagnirajuće dohotke. Upravo je to stvorilo vrlo oštru polarizaciju unutar najbogatije četvrtine globalne populacije.
Najprije se slika slona - koja na svom vrhu prikazuje kinesku srednju klasu kao najvećeg dobitnika globalizacije a na dnu, između leđa i surle, američku srednju klasu kao najvećeg gubitnika globalizacije, pojavila u Milanovićevom istraživačkom radnom papiru 2012. god. potom u New York Timesu 2014 i u Milanovićevoj knjizi aprila 2016. te u Economistu u tekstu s naslovom Kako upucati slona koji govori kako kritičari žele oboriti Milanovićevu argumentaciju. Slika slona je u međuvremenu prikazana u mnogim medijima i političkim skupovima a Milanovićev izdavač smatra da je slon nagovijestio nacionalizam, Brexit i dolazak Trumpa na vlast.
Prema istraživanju Laure Tyson i Lenny Mendonca, ključni razlog razočarenja globalizacijom u zemljama s viskom dohotkom je jasan. Od 2005. do 2014. god. realni dohodak dvije trećine domaćinstava u 25 zemalja s visokim dohotkom je ostao na istoj razini ili je pao. Neke od tih zemalja su tek agresivnom fiskalnom politikom (preciznije, porezima i potporama) uspjele spasiti obitelji od slabljanja njihove ekonomske pozicije.
Nezadovoljstvo građana srednje klase su dobro prepoznali desni i lijevi populisti u zemljama s visokim dohotkom. I to je, uveliko se smatra, ono što je dovelo do Brexita i Trumpa. No, pitanje je koliko je taj populizam, utemeljen na okrivljivanju globalizacije za povećanje nejedankosti, zapravo utemeljen, a koliko je produkt smjene industrijske globalizacije digitalnom globalizacijom tek treba da se ustanovi. U svakom slučaju globalizacija je okrivljena kao krivac za rast nejednakosti na globalnoj razinii to na štetu zemalja s visokim dohotkom.
Industrijska i digitalna globalizacija
Trump je dobio izbore na protutrgovinskoj i protuimigracijskoj politici. Njegova glasačka baza se sastoji od od bijelih pripadnika radničke klase koji osjećaju da je globalizacija razorila njihov ekonomski boljitak i njihovu sigurnost. Njima se Trump obratio s parolom „Amerikanizam, ne globalizacija“ i time postigao svoj politički uspjeh.
Trumpova administracija, u kojoj će ključne pozicije zauzimati osobe koje su dosadašnji radni vijek provele u privatnom sektoru, će vrlo vjerojatno biti orijentirane na kratkoročne ciljeve radi postizanja što bržih rezultata. Nema sumnje da će postići dobre rezultate u oblasti vanjske trgovine np. zbog nametanja trgovinskih ograničenja. No, gledano na srednji rok, ti početni potezi administracije će naći na otvorene ili prikrivene poteze drugih zemalja. I na srednji rok svi (manje ili više) mogu biti gubitnici.
Trumpovo „America first“ (kao i Brexit u UK) znači stavljanje nacionalnog u pravi plan spram internacionalnog. To može voditi protekcionističkim i unilateralističkim politikama koje će ograničiti kretanje roba, rada i kapitala tj. škoditi industrijskoj globalizaciji i njenim dobitnicima. No, pri tome treba biti oprezan i prisjetiti se Smoot-Hawley carine tj. carinskog zakona SAD iz 1930. god. kojim su uvedene carina na hiljade uvoznih artikala zbog zaštite radna mjesta u SAD, no za rezultat je imao štetan efekt na radna mjesta u inozemstvu. To je izazvalo lančanu reakciju osvetničkih politika poznatih po nazivu „osiromaši svog susjeda“. Svjetska trgovina je pala s 5.3 mlrd dolara 1929. god. na 1.8 mlrd. dolara 1933. dod.
Trump treba imati u vidu da su SAD gubitnici u industrijskoj globalizaciju (u kojoj setroškovi radne snage smanjuju tako što proizvodnju u globalnim lancima vrijednosti obavljaju radnici s nižim plaćama), ali i dobitnici u nastajućoj digitalnoj globalizaciji (u kojoj konkurentnu prednost imaju oni koji više inoviraju, pa imaju bolju tehnologiju i tako putem umjetne inteligencije zamjenjuju radnu snagu).
Uvozeći robu iz Kine, Meksika i drugih zemalja sa niskim i srednjim dohotkom čija proizvodnjaiziskuje obilje neizobražene radne snage, smanjuje se tražnja za tom vrstom radne snage snage u SAD, UK i drugim zemaljama s visokim dohotkom. To ne bilo toliko strašno za te radnike da nisu u prilici vidjeti kako država reagira kad su u pitanju oni iz viših dohodnih razreda, primjerice bankari koji spadaju u onih 1% globalne populacije a koji su dobitnici globalizacije i u čiju obranu je stala država. Jasno je da su time radnici bili žestoko iziritirani.
Još ćemo se i jesti
U pojednostavljenim modelima vanjske trgovine obično se govori o dvije zemlja (pri čemu ona druga predstavlja inozemstvo) i dva proizvoda (2x2 modelima). U tim modelima BiH sve više postaje primjer za zemlju koja se specijalizirala za proizvodnju voštanih svijeća. I malo-pomalo svijet ide naprijed, razvija nove tehnologije, primjerice lampu gaznjaču, pa sijalicu itd. dok se BiH i dalje „specijalizira“ za svijeće. One sve manje trebaju sve tehnološki naprednijem svijetu, pa BiH nema više internacionalno utrživih dobara (tradable goods). Drugim riječima, nema više čime platiti uvoz dobara koje koristi za osobnu i investicijsku potrošnju. Njenim građanima na kraju neće preostati ništa drugo nego da pojedu svijeće, jer za njih više nemaju šta razmijeniti niti su diverzificirali proizvodnju.
BiH nema proizvodnje visokotehnoloških dobara. S aktualnim proizvodima niskog i srednjeg tehnološkog sadržaja može još jedno vrijeme sudjelovati u međunarodnoj razmjeni, a i to sve teže. Naime, BiH ne može konkurirati zemljama niskog i srednjeg dohotka jer ima relativno više plaće od njih.
Umjesto da bh političari podrže javna ulaganja u istraživanja i razvoj i u informacijsko-komunikacijsku infrastrukturu, okrenuli su se ulaganjima u fizičku infrastrukturu preciznije u cestogradnju, od čega se koristi imati samo međunarodne financijske institucije (primjerice, EBRD) i bh. graditeljska kamarila interesno povezana s vladajućim strankama. Ceh će platiti porezni obveznici kako sadašnji kroz akcize, tako i budući krozotplate dugova.
Ideja o planskoj izgradnji autoputeva se rodila u Vajmarskoj republici i čak su u njoj dva kraća autoputa bila napravljena. Kasnije, kad su došli na vlast, nacisti su se protivili toj ideji, a onda su je predstavili kao osobnu Hitlerovu ideju i otpočelu izgradnju „puteva Adolfa Hitlera“ kao glavnog sredstava za smanjivanje nezaposlenosti.
Slično Hitleru, bh. političari grade Autobahn
zvan Vc. No, za razliku od Hitlera koji je istodobno inaugurirao politiku da
građani imaju automobil (Volkswagen)
bh. političari se nisu toga sjetili. Dalje, ti autoputevi ne mogu služiti ni za
smanjivanje nezaposlenosti jer to u doba modernih građevinskih strojeva više
nisu radom intezivni projekti. Stoga bh. političari ostaju dužni za odgovore:
za koga grade autoputove (srećom, jako sporo), šta će autoputovi prevoziti i
gdje. I koliki će biti profit od njih i koliko će država ubrati poreznih
prihoda. Ili će ih se možda morati subvencionirati, pored javnih rashoda na
otplatu kredita za njihovu izgradnju? Da su proveli cost-benefit analizu, jasno
bi utvrdili da BiH najviše zaostaje od svih vrsta infrastrukture u onoj
informacijsko-komunikacijskoj. To je ona koja osigurava ostanak mladih u zemlji
i uključenje u digitalnu globalizaciju na principu „uštekaj i piči“. Bez
digitalne revolucije ne može se osigurati proizvodnju visoko tehnoloških
dobara. Niti BiH može postati zemlja viskog dohotka. Koridor Vc vodi među
zemlje niskog dohotka - jedino mjesto gdje može odvesti bh. građane. I još
nešto, kako reče nedavno jedan profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta na
skupu u ANUBiH za projekt hrvatskh autocesta, da „nam dovodi Ličane u Zagreb.“
Autorski tekst prof. Vjekoslava Domljana za BUKU
