Ronaldinjo je ispričao čitav svoj život kroz obraćanje sebi kada je imao osam godina i na dan kada je izgubio oca, a emocija kojom je protkano pismo dirnulo je i u najtvrđa srca.
Pismo glasi ovako:
“Kada se inače vratiš kući s igranja fudbala, mama se uvijek smijeje i šali.
Ali ovaj put, plakaće.
I onda ćeš videti Roberta. Zagrlićete i odvesti u kupatilo kako bi bili sami. Tada će ti reći nešto što nećeš razumijeti.
“Dogodila se nesreća. Tate više nema. Umro je.”
To ti neće imati smisla. Pitaćeš se šta to znači, kada se vraća i kako tate može da ne bude više?
Tata te je naučio da fudbal igraš i shvataš kao maštu, da igraš slobodnim stilom ili da se samo igraš s loptom.
Vjerovao je u tebe više nego iko. Kada je Roberto prošle godine počeo igrati za Gremio kao profesionalac, Tata je svima govorio: “Roberto je dobar, ali vidjećete njegovog mlađeg brata.”
Tata je bio superjunak. Obožavao je fudbal toliko da je nakon posla u brodogradilištu preko nedjelje, vikendom radio na stadionu Gremija kao obezbjeđenje. Kako bi ga mogao da ga više nikada ne vidim? Nećeš razumijeti šta ti Roberto govori.
Nećeš odmah osjetiti tugu. To će doći kasnije. Nekoliko godina kasnije, prihvatićeš da se ne vraća. Ali, želim da shvatiš da svaki put kada budeš s loptom u nogama, tata će biti s tobom.
Kada imaš loptu u nogama, slobodan si. Srećan si. To je kao da slušaš muziku. Taj osećaj tjera te da užitak dijeliš sa drugima.
Srećan si što imaš Roberta. Iako je deset godina stariji od tebe i već igra za Gremio, uvijek će biti uz tebe. Neće ti biti samo brat, postaće ti i kao otac. I više od svega, biće ti junak.
Želićeš da igraš kao on, želićeš biti kao on. Svakog jutra kada odeš na trening mlađih kategorija Gremia, otići ćeš u svlačionicu svog velikog brata, fudbalske zvijezde. I svake noći kada odeš u krevet, mislićeš kako si srećan što dijeliš sobu s idolom.
Nema postera na zidovima vaše sobe, samo mali televizor. Nema veze, jer nećete imati vremena zajedno da gledate utakmice. Kada ne ide na mečeve, Roberto te vodi napolje da igrate fudbal. Kada živiš u Porto Alegreu, okružen si drogom i bandama. Biće teško, ali dok igraš fudbal, na ulici, u parku, s tvojim psom, osjećaćeš se sigurno.
Da, rekao sam s psom, koji je uz to neumorni defanzivac.
Igraćeš s Robertom, s drugom djecom i starijima iz parka. Na kraju ćeš se umoriti, ali ćeš i dalje htjeti da igraš. Zato uvijek sa sobom povedi svog psa Bomboma, koji je pravi brazilski pas, jer obožava fudbal. Na njemu ćeš vježbati dribiling i vještinu.
Godinama kasnije, kada budeš igrao u Europi, neki defanzivci podsjećaćete na Bomboma.
Djetinjstvo će ti biti veoma teško. Kada napuniš 13 godina, počeće se pričati o tebi. O tvojoj vještini i tome šta sve možeš s loptom. Tada će ti fudbal još biti samo igra. Ali, 1994., kada budeš imao 14, Svjetsko prvenstvo pokazaće ti da je fudbal više od jednostavne igre.
17. jun 1994. dan je kojeg pamti svaki Brazilac. Tog dana putovaćeš s mladom ekipom Gremia na utakmicu u Belo Horizonte. Finale SP-a je na TV-u, Brazil protiv Italije. Da, Brazil je u finalu prvi put nakon 24 godine i cijela zemlja je stala.
Svuda po Belo Horizonteu su brazilske zastave, nema boja osim žute i zelene. Na baš svakom punktu u gradu gleda se utakmica i sve je puno ljudi.
Gledaćeš finale sa saigračima. Nakon kraja regularnog dijela i produžetaka je 0:0, pa slijede penali i trenutak koji neće promjeniti samo tvoj, nego i živote miliona Brazilaca: Bađo izvodi penal za Italiju i promašuje.
Brazil je prvak svijeta.
Tokom lude proslave, postaće ti jasno šta želiš raditi do kraja života. Konačno ćeš shvatiti šta fudbal znači Brazilcima. Osetićeš snagu ovog sporta. Najvažnije, osetićeš sreću koju fudbal donosi običnim ljudima.
“Igraću za Brazil.” kazaćeš sam sebi tog dana.
Neće ti svi vjerovati, posebno s obzirom na način kojim igraš.
Biće nekih trenera, u redu, posebno jedan, koji će ti reći da ne igraš onako kako to radiš. Misliće da trebaš biti ozbiljniji, da moraš prestati toliko da driblaš. “Nikad nećeš uspjeti kao fudbaler.”, reći će ti on.
Koristi ove reči kao motivaciju. Koristi ih kako bi ostao fokusiran. I misli na fudbalere koji su igrali fudbal predivno – Denera, Maradonu, Ronalda.
To je nešto što mnogi treneri neće shvatiti, ali kada budeš na terenu, nikada nećeš kalkulisati. Sve će ti dolaziti prirodno. Prije nego što stigneš da promisliš, tvoje noge će već donijeti odluku.
Kreativnost će te odvesti dalje nego kalkulacije.
Jednog dana, par mjeseci nakon što vidiš Romarija kako diže trofej svjetskog prvaka, tvoj trener u Gremiu će te pozvati u kancelariju i reći ti da si pozvan u reprezentaciju Brazila za igrače do 17 godina. Kada dođeš u kamp u Teresopolisu, vidjećeš ono što nikada nećeš zaboraviti, uokvirene slike Pelea, Zika, Bebeta.
Hodaćeš istim hodnicima kao i te legende, sjedećeš za istim stolovima u kantini kao i Romario, Ronaldo i Rivaldo, ješćeš istu hranu kao i oni, spavaćeš u istim sobama kao i oni. Kada legneš na spavanje, pitaćeš se koji od tvojih heroja je spavao na tvom jastuku.
Idućih godina nećeš raditi ništa drugo nego igrati fudbal. Provodićeš život u autobusima i na terenima. Od 1995. do 2003. nećeš imati ni dana praznika.
Ali kada napuniš 18, postići ćeš nešto na šta bi tvoj otac bio ponosan, debitovaćeš za seniorski tim Gremia. Jedino je tužno što Roberto neće biti tamo. Povreda kolena prekinula je njegovu karijeru kući i otići će da igra u Švajcarskoj. Nećeš dijeliti teren sa svojim herojem, ali proveo si toliko godina gledajući Roberta da ćeš znati šta treba da radiš.
Na dan utakmice, hodaćeš parkingom gdje je tvoj otac radio kao redar, koristićeš svlačionicu u koju si za bratom ulazio kao dijete, oblačićeš plavo-crni dres Gremia i misliti kako život ne može biti bolji od ovoga.
Ali, tvoja priča ne završava se tu.
Iduće godine debitovaćeš za seniorsku reprezentaciju Brazila, a u kampu ćeš se pojaviti dan nakon saigrača. Zakasnićeš zato što Gremio igra finale prvenstva države protiv Internasionala.
Za Internacional će igrati Dunge, kapetan sa SP-a ’94.
Na tom susretu ćeš igrati jako dobro i kada dođeš u trening-kamp, tvoji novi saigrači, likovi koje si gledao kako osvajaju SP, pričaće o samo jednom igraču: malom koji nosi broj 10.
Pričaće o tebi.
Pričaće kako si predriblao Dungu. Pričaće o tvom golu za osvajanje titule. Ali neka te to ne ponese, jer oni ti neće nimalo olakšati. To će biti najvažniji dio tvog života. Kada dođeš na ovaj nivo, ljudi puno očekuju od tebe.
Hoćeš li nastaviti da igraš onako kako si uvek igrao?
Ili ćeš početi kalkulisati i postati ziheraš?
Jedini savjet koji ću ti dati je ovaj:
Radi to svojim načinom. Slušaj muziku. To jedini način na koji trebaš da živiš.
Igranje za Brazil promijeniće ti život. Odjednom, vrata za koja nisi znao da postoje će ti se otvarati.
Počećeš da razmišljaš o igranju u Evropi, gdje su mnogi tvoji heroji otišli da se dokazuju. Ronaldo će ti pričati o životu u Barseloni, vidjećeš njegove nagrade, Zlatnu loptu. Počećeš maštati dalje od Gremia i 2001. potpisat ćeš za PSŽ.
Kako da djetetu rođenom u drvenoj kući u faveli objasnim kakav će život biti u Evropi? To je nemoguće. Nećeš razumijeti, čak i ako ti pokušam objasniti. Od trenutka kada odeš u Pariz, pa u Barselonu, onda Milano, sve će se odvijati vrlo, vrlo brzo. Neki novinari u Evropi neće shvatati tvoj način igranja. Neće shvatati zašto se uvijek smiješ.
A ti se smiješ jer je fudbal zabava. Zašto bi bio ozbiljan? Tvoj cilj je širiti radost. Opet ti govorim – kreativnost ispred kalkulacije. Ostani slobodan i s Brazilom ćeš postati prvak svijeta.
Ostani slobodan i osvojićeš Ligu šampiona, Primeru i Seriju A.
Ostani slobodan i osvojićeš Zlatnu loptu.
Najviše ćeš biti ponosan na to što si svojim načinom igre pomogao promijeniti Barselonin stil igre. Kada dođeš tamo, Real će biti nedodirljiv. Kada odeš, djeca će maštati o tome da igraju kao Barselona.
U Barseloni ćeš čuti za tog dečaka u mladom timu. Kao i ti, nosi broj 10. Nizak je kao i ti. Igra se s loptom kao i ti.
Sa saigračima ćeš ići da ga gledaš kako igra za mladu ekipu i odmah ćeš znati da je on više od velikog fudbalera. Taj dječak je drugačiji. Zove se Leo Mesi.
Reći ćeš trenerima da ga dovedu kako bi trenirao sa seniorima. Kada dođe, igrači Barselone govoriće o njemu kako su reprezentativci Brazila govorili o tebi kada si prvi put došao na trening.
Želim da mu daš savjet.
Reci mu: “Igraj sa srećom. Igraj slobodno. Samo se igraj s loptom.”
Čak i kada odeš, slobodni stil živeće u Barseloni kroz Mesija.
Puno toga dogodiće ti se u životu, dobrog i lošeg. Ali sve što se dogodi, dugovaćeš fudbalu. Kada budu kritikovali tvoj stil ili to što se smiješ nakon poraza, želim da se sjetiš jedne uspomene.
Kada tvoj otac ode, nećeš imati njegovih snimaka. Tvoja porodica nema novca, pa tvoji roditelji nemaju kameru. Zato se nećeš moći prisjećati glasa tvog oca ili ga opet čuti kako se smije.
Ali, uvijek ćeš ga se sjećati po fotografiji na kojoj ti i on igrate fudbal. Nasmijani ste i srećni, s loptom u nogama. On je srećan gledajući te.
Kada dođe novac, pritisak i kritičari – ostani slobodan.
Igraj kako ti je on rekao da igraš.
Igraj se s loptom.
Ronaldinjo.”
