U postfaktičnoj kaljuži koju zovemo balkanski medijski prostor odavno je postalo opasno reći bilo šta što je složenije od lajkanja na fejsbuku. Jučer su neki portali prenijeli „vijest“, u kojoj je, između ostalog rečeno i to da je na razgovoru o knjizi Andrićevstvo Rusmira Mahmutćehajića, upriličenom u Mostaru, univerzitetski profesor Vahidin Preljević izjavio kako je „Ivo Andrić fantomski monstrum koji je falsficirao povijest“.
Ove „svoje“ riječi sam u nevjerici pročitao upravo dok sam u knjižari stajao u redu za kasom s novom knjigom Svetislava Basare koja, eto slučajnosti, nosi naslov Andrićeva lestvica užasa. Fabricirana vijest se kao virus proširila ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u regiji, dobacivši čak i do njemačkog govornog područja. Jedino od svega je istinito da sam sudjelovao u tom razgovoru, a smisao mojih riječi kao i smisao mog izlaganja bio je upravo suprotan. Šta sam rekao? Ponovio sam više puta, da nakaradna „čitanja“ od djela Ive Andrića prave ideološkog „fantoma“, monstruma pomoću kojeg onda takvi ostrašćeni sljedbenici žele falsificirati povijest. Ne dakle, gluho bilo, da je Andrić monstrum, nego da ga takva čitanja pretvaraju u fantoma da bi ga zloupotrijebili u svoje svrhe. Uostalom, na isti način kao što medijski teroristi montiraju izjave i predstavljaju ih kao stvarne, proizvodeći javni linč, kojem je, eto, ovaj put bila izložena moja malenkost.
Kako to rade? Tako što na nedopustiv način književnost pretvaraju u nešto što oni zovu „historija“, nastojeći proizvesti ideološki efekt kojim bi književno djelo zatvorili u jedno značenje, gradeći oko tog značenja tabu zonu, u koju bez njihove dozvole niko ne smije ući. Valjda ne treba podsjećati koliko su puta političari pravdali ili objašnjavali razaranje Bosne i Hercegovine time da je Andrić u svojim djelima navodno pokazao nemogućnost suživota ili tobožnju krvoločnost ili prijetvornost jedne ili junački karakter druge kulture? No, naravno da to nije Andrić, to je onaj fantom koji su zapjenjeni nacionalisti napravili od njegovog imena.
Trebam li uistinu podsjetiti da je „fantom“ po svojoj definiciji nestvarna pojava? Treba li neukim falsifikatorima pojasniti da je riječ „monstrum“, taj drugi inkriminirani termin, korišten u leksičkom značenju „bića iz priče, filma i sl. koje djeluje zastrašujuće“, dakle, u smislu jedne izmaštane konstrukcije? Ona u ovom slučaju, nema puno veze sa Andrićem, ali ima sa njegovim „interpretatorima“, čuvarima jednog značenja, koji su ga koristili i koriste za potrebe svojih političkih projekata. Mašinerija laži i objede, pokrenuta nakon „skandala u Mostaru“, nije mogla bolje potvrditi ove metafore.
Postoji ta fatalna sklonost u našim zajednicama: da se kultura (pa i književnost) koristi gotovo isključivo kao oružje protiv drugih; zapravo mi na Balkanu i dalje živimo „teror kulture“ (I. Čolović). Zbog toga i naginjemo tome tome da književnost, a naročito Andrićevu, zapravo ne tretiramo kao književnost, već je promičemo u nekakvu historijsku istinu. Nažalost, ovu frazu ćemo čuti i od „intelektualaca“, čak i od nekih pisaca, koji ne vide nikakav problem u tome da književnu fikciju poistovjete sa historijskom stvarnošću. Fantazma „historijske istine“ imanentnu višeslojnost književnog djela zakiva u ideološki kod, koji više čak ne iziskuje ni čitanje djela. Nebrojeno puta je u političkom diskursu elita rečeno: ako želite da saznate uzroke rata na Balkanu, pročitajte Andrićevo Pismo iz 1920. Ako želite da znate šta su nam Turci radili: čitajte Na Drini ćupriju. Ili kao što u prilogu o „skandaloznom“ mostarskom događaju u jučerašnjem dnevniku RTRSa o tome reče jedan poznati beogradski književnik bosanskog porijekla: „Priča se o mržnji prema muslimanima da se ne bi pričalo o srpskom poreklu većine muslimana, jer priča o njemu [Andriću, op. V.P.] je nezgodna pošto su svi svesni da je istina.“ Takav primitivni diskurs, koji imamo na svim stranama, ne govori puno o Andriću, ali govori o njegovim, ne čitaocima, već sljedbenicima koji u pisca učitavaju svoje (nacionalističke) snove pretvarajući ga u sredstvo političkih obračuna.
Gdje se dakle krije taj strašni skandal? Nije valjda da je on već u pukom ukazivanju na nezdravo, iracionalno tabuiziranje, u razgovoru o jednoj knjizi, s kojom se možemo slagati ili ne slagati, potpuno ili djelimično. Možda to što bilo kakav drugi pogled može dati skromni doprinos da se naša kultura, pa i djelo Ive Andrića, počne oslobađati tog ideološkog tereta koji su na njega natovarili njegovi samoproglašeni zaštitnici.
Takvo što mora imati za posljedicu i to da se otvori prostor i za drugačija čitanja, pa i ona koja smatramo nepravednim, nedostatnim, suprotnim od našeg pogleda na stvar; djelo Ive Andrića je, sasvim sigurno, dovoljno veliko da to može izdržati. Iz svoje germanističke vizure ću podsjetiti: u njemačkoj su kulturi kritička i oštra tumačenja biografija i djela Hölderlina, Kleista, Thomasa Manna, Brechta, i da dalje ne nabrajam, gotovo svakodnevna pojava, i ne predstavljaju nikakav skandal, nego naprosto i sama postaju predmet daljeg kritičkog preispitivanja.
Rekao sam, također, i to već na početku izlaganja, kako je malo koji pisac toliko naš, koliko je to Ivo Andrić. Naravno da ovo zvuči kao isprazna fraza, ali to znači samo sljedeće: ne dozvoljavam da neko Ivu Andrića okreće protiv moje kulture, ma ko to bio. On je iz nje ponikao, s njom se hrvao, svađao... kako to pisci, Bože moj, inače rade. Naravno da je Ivo Andrić kao književnik, u svom poetskom svijetu i falsificirao, preinačavao, uobličavao sadržaje te kulture, prema vlastitom estetskom nahođenju. Tu se ne slažem s nekim njegovim kritičarima – iako poštujem i njihove stavove - koji misle da je neki veliki zločin to što je pisac obrasce narodne kulture, kao što su epovi, legende ili narodne pjesme prilagođavao u skladu sa svojom poetskom intencijom, možda se i poigravao s njima, izvrtao ih, razarao... To samo govori koliko je intenzivan odnos prema toj kulturi imao. Ali to su naprosto književni postupci koji možda nekome mogu djelovati blasfemično, nekome zabavno – i njihovo je pravo da im tako djeluje – ali, šta da se radi, to je umjetnost.
Ali isto tako vrijedi: svaki čitalac ima pravo na svoje čitanje. Ne postoji kolektivno, bošnjačko, srpsko, hrvatsko, njemačko čitanje. Postoji samo usamljen čitalac koji uranja u univerzum književnog teksta. Nijedan čitalac, kakve god on zablude i naopake žudnje imao, nije neprijatelj književnika. Neprijatelji su samo oni koji žele zabraniti, ukinuti čitanje tako što će proglasiti nedodirljivim neko njegovo imaginarno konačno značenje. Nekada je taj opasan čitalac – o strašne li spoznaje za te ostrašćene cenzore duša (ili da ih nazovemo dušebrižnicima) – u stanju isti tekst pročitati na različite načine. Tako funkcionira kultura, ona je sučeljavanje, sporenje, ako hoćete i suprostavljanje sa samim sobom, proizvodnja razlika.
Ivo Andrić je bio pisac, dijete svog vremena, koji je imao svoje obzore, svoja ograničenja, svoje opsesije, i ona su, naravno, nekad više, nekad manje vidljive u njegovom djelu. No, to su notorne činjenice, pa porazgovarati i o njima, ako hoćemo i imamo vremena, jeste stvar intelektualnog poštenja. „Zašto balkanske zemlje“, pitao se Andrić u svojim Znakovima pored puta, „ne mogu da uđu u krug prosvećenog sveta?“ Jedan od razloga, odgovara pisac, je „odsustvo poštovanja čoveka, njegovog punog dostojanstva i pune unutarnje slobode, i to bezuslovnog i doslednog poštovanja.“ Od tog cilja smo danas sasvim sigurno još i dalje nego u Andrićevo vrijeme.
Prof. dr. Vahidin Preljević
