<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Petar Božović: Premijer glumi cijele sezone

Intervju

Možda mislimo da smo dotakli dno, ali naše dno je dosta fleksibilno i pomera se. Niko ne može da kaže „ovo su krajnje granice“, mada krajnje granice izdržljivosti postoje i za čoveka

16. januar 2017, 12:00

 Davno je sebi obećao da će biti glumac sve dok mu bude trajalo telo, a ono, hvala Bogu, traje. Kreće se pomoću štapa, ali to ga ne sprečava da svaki čas bude u Banjaluci, gde igra po tri-četiri večeri zaredom, na radost tamošnje publike.

Prvi put kad je došao kući našminkan s predstave dečjeg pozorišta, dobio je batine, a kad je saopštio da će na glumačku akademiju, rekli su: „Može akademija, ali vojna!“ Inače je i apsolvent italijanskog i španskog jezika. Debitovao je još kao student na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, a kad je napravio prvu ozbiljniju ulogu u „Ranjenom orlu“, Mihiz je, podnoseći raport Zoranu Radmiloviću, koji je bio na nekom bolovanju, poverio: „Evo, i ovo je postalo glumac.“

Rođen je 1946. u Zemunu, rano detinjstvo proveo je u sirotištu jer mu je majka Zorka umrla kad je imao dve godine, a otac Arso po dolasku iz nemačkog logora otišao je na Goli otok, pa su on i stariji brat Dragan završili u socijalnoj ustanovi. Dečaštvo je proveo u Kolašinu, u kući sa tri strica, gde su glavne dekoracije bile slike mrtvih ujaka i spomenice sa Sremskog fronta. Vaspitavala ga je tetka Vida, Crnogorka bez dlake na jeziku, i kao mantru mu ponavljala: „Ne kradi, ne laži i ne špijaj.“

Prema jednoj legendi, svoj neobičan karakter duguje tome što je njegova majka u poodmaklim mesecima trudnoće, na jednoj sahrani, pala i onesvestila se. A da mu je karakter specifičan, nema zbora. Umeo je da odbija uloge, da se uspava na pozornici, da bude svoj. Prva javna bruka pukla je kad je odlučio da prekine predstavu „Muške stvari“ u Ateljeu 212. Dok se go tuširao na sceni, nije bilo vode i povremeno ga je peckala struja. Bio je ljut i zaustavio je čaroliju. Tada se digla kuka i motika, tumačilo se to kao velika sabotaža. U tim uštogljenim vremenima svaka pukotina u društvu, pa i na daskama koje život znače, čitala se kao udar na sistem. Zahtev je bio da se njegova pozorišna glava stavi na panj. Pretekao je.

Iza sebe zvanično ima jedan brak, mnogo velikih ljubavi i - sina. Sad je u drugom braku, sa Snežanom. Kad se ženio, sin Draško ga je pitao:“Je li lepa?“ Rekao je: „Jeste.“ „Dobro, imao si i pre lepe, nego je li normalna?“ „Jeste.“

Intervjuisao sam ga jednom, davno, za Plejboj. Razgovarali smo o ljubavi, seksu, umetničkim krivinama, prijateljstvima i neprijateljstvima, pokušavao sam da raščivijam njegove tadašnje životne čvorove. Sećam se detalja kojim je ilustrovao neke traume ljudske duše: „Nadežda Mandeljštam je svom mužu Osipu, dok su vadili neki smrznuti krompir iz bašte da bi preživeli, i dok je on nešto gunđao, rekla: ‘Šta je, da nećeš možda da budeš srećan?!’“

Srećemo se u pozorištu Slavija, nekoliko dana pred premijeru novog komada. Dok preturam po torbi, priča mi o drami po tekstu Matije Bećkovića čiji su junaci dva glumca.

„Jedan se zove Imanja, a drugi Nemanja. Mi smo ih tako krstili, jer Matija im nije dao imena, samo naslov - ‘Oli mi ga dat’. Tajna je u večitom traženju, onaj koji ne traži neće ni dobiti. Ako bude vikanja na zemlji, biće i eha na nebu. E sada, ko traži, šta traži i od koga traži - večna su pitanja. Ne zna ni onaj koji traži šta traži, ni da li to uopšte ima onaj od koga traži. I tako sve čekajući dok ne dođe Godo, a Godo još nije došao. Što kaže pisac ovoga teksta, misleći i na Boga: „Više bih voleo da ga nema pa da dođe no da ga ima pa da ne dolazi.“ Je li ti uključeno ovo? (pokazuje na diktafon)

Jeste, jeste.

Nebojša Ljubišić igra Nemanju, a ja sam Imanja. Dva glumca traže jedan od drugoga, a obojica su statusna gologuzija i kulturna margina ovog društva. Čisto da unesemo malo lične note, da obogatimo likove. Jer šta će nam uopšte mašta osim da realno štrpnemo malo od sopstvene sudbine. Uostalom, nije to samo naša priča, naše vlasništvo, čini mi se da se tiče malo šireg kruga, pogotovo ovoga što se vodi pod imenom kultura.

Kako vam u sadašnjem trenutku deluje taj krug što se vodi pod imenom kultura?

Kao najizrazitiji oblik nekulture. Kada neko debelog obraza može da uđe u onu skupštinu, imam u vidu poslanike svih partija i pozicije i opozicije, i prvi sastanak ladno pretvore u glasanje za povećanje svojih prihoda - onda je sve jasno. Možda se naš narod toga ne seća, ima slabo pamćenje kad su njegove gazde u pitanju. Rajinski sindrom ovde je dubok i dugo traje. I tako neko može mirno da raspravlja o postojećim i nepostojećim projektima i pričama o budućnosti dok svi prisutni znaju da je budžet za kulturu 0,6 odsto. E, biti ministar kulture sa 0,6 to je malo jače od Džejmsa Bonda.

Trajete decenijama na sceni, pouzdan ste svedok svih prilika i neprilika, da li je ovaj trenutak u kulturnom smislu po nečemu specifičan?

Možda mislimo da smo dotakli dno, ali naše dno je dosta fleksibilno i pomera se. Niko ne može da kaže „ovo su krajnje granice“, mada krajnje granice izdržljivosti postoje i za čoveka. Ali, opet, što se kaže: „Ne dao ti bog sve ono što čovek može da izdrži.“ Nekad je kultura bila jako sredstvo propagande, jako zaštićena u određenom smeru. I u komunizmu, a znamo kako je i u fašizmu propagandno delovala. Sad su kulturu zamenili marginalni oblici šunda i ta lakoća s kojom se živi. Mediji u tome igraju ogromnu ulogu propagirajući to što im svaki režim kaže.

Na delu je princip - što manje leba i što više igara. Ukidaju se radna mesta. Ako se sećate, prilikom obećanja tim raznim MMF-ovima i silama međunarodne zajednice, prvi korak je bio smanjenje radnih mesta prosvetnim radnicima. Ne trebaju nam prosvetni radnici, ali zato su nam neophodni razni savetnici i oni koji se motaju pri vrhu države u raznim agencijama, a nemaju pojma šta rade. To je svima belodano jasno. Iz ove zemlje je otišlo 900.000 stručnjaka, a nema nijedne vlade, nijedne stranke koja nije predizborno da ne kažem pričala nego srala o tome koliko je ovoj zemlji potrebno da ima pametne ljude.

Kod nas pametni ljudi očigledno beže iz zemlje. Ne zato što ne vole svoju zemlju, nego što ne mogu da rade - onoliko pameti koliko imaju nemaju gde da stave, ako nisu partijski opredeljeni. Ne moraš ni da budeš pametan ako si partijski opredeljen. Ovde je uvek na delu tiho skidanje glava prethodnicima i dovođenje „naših“ ljudi na čelne pozicije. Kojih crnih naših? Svi prethodni koji su bili na vlasti tretiraju se kao ljuti neprijatelji, nema fer odnosa. Ili onaj ministar je smenjen, ali je odmah došao da bude savetnik u Vladi, ili stranci...

Ovaj...?

Taj. Ne spominji mu ime. Nije važno koji, već taj sistem, to foliranje demokratskog procesa, foliranje javnosti, transparentnosti. A onda svi pokažu svoju prostotu. U pljuvanju jedni drugih stradaju prolaznici, jer oni se pljuju i preko ulice i preko ekrana. Da bar neko od njih ponese maramicu, da obriše usta i te bale koje mu vire od prostote i nevaspitanja. A najgore je što nas stalno teraju da se opredeljujemo, a znamo šta su oni radili, a i šta ovi rade. Sve me ovo podseća na čuvenu pesmu Jovana Jovanovića Zmaja „Jututunska juhahaha“: „U kraljevstu Jutututu kralj trinaesti Balakaha obećao svom narodu da će dati juhahaha...“ Juhahaha juhahaha, da ti kažem.

Hoćete li se vi opredeliti na predstojećim izborima?

Hoću. Kako da neću. Ostaću veran sebi.

Kad je Tasovac došao na čelo Ministarstva kulture, dočekan je skoro aplauzom. Zahvaljući onom što je uradio s Filharmonijom, i očekivanja su bila velika, a ispostavilo se da su rezultati mali.

S velikim simpatijama smo ga dočekali, poštovali smo ono što je uradio s Filharmonijom, ali sve se završilo onog trenutka kad je seo u fotelju. Izgleda da je magnetna moć te stolice i njegovo dupe prišrafila. A to kad se desi, onda mozak više ne funkcioniše kako treba. Imaju tu neki šrafovi koji stežu bulju. Gde su ti satovi koji su otkucavali kad će se otvoriti muzeji? Muzeji su kod nas, i kao zgrade i kao institucije, već postali zanimljivi za arheologe. U tom pepelu arheolozi će naći nešto zanimljivo, ako ne pokradu i te slike i ta bogatstva iznutra. Ko zna šta se tu radi?!

To je sudbina i Muzeja savremene umetnosti i raznih drugih. I onda će doći dan muzeja i sva će štampa brujati, i svi će slaviti i dan i noć muzeja, i onda će slikati tih nekoliko koji rade, i svi ćemo biti zadovoljni. Sva sreća što sada nemamo kulturu, pa otkrivamo svoju prošlost. A naša prošlost duboko podcrtava našu bedu i jad. Gledao sam jutros emisiju „Agape“ o Pupinu, a to je nešto što mi je ulepšalo ne samo dan nego život. A koliko mi je ulepšalo, toliko me je i rastužilo. Shvatio sam da o njemu nisam znao ništa, moje znanje takoreći se svodilo na njegov odnos s Teslom, pošto sam igrao Teslu. Ta saznanja su se svodila na to kako su se oni svađali, nisu se voleli, i da je ovaj mislio za njega da je ludak. Kao da su oni imali vremena za te budalaštine i naše petparačke priče.

Posle tolike kilometraže, prolivenog znoja i suza, ne mrzi vas da se i dalje pojavljujete u ovim oronulim pozorištima?

Pozorište je crkva, pozorište nije samo zanimanje, tu nema penzionisanja. Ako vam je Bog dao talenat, nije vam dao samo da se slikate, pričate ili da ne daj Bože učestvujete u ovim idiotskim emisijama na televiziji. Kako se ono zovu, kako im je zajedničko ime...

Rijaliti?

E, da. Nikako rijaliti, već treba da služite kao monarh, da budete na usluzi svom narodu. Za glumce nema penzije. Pogledajte moje starije kolege: Vlasta Velisavljević, Mira Banjac, Renata Ulmanski... Danas sam sreo Mišu Janketića, ima blizu 80 godina i 10 naslova igra. Ja ću sad sedamdesetu. Ali mi i ne vodimo računa o godinama. Boli me ovo, boli me ono, ali kad izađem na scenu, ništa me ne boli. To je ta lekovita trava koja postoji i po manastirima i po crkvama. Neko očišćenje ima.

U kom su stanju pozorišta?

Jaoo, bože dragi. Bolno je to pitanje. Nije teško, ali verujte mi da me boli želudac da o tome govorim. Osim da se to pretvori u pojedinačno ogovaranje, a to nije stvar. Oni koji su na čelu pozorišta dovedeni su dotle da se baci koska kao među gladne pse. Onda se oni glođu oko nje, a ovi arbitri dosoljavaju kako im treba, ili razvodnjavaju kako im odgovara. Jaoj, ajmo dalje.

Jednom ste rekli da ste bez pozorišta kao bez devojke.

Pa, trudio sam se da mi te dve stvari ne nedostaju. Bilo je i tu teških trenutaka, ali prosto svaka prepreka je izazov.

Pomenuste nesrećne rijalitije, jeste li odgledali bilo šta od toga?

Zar ne osećate da je to neka prisila? Verujte da sam pokušao da pogledam o čemu je tu reč, ali nisam uspeo. Nisam mogao toliko da izdržim jer mi se bljuvalo sve vreme, pa verovatno zbog toga nisam stigao da proniknem u tajnu tih marifetluka. Moram da priznam, to mi je gore od nevladinih organizacija. A nisu daleko jedni od drugih. Osećam se kao u nekom logoru u kojem moram to da gledam, i onda još dovode neka poznata lica koja tamo arbitriraju.

Recimo, Ljubišu Ristića, koji je gostovao u „Parovima“.

Svašta se čoveku može dogoditi, pa tako i mom dragom Ljubiši, s kojim sam nekad bio prijatelj. Radili smo dugo, ali, što bi se reklo, umetnički smo se razišli, davno. On je meni uvek ostao drag i jedan je od značajnih pozorišnih ljudi koji se iz tih nekih razloga anatemiše. Zato što je bio u Julu? Pa gde su bili svi ovi koji danas vladaju ili što su juče vladali? Pa i oni su bili u svim tim partijama. Sve sami preletači. Što kaže Simović u „Čudu u Šarganu“, Ljuba kaže: „Doći će do korenitih promena u društvu, odžačari će da obuku bela, a bolničari crna odela.“ To je suština, a Ljubiša Ristić, kao svaki čovek, ima pravo na svoje padove. Pokušava nešto. Ko zna šta je on tu našao, koji oblik pozorišta. Verujem da je to jedini interes što je išao u te rijalitije.

Kako ste se vi svih ovih godina, bolje rečeno decenija, odupirali da vas ne uvuku u te političke igre?

Moj otac je pre rata bio pravnik, pa je imao problema sa zapošljavanjem u onoj Jugoslaviji, pa je bio u nemačkom logoru, pa je došlo oslobođenje - njegovi pobedili, pa ga njegovi pošalju na Goli otok. Svašta je preživeo. Posle tih „letovanja“, gde se gube pluća i ti nepotrebni organi, negde pred odlazak zamolio me je: „Ništa nemam da ti ostavim, ali samo te jedno molim - nemoj da se baviš politikom.“ Ja se i ovako dovoljno bavim, ali to da pripadam nekom - to bi bilo dno. Dovoljno je što pripadam pozorištu i crkvi. To su dve najjače partije.

Kako biste opisali ove koji su sada na vlasti?

Još nemam dovoljno tih izraza u svom rečniku. Što se tiče premijera, koji je obećao pa porekao da neće dirati penzije i plate, cenim da je nezaobilazan i njegov doprinos dramskoj umetnosti. To se jasno vidi iz njegovih nastupa. U svim uslovima, i zimskim i letnjim. On igra cele sezone. Za njega nema pauze. Ali nemojte više o njima da govorimo.

Nećemo.

Ma, jok. Praviš im u stvari reklamu, hteo - ne hteo.

Samo još jedno pitanje, kako vam izgleda ovaj Beograd na vodi?

Zamisao. Beograd prvo treba da izađe na reke. A ne može da izađe na reke ako nije gotova železnička stanica, koju je započeo slavni gradonačelnik Branko Pešić. Zamislite da nemamo Gazelu? Mi celog života čekamo da izađemo na reke, i ti dođeš i takoreći bez pitanja stručnjaka sklapaš neki falus koji treba da pokažemo tamo nekima preko reke. Sve u svemu, to mi izgleda daleko.

A onda reklame za ove koji će tu da imaju stanove, a mi grcamo od prvog do prvog. Svaki račun koji stiže je ili preteran, ili lažan, ili ti kradu vodu i struju. Očigledno da ta državna administracija mora da živi od nečega, a ona živi oporezujući nas svaki dan dižući kamate. Otkud u ovoj siromašnoj zemlji toliko banaka? Pljačkaju nas. Nema sela u kom nema nekog Rajfazena ili neke francusko-nemačke korporacije. Naravno da su zelenaši.

Sada pravimo rez. Nedostaje li vam Živko Nikolić?

Pogledajte samo njegove filmove, kojima vreme ništa nije moglo. Vreme je veliko rešeto. Pa, nije on jedini koji mi nedostaje, ali izrazit je primer. Pa i nisu mu se nešto mnogo odužili.

Cijeli intervju možete pročitati na newsweek.rs