<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dragan Bursać: Hotel Jasenovac

Istina pred kojom se i laž zacrveni

Kamera je čudo. Pogotovo kad je ugašena i trepti vam rec. Dal' je Stipe te 1992. godine u Novskoj bio potpuni tehnički analfabeta, ili je mislio da «rec.» zaista znači da je kamera ugašena, teško je znati.

25. januar 2017, 12:00

Godine 1942. najsigurnije mjesto za srpsku, romsku i jevrejsku nejač bio je «radni logor» Jasenovac. U to zlo ratno doba, kada je čovjek čovjeku bio vuk, jedino rješenje za prosječnu majku Kozarčanku sa sepetom djece bio je, dabome, Jasenovac.

Sanatorijum Jasenovac

Ovo pitomo mjesto, takoreći banjsko lječilište, pružalo je mnoge komparativne prednosti klincima koji su učili zanate. Kožarski, prije svega. Prvo, nije se pucalo, pa su djeca u sigurnosti logora svog mogla da se posvete učenju.

Majke su, sa druge strane, dobro nahranjene, promatrale svoju dječicu, kako se razvijaju u prave ljude. Da je bilo smrti, bilo je. Ne previše. Nastradalo je nekih 25 hiljada ljudi. Ali, kako? Nisu valjda ubijeni?! Umrli, bajo moj, od tifusa i dizenterije. Svi dobro znamo da Jasenovac nije imao gasnu komoru, a to ga svrstava u vrlo rezidentna fašistička mjesta toga vremena. Oooo, kako li je lijepo bilo u tornadu rata biti u Jasenovcu. Kao na «Čarobnom brijegu» Tomasa Mana. Malo bolešljivo, al' standard, jebi ga. Znalo je proći i po 15 dana, a da nikoga ne ubiju. Da, da..milina jedna!

U slučaju kakve bolesti, tu su bile i časne sestre, koje su pomagale oboljelim da...a, slušajte, da lakše uplove u onostrane vode. I zapravo, toliko je bio divan taj Jasenovac, da je nastavio sa radom sve do 1947. godine, dvije godine nakon rata. Istinabog, posljednje dvije godine su poznate po neviđenim zvjerstvima komunista nad svakim časnim ustašom i domobranom koji se preko Križnog puta nije dočepao slobode. E, tek tada je to postao ratni logor smrti. Iz jednog pitoresknog mjesta, prometnuo se u zlo mučilište i golgotu.

Tu i tada je stradalo mnogo nejači. I to su one odistinske kosti i meso koje je plovilo Savom. Do tada, razumije se, niz vodu je tekao med i mlijeko, koje je Jasenovac nosio sa sobom. A, period 1941-45. u «radnom logoru Jasenovac» će ostati kao najsvjetliji humanitarni cvijet u Drugom svjetskom ratu. Možda je i zato podignut spomenik u obliku cvijeta na mjestu radnog logora i možda je baš zato ovo mjesto izbjegavao posjetiti Josip Broz Tito, jer nije običavao ići po kamperskim zadužbinama iz rata?!

Dabome, najveću klanicu na ovim prostorima vidite ovako, ako ispod žbun-obrva imate rudimentirani mozak, nešto ulizivačke čorbice, naknadne pameti i ako se odazivate na ime Stjepan Mesić.

O tempora, o Stjepane!

Zašto? Pa, nije ovo jedini put da se Mesić gura tamo gdje mu mjesto nije i lupeta za sve pare svijeta.

Podsjetimo, dok se obraćao australijskoj emigraciji, nazvao je, ne trepnuvši, fašističku NDH - hrvatskom pobjedom.

"U Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili. Mi nemamo razloga nikome se izvinjavati. Traže od Hrvata da kleknu pred Jasenovac. Mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. aprila, kada su sile osovine priznale hrvatsku državu. Pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet s pobjednicima za pobjedničkim stolom".

Zanimljivo je kako se Mesić naknadno ogradio od svojih tadašnjih izjava i nazvao ih "taktičkim ustupcima".

Evo ga i sada, počasni Predsjednik Saveza antifašista Hrvatske, Stjepan Mesić se po ko zna koji put izvinjava javnosti zbog isihtrenih i prošlosti odanih izjava:

«U spletu političkog ambijenta u kojem sam aktivno sudjelovao, tadašnjih okolnosti i pod uticajem netačnih informacija koje sam dobio, dogodila se ta moja nesmotrena izjava», stoji u izvinjenu prvog među jednakim antifašistima Hrvatske. To je čovjek kome, znate, deklarisane ustaše zvižde gdje i kako stignu.

I upravo zato, ova njegova izjava iz 1992. godine govori o punini apsurda u Hrvatskoj, a prijeti da uništi i ono malo progresivne misli u Hrvata. Jer, jebo te, kakvi su im fašisti, ako je ovako zborio komandni antifašista??? Na koncu, Mesić jeste danas antifašista, ali je ujedno i nevažan. Možemo samo mlako konstatovati da je dobro da se čovjek mijenja, ali čitava situacija ide sa onu stranu besmisla.

Pogotovo.

Pogotovo, ako uzmemo u obzir silna Mesićeva posipanja po glavi od kojih je najnebuloznije ono kad je izjavljivao da nije pjevao ustaške pjesme nego samo «otvarao usta». Potpuno ludilo!

Kad i laž pocrveni

Hoće li i preimenovanje najkrvavijeg logora u ovom dijelu svijeta u humanitarnu instituciju biti «taktički ustupak»? Dabome da hoće, sa jednom velikom ogradom - U današnjoj, fašizmom zatrovanoj Hrvatskoj, nije morao Mesić da se izvinjava nikako. Ovo mu dođe samo kao jedan veliki nacionalistički plus.

Ovom prastarom izjavom upisao se u fašističke besmrtnike! U inat fašistima, ooo, apsurde! Stjepan Mesić, komunista, ljevičar, socijaldemokrata, zadnji predsjednik Jugoslavije, počasni Predsjednik Saveza antifašista Hrvatske...

Nesreća je što danas njegove riječi od prije 25 godina zvuče udesno ofarbanim glavama Hrvatske istinitije nego ikad. Na stranu što su najrelevantniji povijesničari utvrdili imenom i prezimenom najmanje 80 hiljada mrtvih, na stranu što broj NN osoba nikada nećemo saznati, na stranu što je jedna kvislinška, fašistička tvorevina koja je imala sisteme logora smrti ...velim, na stranu sve to, problem je što će ovo biti još jedna «ISTINA». «Istina», pred kojom se i laž zacrveni.

“Istina», koja se plete i kuje decenijama u glavama nacionalista. I još će dobiti na težini poslije ovog snimka, kad svaki nasljednik Pavelićev grune argument - Pa i «crveni» antifašista Mesić isto tvrdi...

E, što crveni Mesić ispljuva, ni stotinu normalnih ne popravi. I džaba se izvinjava. Oni koji znaju, ionako su mu bjanko oprostili. A, takvih je malo, premalo u Hrvatskoj i regionu. Ostalima se džaba izvinjava!

Ovom iskopanom izjavom, zasrao je tzv. socijaldemokrata i šefa i stanicu. I sebe i državu. A, najviše kosti pobijenih i njihove potomke. Ali, mrtva usta ne govore, antifašisti su ionako prognana  i gotovo istrijebljena vrsta, povijest piše kako se kome digne i koliko mu se plati. Drugi svjetski je sve dalje...Mesić je u antifašističkom limbu.

Samo.

Samo, treba porazmisliti, koliko i kako se percipira  nepatvoreno zlo sistematskog ubijanja ljudi, kada jedan tzv. ljevičar, ne da minimalizuje isto, nego se sprda sa njim?

Ili je to možda bio samo košmaran san za desetine hiljada antifašista Hrvata, Srba i Roma u zbjegovima, preko noći uhapšenih Jevreja? Možda svi oni, srećni kao u kakvom filmu Roberta Beninija u svojoj pararealnosti, raspjevano štave kožu, prave cipele i gunjeve, dok im djeca zajedno sa časnim sestrama uče čitati, pisati, uče bonton, dok ptičice pjevaju na ulaznim vratima banjskog kompleksa «Jasenovac»...

A, možda je Mesić povijesni hazarder, politički pragmatik i ideološki slijepac, rijeke krvi zamijenio rakijom i Marlborom?