Proteklih nekoliko mjesci svjedoci smo velikih promjena na globalnom nivou, od Bregzita do izbora Donalda Trampa na mjesto predsjednika jedne od najmoćnijih zemalja na planeti.
Ovo nije članak o nesposobnosti zapadnih demokratskih lidera da zaustave konzervativne regresivne snage, neću pisati o Trampu, Faradžu, Borisu Džonsonu, Le Pen... izgradnji zidova, narušavanju i suspenziji ljudskih prava na osnovu polne, rasne, etničke, političke ili vjerske pripadnosti. Samo ću primjetiti adekvatan odgovor njihovih neistomišljenjika širom planete. Osim u Bosni i Hercegovini.
Ovdje se ništa ne mijenja već dvadestpet godina. Isti tirani nas vode toliko dugo. Ej, dvadesetpet godina. Za one koji ne znaju, tiranija je oblik vladavine koji se ne zasniva na sistemu zakona (iako oni postoje) ili pravde i pravičnosti, nego na arbitrarnom ispoljavanju moći tiranina. Iako se vlast u tiraniji izvršava samovoljom i nasiljem, tiranin može biti izabran i na demokratskim izborima. Mi naše tirane u nekoliko izbornih ciklusa biramo demokratski. Ako ste izostali sa nekih časova istorije, podsjetiću vas da Luju XIV, kao dokaz apsolutističke vladavine pripisuju izreku „Država, to sam ja“ (L'État, c'est moi). Zvuči poznato? Kao da smo to već čuli od naših lidera.
Ma neću ni o njima pisati. Čak im neću ni imena spomenuti kao uvaženim gorepomenutim svjetskim liderima, jer oni su ipak svjetski, a ovi naši su obične provincijske bitange sa kompleksom više vrijednosti. Ali ću pisati o posljedicama njihove tiranije, izgradnji zidova u Bosni i Hercegovini, narušavanju i suspenziji ljudskih prava na osnovu polne, rasne, etničke, političke ili vjerske pripadnosti. I izostanku adekvatne reakcije i odgovora prividno slobodnog demosa...i socijalnih radnika. Posebno socijalnih radnika.
Zašto baš njih? Iz razloga što su socijalni radnici najbolji primjer, ogledni primjer, prividno slobodnog građanina, situiranog, državnog uposlenika sa „solidnim“ i „sigurnim“ primanjima koji ćuti i trpi „jer može biti i gore“. Socijalni rad je praktično zasnovana profesija i akademska disciplina koja promoviše društvenu promjenu i razvoj, socijalnu koheziju, te osnaživanje i oslobađanje ljudi. Principi socijalne pravde, ljudskih prava, kolektivne odgovornosti i poštovanja različitosti centralni su u socijalnom radu. Potkrijepljena teorijom socijalnog rada, društvenih i humanističkih nauka, te indogenim znanjem, profesija socijalnog rada angažuje ljude i strukture na adresiranju životnih izazova i povećanje blagostanja.
Prema definiciji Međunarodne federacije socijalnih radnika (IFSW), profesija socijalnog rada promoviše socijalne promjene, rješavanje problema kroz međuljudske odnose i osnaživanje i oslobođenje ljudi kako bi se poboljšala njihova dobrobit. Koristeći teorije ljudskog ponašanja i socijalnih sistema, socijalni rad interveniše na tačkama na kojima su ljudi u interakciji sa svojim okruženjem. Principi ljudskih prava i socijalne pravde su fundamentalni za socijalni rad. Jesmo li podbacili?
JESMO! Može biti gore i biće gore ako nastavimo sa politikom nemiješanja. Ali, ako se uključimo, može i biće bolje. Profesor Aleksandar Halmi piše: „Nije moguće u potpunosti identifikovati sve pojedinačne faktore koji utiču na razvoj socijalnog rada, ali treba obratiti pažnju na neke bitne značajke:
1. teorija i praksa socijalnog rada pod uticajem su društvenih faktora;
2. ti društveni faktori (snage) uslovljavaju političku i javnu percepciju socijalnih i socijalno-zaštitnih potreba, kao i načine njihovog zadovoljavanja i rješavanja;
3. organizacija uslužnih djelatnosti (organizacija zajednice) i agencija utiče na kvalitetu interventnih aktivnosti koje preduzima socijalni radnik prema klijentovom sistemu;
4. mnoge socijalne grupe i institucije su u aktuelnom, potencijalnom ili permanentnom konfliktu, što takođe snažno utiče na djelatnost socijalnog rada.
Dakle, da bi se postigle promjene, moramo biti proaktivni, što je sastavni dio naše profesije. Postoji izreka, ako se ti nećeš baviti politikom, politika će se baviti tobom. Naši političari su dokazali da su nesposobni, nekompetentni, lišeni empatije, ali i znanja kako bi donijeli efektivne sistemske promjene koje će, uzročno-posljedično, donijeti benifite i našim klijentima. A nama je klijent u fokusu, zar ne? Iako lično pripadam grupi socijalnih ranika koja zagovara teorijski eklekticizam i smatram da se nalazimo na raskrsnici između pragmatizma i metodološkog redukcionizma (uslovljenima društvenim sistemom, poretkom, zakonima, nedostatkom resusrsa, tiranijom...), ovaj put ću se osloniti na radikalnu teoriju po kojoj su socijalni radnik i sistem u opoziciji jer je naš zadatak pomoći klijentu da u punom kapacitetu ostvari svoja zakonska i ljudska prava, dok nas sistem tjera da perfidno redukujemo ta prava (pogotovo materijalne prestacije) zbog navodnog nedostatka sredstava, čime se sistem nastoji zaštititi, ali i staviti svoj interes kao prioritet na suprot interesu klijenta.
Upravo iz tog razloga socijalni radnici moraju početi da se bave politikom. Kao profesionalci ne smijemo biti nijemi posmatrači na istorijskoj raskrsnici nego ozbiljni faktori promjena koji će odlučiti kakav tip društva želimo da ostavimo našoj djeci. Da li ćemo nastaviti putem politike segrgacije, izolacije, vrijeđanja, nepoštovanja ljudskih prava, političke nekorektnosti i obmana ili ćemo graditi društvo jednakih, multikulturalno društvo zasnovano na uzajamnom poštovanju i poštovanju ljudskih i civilizacijskih tekovina i vrijednosti gdje će sposobni biti iznad podobnih?
U istraživanju o zadovoljstvu i nezadovoljstvu socijalnih radnika koji su u Engleskoj proveli Sheena Asthana i Oliver Beer, izdvaja se pet aspekata nezadovoljstva: administrativni rad, nedostatak vremena, loši rukovodioci, nemogućnost da se pomogne klijentu usljed nedostatka sredstava i nedostatak resursa. Bilo bi zanimljivo provesti slično istraživanje u našim uslovima, ali iz ličnog iskustva i razgovora sa kolegama, siguran sam da bi rezultati bili slični, samo stotinu puta gori. Loša politička situacija uzročno-posljedično dovodi do propadanja ekonomije, nepravedne distribucije bogatstva, povećanja jaza između bogatih i siromašnih, potpunom nestanku srednje klase, porastu nacionalizma, nemirima, sukobima, da bi se na kraju završilo tiranijom demokratski izabranih lidera i submisivnom ponašanju, kao i opsesivnoj podršci tiranima, potlačenih koji su ih demokratski i doveli na vlast, što neodoljivo podsjeća na Štokholmski sindrom. Svjedoci smo i kako se u našim institucijama postavljaju rukovodeći kadrovi po principu „podobni prije sposobnih“, što nezaustavljivo dovodi do propadanja institucija socijalne zaštite. A šta na to kaže prosječan socijalni radnik? Ćuti i trpi. Ostaću bez posla. Može biti i gore. Neću na izbore jer su svi isti. Jeste li se prepoznali?
Socijalni radnici moraju biti nositelji promjena! Za to su školovani. Ne da ćute i trpe. Kao socijalni radnik, vjerujem da moramo biti dio tog procesa i vjerujem da se naši glasovi moraju čuti. Ne samo za nas same, članove naših porodica i naše prijatelje, nego i za one kojima svakodnevno pomažemo i sa kojima radimo.
Pogotovo za one sa kojima radimo i kojima pomažemo jer su oni najviše pogođeni lošim politikama vođenim posljednje dvije i po decenije. Da li ste svjesni ogromne potencijalne političke moći koju socijalni radnici imaju? Svako od nas, u prosjeku, radi sa preko dvijestotine osoba kojima je iz bilo kojeg razloga potrebna naša pomoć, pa čak i da bi preživjeli. Mi jesmo, mi možemo biti njihovo oružje, alat u borbi za društvene promjene i izgradnju društva na temeljima ljudske jednakosti, solidarnosti i čovjekoljublja, borbi za političke promjene, demokratiju i ljudske i civilizacijske tekovine i vrijednosti.
Socijalni rad i politika su jedno te isto. Ne možete biti djelotvoran socijalni radnik bez interesovanja za politiku i aktivnog učešća u njoj. Ne u našoj zemlji. Ne iz razloga jer su naša profesija i životi onih kojima pomažemo oblikovani političkim ideologijama i paradigmama prihvaćenim od strane naše političke elite. Vrlo je važno kakvo političko stanovište imate kao socijalni radnik. Ne možete biti zagriženi nacionalista, homofob ili antisemita ili mrziti svog komšiju zbog različitog mišljenja ili vjerske pripadnosti, a nazivati se socijalnim radnikom. Takve stvari su nedopustive u našoj profesiji jer ne možete u privatnom životu imati stavove protiv ljudi koji nemaju kontrolu nad stvarima kao što su boja kože, mjesto rođenja, seksualna pripadnost ili religija u kojoj su rođeni, pa očekivati da u profesionalnom životu jednostavno isključite te stavove.
Socijalni rad je subjektivna, intuitivna i humana profesija, a činjenica da ste osoba kakva jeste, vaša uvjerenja i lični stavovi, kao i način na koji živite sopstveni život, faktori su na osnovu kojih donosite odluke u ime onih za koje treba da se borimo i kojima pomažemo. Mržnja gradi mržnju kao što ljubav gradi ljubav.
Socijalni radnik može da bude ili liberal ili socijaldemokrata. Da se razumijeno, ne pripadnik lažnih liberala i nacional socijaldemokrata poput svih takozvanih socijaldmeokratskih i liberalnih opcija koje trenutno egzistiraju na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Ako se nalazite unutar tih kvaziorganizacija i dijelite njihove političke stavove ili još gore, glasate i radite za njih, ili ste u zabludi pa ne shvatate da se oni pogrešno nazivaju i ne pripadaju lijevo, nego krajnje desno, ili kupujete svoju savjest lažnim predstavljanjem svojih političkih i društvenih stavova.
Za one koji ne znaju, liberalizam je politička filozofija koja je zasnovana na idejama slobode i jednakosti.
Socijalni liberalizam ističe važnost jednakosti. Liberali se zalažu za široki spektar pogleda u zavisnosti od njihovog razumijevanja ovih načela, ali generalno oni podržavaju ideje i programe kao što su sloboda govora, sloboda štampe, sloboda vjeroispovjesti, slobodno tržište, građanska prava, demokratsko društvo, sekularna vlada, ravnopravnost polova i međunarodna saradnja. Socijaldemokrati se zalažu za zakonodavstvo koje ima za cilj da poreskom i socijalnom politikom što je moguće više smanji nejednakost među građanima. Socijalistička Internacionala, svjetska organizacija koja okuplja socijaldemokratske stranke, socijaldemokratiju definiše kao idealni oblik predstavničke demokratije koji će riješiti probleme liberalne demokractije kroz stvaranje države blagostanja stvorene po principima: slobode, koja znači više od individualne slobode, i uključuje slobodu od diskriminacije, odnosno slobodu od eksploatacije od strane vlasnika sredstava za proizvodnju; jednakosti i socijalne pravde, koja uključuje ne samo jednakost pred zakonom, nego i ekonomsku i socijalno-kulturnu jednakost;
solidarnosti, koja podrazumijeva suosjećanje sa žrtvama nepravde i nejednakosti.
Htjeli biste biti socijalni radnik, a ne poštovati ove principe? Ne može.
Da zaključimo, naše društvo, naši ljudi, naši narodi trebaju socijalne radnike više nego ikad prije, kao što nas trebaju i oni kojima svakodnevno pomažemo. Nadam se da ćete se početi baviti politikom, ali na odgovoran način, drugačije od ovih koji to čine sada i od ove nesrećne zemlje napraviti mjesto podnošljivo za život.
Recite jasno, recite glasno, ja sam socijalni radnik, ponosan sam i baviću se politikom!
