<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Vjekoslav Domljan: UKLONITI „GLUPO OPOREZIVANJE“

Vitalni racionalni interes

Znamo da postoje brojne kompanije u koje porezni inspektori ne zaviruju kao i one od kojih prikupljaju za sebe, a ne za državu.

07. februar 2017, 12:00

„Prikupljanje poreza više no što je apsolutno nužno je legaliziranje pljačke.“ (Calvin Coolidge, 30. predsjednik SAD)

Samo revolucijom



Potišten rastrošnošću dvora i neefikasnošću poreznog sustava, ministar  financija Francuske markiz Vauban je prije više od tri stoljeća, preciznije 1707, smislio jedno od glavnih postignuća u javnim financijama, nenadmašeno, ni prije ni kasnije, u čistoći i uvjerljivosti argumenata“ (Schumpeter).

Vauban je predložio da se ukloni glomazni i neracionalni porezni sustav i uvede opći porez na dohodak. Porez bi se primjenjivao na sve dohotke svih građana (uključujući i dohotke plemstva i svećenstva) i primjenjivao uz različite stope. Više klase su burno reagirale i napale ga. Kraljev miljenik pao je u nemilost i izgnan iz zemlje. Njegova knjiga Projet d'une dix. royale  (Osnova kraljeve desetine) završila je na lomači.

Voltaire, Rousseau, Montesquieu i drugi prihvatili su Vaubanova gledišta u čuvenoj Enciklopediji. Razvila su se gledišta da se nepravedni porezni sustav može ukloniti jedino revolucijom.

Šta rade bh. vlasti i građani glede oporezivanja u aktualnim dubokim unutarnjim i vanjskim neravnotežama ekonomije? Vlasti nikako da shvate da povećanje poreznih prihoda mogu postići smanjivanjem poreza (i proširenjem porezne baze) nego njihovim povećanjem. Nije rješenje u poreznom ropstvu jer ono može voditi jedino poreznoj pobuni.


Porezno ropstvo i porezne pobune


Dajemo dva primjera na temelju kojih se može zaključiti šta je porezno ropstvo.

Prema prvom, Ratimir Leziljebović otme 2.000 KM i uhvati ga policajac. Pošto se radi o sitnoj ribi i sitnom iznosu, uhićenje neće proći nekažnjeno. Neće biti prikazano ni na jednoj televiziji, kriminalac neće biti pušten  par dana nakon toga, svi dokumenti će ostati u sudskom spisu, biće organizirano suđenje, on će biti proglašen kriminalcem i poslan u zatvor.

Prema drugom primjeru,  R. L. se uključuje u stranku kojoj se fućka za sve osim za vlasti interes. R. L. predlaže uvođenje poreza od 2.000 KM mjesečno sa svrhom da se isplaćuje penzija. I stranka biva izabrana i porez uveden.

Zajedničko za oba primjera je korištenje prinude. No, ima i važna razlika. U prvom primjeru se radi o jednokratnom uzimanju, a u drugom o kontinuiranom. Kad R. L. jednom uzme 2.000 KM, kriminalac je. 

Kad stalno uzima 2.000 KM, političar je.


Ako odbijate platiti porez koji je R. L nametnuo, to je kazneno djelo. Sad je bivši kriminalac R. L. žrtva, a vi kriminalac. To je ono zbog čega se preveliko oporezivanje smatra ropstvom. Karakter takvih društava opisao je George Bernard Shaw ovako: „Država koja pljačka radišu da bi platila leziljebovića može uvijek računati na leziljebovićevu podršku“.


Naravno, ne mire se svugdje ljudi s time. Pisana povijest pokazuje porezne pobune, revolte, štrajkove i sl. od antičkog doba, od pobune protiv egipatskog faraona (koju Knjiga izlaska opisuje maglovito, a povijesni izvori sasvim jasno), pa do pobune novembra 2010. u Bjelokosnoj Obali, kad je  tadašnji predsjednički kandidat, a  sadašnji predsjednik dr. Alassane Ouattara, pozvao građane da ne plaćaju poreze dok odlazeći predsjednik Laurent Gbagbo ne odstupi. Potonji je to učinio aprila 2011. nakon francuskog vojne intervencije u toj globalno vodećoj zemlji kakaa koju još uvijek vodi taj profesor ekonomike i bivši uposlenik MMF-a.


Guske ne šište


No, u BiH nema takvih, niti su građani zaštićeni od zloporabe oporezivanja.  Pravo države da navali poreze zbog financiranja proizvodnje javnih dobara je zloupotrijebljeno tako što građani financiraju posebne interesne skupine, kako je još Vauban isticao. Država prisiljava jednu veliku skupinu građana da preda resurse drugoj, manjoj skupini.

To se može usporediti s krađom - uz jednu značajnu razliku. Kad država transferira resurse od jednih k drugima, javni transferi su, za razliku od privatnih, zaodjenuti  legitimitetom, koji  proizlazi iz političkog procesa. No, kad se politički procesi odvoje od građana - kao što je to slučaj u BiH, u kojoj izabrani političari nemaju institucionalnih kontakta s građanima – i počnu služiti za prenos resursa grupama na vlasti i oko nje, razlika između poreza i krađe postaje, „blago kazano, zamućena“ (Stiglitz).

Jan-Baptiste Colbert, ministar financija Luja IV.,  kazivao je da  se „umijeće oporezivanja sastoji u tome da se guska očerupa što više uz što manje šištanja“. U BiH još uvijek  nema šištanja, iako kroz državne ruke prođe skoro polovicu nacionalnog dohotka kroz javne rashode i k tomu još petina kroz porezne rashode i javne nabavke, što će reći tri četvrtine narodnog dohotka. I ne troši to dominantno na proizvodnju javnih dobra, nego na financiranje vladavine budžetske klase i njene kamarile.


Gušenje slobode i snage nacije


Stari Grci su smatrali porezni sustav barometrom slobode društva. Čuvenog atenskog poreznog upravitelja, generala Aristida, zvanog Pravednik, smatra se ocem pravednog oporezivanja. Herodot, otac povijesti, tvrdi da „u svoj Ateni nije bilo čovjeka tako vrijednog ili tako pravednog kao što je bio on“.  Gradovi, članovi atenske lige, bespogovorno su  plaćali porez kakogod je on određivao.

Charles Adams, koji je 25 godina pisao studiju Za dobro i za zlo - uticaj poreza na ljudsku civilizaciju, smatra da je prva žrtva 'glupog oporezivanja' sloboda, a druga bogatstvo i snaga nacije. Poradi 'glupog oporezivanja' raspale su se mnoge države, čak i kad su ih vodili najumniji među umnima, primjerice Salomon. Bernadi u studiji Ekonomski problemi Rimske imperije u doba njenog pada kaže:

„Opasan začarani krug je nastao. Povećani javni rashodi na vojsku, birokraciju i socijalna davanja doveli su do neprekidne i nepodnošljive porezne tlake. Postajala je sve teža, pa se sklonost neplaćanju poreza, nelegalna ili legitimna, od strane državnika i velikih zemljoposjednika povećavala...i to je bio kraj države“.

Ako 'rashode na vojsku' zamijenimo s 'rashodima na veterane' a 'zemljoposjednike' s 'tajkuni', birokracija i jest birokracija, ispada da  govorimo o BiH, zar ne? a ne o propasti starog Rima. Država u BiH provodi 'glupo oporezivanje', jer oporezuje i izdatke siromaha na hranu i lijekove, što ne postoji ni u najbogatijim zemljama svijeta.

Čekajući poreznu reformu

Slika pokazuje da država uzima od građana i radnika. Glavnina javnih prihoda u BiH potiče od indirektnih poreza. Radi se, prije svega, o porezu na dodanu vrijednost i trošarinama kao glavnim vrstama indirektnih poreza. Taj porez na dodanu vrijednost ima jednu veliku manu – regresivan je. Znači da teže pogađa siromašnog nego bogatog. Ilustracije radi, 17 KM na lijek teže pogađa penzionera koji prima 350 KM penzije nego političara koji prima 6000 KM plaće.

Struktura poreznih prihoda ne može odgovarati strukturi poreznih prihoda zemalja članica OECD. One

 imaju veći dohodak po stanovniku i razruđeniju ekonomsku i poreznu osnovu. No, nedopustivo je da direktni porezi u BiH iznose svega 8.1%. Ako se od toga oduzmu porezi na kompanije, jasno je država ne oporezuje budžetarijat tj. vladajuću klasu. To je još razvidnije ako se ima u vidu da su porezi na imovinu tek simbolični u BiH.


Budući da su porezni i zdravstveni fondovi, a i niz javnih kompanija i institucija, bankrotirali, sve što vlast može učiniti, ako želi izbjeći propast, jest da ukine doprinos za zdravstvo, ukine zdravstvene fondove i financira zdravstvo iz budžeta države. To nije čarobni štapić, no bizmarkovski sistem financiranja fondova iz 19. stoljeća nije održiv u 21. stoljeću. Ni bevridžovski sistem financiranja, za koji se zalažemo, nije sjajan, ali je superiorniji bizmarkovskom.

Nadalje, vlast mora početi oporezivati budžetarijat tj. pripadnike vladajuće klase. Zatim početi prikupljati poreze i od svoje kamarile - privatnih privatnika interesno povezanih s njom. Znamo da postoje brojne kompanije u koje porezni inspektori ne zaviruju kao i one od kojih prikupljaju za sebe, a ne za državu.


Na taj način bi se osigurao prostor za smanjenje nameta na plaće radnika. Tada bi se moglo očekivati od poduzeća-krava (poštenih poduzetnika) da počnu zapošljavati. To nije dovoljno da se riješi problem nezaposlenosti, ali je nužan preduvjet. Bez poreznih reforama centriranih na fiskalnu devalvaciju, nema reformi u BiH.


U zemljama koje ne mogu provoditi vanjsku devalvaciju (devalvaciju valute) radi poboljšanja konkurentnosti i eliminiranja neravnoteže ekonomije, vlast mora poduzeti unutarnju tj. fiskalnu devalvaciju. Ona nije čaroban štapić, ali je neminovna. Na ovo treba nasloniti daljnje fiskalne reforme, ove vezane za stranu javnih rashoda, koje treba usmjeriti na ulaganja u istraživanja i razvoj i na fizičku infrastrukturu (prije svega na ulaganja u informacijsko-komunikacijsku infrastrukturu). 


Sve to piše u Reformskoj agendi, no, njen ključni dio, fiskalna devalvacija se ne poduzima. Kao što se u bivšoj Jugoslaviji nije provodio Dugoročni program ekonomske stabilizacije kad je bivša Jugoslavija zapala u porezno i dužničko ropstvo. 


Ko ne uči iz povijesti, osuđen je da je doživi.