Povijest je prepuna nestalih naroda, a pogotovo nestalih država. Povijest je groblje naroda, država, nacija i ideja. Mi možda razmišljamo o vječnom, ali u povijesti nema vječnog. Nama se čini vječno jer po mjerilima povijesti živimo kratko, prekratko, da bi vidjeli nestajanje. Samo u zadnjih stotinu godina događale su se kataklizmičke promjene; višestoljetni sustavi su propadali, vukući u ponor za sobom i svoje elite.
Nekima se možda čini da nacije ne propadaju, da će vječno opstati narodi koji su postali nacija, ali to je iluzija nastala zbog toga što danas gledamo opstale nacije. Ne vidimo one propale. A mnoge su propale. Nestala je recimo jugoslovenska nacija, koja je zaista postojala. Mnogi su se osjećali kao Jugosloveni. Ne Srbi/Hrvati/Muslimani/Crnogorci, već kao Jugosloveni.
Kada se ruše države, nestaju i njihove elite. Krah Austro-Ugarske uništio je živote stotinama tisuća birokrata, oficira, učitelja, doktora... Svima onima koji su neraskidivo bili vezani za sustav propale države. Nestali su njihovi načini života, njihovi poslovi, njihova kultura. Jednako se ponovilo raspadom Sovjetskog Saveza. Ili krajem Osmanskog Carstva.
Tragedija je u tome što su rijetki svjesni da njihov sustav propada i nestaje. Čak i oni koji upozore dočekaju se na nož, po ideji „ubij glasnika koji nosi loše vijesti“. Ima li danas kod nas upozorenja? Ima, ali nije ih lako dobiti jer ih ne izriče svako. Da bi se vidjelo dalje kroz vrijeme i shvatilo kako će nešto da završi, potrebno je ipak i malo genijalnosti. Bavljenje dnevnom politikom i politikanstvom neće niti riješiti problem niti donijeti viziju. O opasnosti nestajanja neće upozoriti oni koji nemaju viziju, jer ne vide dovoljno daleko.
Tko je upozorio? Upozorila je profesorica Latinka Perović, još prije nekoliko godina, izrekavši: „Srbija propada“. Kasnije je dodatno pojasnila kako je mislila „na historijsko propadanje, ali iza kojeg slijedi i biološko propadanje“. Da li je drugačije u Bosni i Hercegovini? Nije. Još je gore.
Ovo nije mala i bezazlena stvar. Nama možda za sad jeste, ali godinama ćemo je postati itekako svjesni. Mi nestajemo. Izumiremo. Naš način života se gasi. Naša kultura nestaje. Ne nestajemo mi kao pojedinci, ali nestaju sve naše zajednice, ukupno. Jedina iluzija opstojnosti su institucije koji i dalje stoje, nagrižene korupcijom koja je sablastan predznak. Pojavljuje se uvijek kada su institucije u krizi. Sve iznutra propadajuće države nagrizala je korupcija.
Bosna i Hercegovina će nestati zajedno sa svim njenim posebnostima, ako nastavimo ovako, a nastavit ćemo. Nije poanta u opstanku institucija države već u opstanku naroda i kulture. Možda će institucije ostati još neko vrijeme, ali za koga? Gdje je narod? Na šta on liči danas? Iz ove države ljudi iseljavaju masovno. Iseljavaju mladi. Odlaze i zreliji ljudi, stambeno zbrinuti, zaposleni. Zašto? Jer ne žele da im djeca rastu ovdje.
Niko nije otišao zbog Dejtona, kojim se mi redovno opravdavamo za sve probleme. Niko nikad nije rekao „E dosta mi je više Republike Srpske“, spakovao kofere i otišao. Ne odlazi se toliko niti zbog para, kako se volimo tješiti. Ljudi odlaze zbog ponižavanja. Nije tragično biti školovan i raditi za 600 KM. Tragično je što neobrazovani vlastodržac (ne)radi za 5000 KM, a primitivni tajkun ima milijune. I jedan i drugi to uopće ne kriju nego se ponose, hvale, ističu kako su oni najbolji. E zato ljudi odlaze. Zbog vlastitog moralnog integriteta. Čovjek je biće koje će trpiti nestašicu i oskudicu, ali neće trpiti ugnjetavanje.
Ovo je samo karikiranje. Vlastodršci i tajkuni su samo vrh ledenog brijeha, vrh piramide koja tjera ljude. To stablo terora se grana od vrha do dna. Nije toliki problem gledati njih takve na vrhu. Problem je kad ugnjetavaju njihove minijature, od onih na šalterima, u uredima, do onih u lokalnim stranačkim odborima koji su gospodari života i smrti u svojim sredinama. Zapošljavaju, dijele, uzimaju. Mogu od života pojedincu napraviti i raj i pakao. Svi mi jako dobro znamo takve i njihove krugove koji imaju sve, kao i one koji zbog njih nemaju ništa.
Pogledajte samo gdje živimo. Postoji samo iluzija zakona i pravde. Volja moćnog danas je najveći zakon. Volja mijenja zakone i donosi presude. E zato ljudi odlaze, jer i oni imaju svoju volju. I to volju potkovanu znanjem, sposobnošću, željom za uspjehom i životom dostojnim čovjeka. Ali nemaju institucije da ih štite. Umjesto njih imaju tuđu volju koja će prosuditi sviđa li joj se neko dovoljno da ima pravo na posao i plaću, ima li pravo na svoj dokument, pravo na pravdu, pravo na dostojanstvo. E zato ljudi odlaze.
U spirali propadanja odlaženje je samo jedan od faktora. Mnogi odlaze. Odlaze Poljaci, Rumunji, Bugari... Ali njih ima. Ima tko otići. Nas nema. Premalo nas je da bismo mogli ovoliko odlaziti. Ugasit ćemo se ovdje, utopit ćemo se gdje god da odemo jer nas je malo. I ne rađamo se više. Ako se pogledaju sela, vidi se kako puste, nestaju i gase se. Opustjeli su i mali gradovi. Počet će nestajati i veliki gradovi. Za sad postoji iluzija o njima, ali veliki gradovi uglavnom više ne rastu. Nema danas u Zenici, Tuzli ili Mostaru više ljudi nego što ih je bilo 1991. godine. Ako i rastu Sarajevo ili Banjaluka, rastu jer usisavaju stanovništvo manjih mjesta. A to vrelo nije nepresušno. Već danas mnogi svoje unuke gledaju na skajpu.
Čovjek bi pomislio: „Nije to problem. I Nijemaca je sve manje.“ Jeste ih manje, ali mi imamo jedan problem koji oni nemaju. U Bosnu i Hercegovinu niko neće doći! Zapadne zemlje, kao oaze dostojanstvenog života, imaju stalan priliv stanovništva iz cijelog svijeta; od ratom poharanih zemalja, preko siromašnih zemalja, do bivših kolonija. Svi ti ljudi dolaze na „zapad“ sanjajući dostojanstven život. Neće oni doći u Bosnu i Hercegovinu da pokrpaju naše demografske rupe. Ni mi sami nećemo naše države, a da ih hoće neko drugi. Šveđani ne sele iz Švedske negdje drugo tražeći bolji život. Oni imaju bolji život kod sebe. Mi nemamo. Zato i odlazimo. Zato niko drugi neće ni doći.
I da nam neko dođe, što bismo s njima ovakvi agresivni i neprijateljski nastrojeni. Svi mi smo slični jedni drugima pa se opet ne podnosimo. Sigurno ne bismo podnijeli niti radikalno drugačije od nas. Protjerali bi i te koji dođu. Ne aktivno, već pasivnim terorom. Jednako onako kako danas tjeramo najškolovanije i najsposobnije. Konstantno ismijavanje, ponižavanje i nepoštovanje na sve moguće načine otjeralo je najbolje.
Najvredniji resursi danas su ljudski resursi. A naši su dugoročno uništeni, plus što ih uništavamo i dalje. Sirovine se mogu uvesti, mašine mogu zamijeniti rad, ali ljudski um je nezamjenjiv. Ako nema ideja, ako nema organizatora, nema ni napretka, a pogotovo ne opstanka.
Kako ćemo nestati? Neće to biti niti bolno niti vidljivo, u kratkom roku. Ali osjetit će se. Opustjet ćemo, postati muzejska postavka, starački dom, oni nesposobni da rade i opstaju, bez obzira na godine. Postat ćemo oni kojima treba skrbništvo da žive. Zemlja bez ljudi, bez ideja, bez kulture, po ničemu bolja, po ničemu drugačija. Sve naše ideje su otišle, odlaze i odlazit će, na mjesta na kojima ih cijene. Ovo nije poziv ljudima da ostanu već poziv svima nama da stvaramo uslove kako bi ostali. Koji god ode, otišao je s razlogom.
Mi već danas nemamo dovoljno ljudi i znanja. Nema skupine koja bi inicirala promjene, vodila obnovu ili pokrenula uspješnu društvenu kampanju. Nema nekorumpiranih upravljačkih sustava. Nema nezavisnog pravosuđa i pojedinaca sposobnih iznijeti borbu. Implodiramo, urušavamo se sami u sebe nesposobni za išta i to se događa prvi put u povijesti. Nikada prije nezadovoljne mase nisu mogle otići. Morale su ostati i boriti se. Sad ne moraju. I neće. Zašto bi se mučili da im djeci sutra bude bolje, kad im može biti bolje već danas, negdje drugo. Valjda će na kraju ostati neko da ugasi svjetlo...
P.S. O naslovu. Dino Merlin je još 90-ih, misleći na nešto drugo, pjevao:
Dan bez svjetla, zora bez pijetla
Noć bez zvijezda, ptica bez gnijezda
Nit' se neba, plave nit' mirišu trave
Šta to tamo rade naše lude glave?
Sve što želim reći da kucnuo je posljednji čas
ne bude li Bosne tada neće biti ni nas.
Viza, kriza, Duldung, Ofental
Berlin, Beč, Malme, Wuppertal
Gore, dolje, svuda pusto polje
Da li smo zaslužili da nam bude bolje?
Sve što želim reći da kucnuo je posljednji čas.
Mi smo samo krvava mrlja
Na bijelosvjetskom tv-ekranu
Oni koji treba u tišini da nestanu
Šta njima znače naši životi?
Što to oni znaju o ljepoti?
Nek' zauvijek u blatu laži ostanu
...
Daj mi dan u kom si sretan
Daj mi samo mrvu toplog ljeta
Daj mi snove koji noćna mora ne postanu
...
I trebamo biti tu, sad ponovo kad je najteže, najteže na drugi način, ali kao aktivni sudionici promjene, a ne kao pasivni promatrači propadanja, jer nema svrhe onda, nikakve. Zbog pasivnog promatranja mnogi aktivno traže način da odu i imaju na to svako pravo, pogotovo moralno. Svako ima pravo tražiti vlastitu sreću.
