<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Slika i prilika medijske Srbije: Ili si režimski novinar, ili strani plaćenik, trećeg nema

Mediji Srbija

"Ili si Vučićev ili si strani plaćenik", trećeg nema, osim ako niste zatočenik Parova i sličnih hibridnih proizvoda koji lobotomiziraju javnost u Srbiji.

22. februar 2017, 12:00

Iako Srbija krupnim, ili onim malo sitnijim koracima (kako za koga) grabi prema Evopskoj uniji, stanje na tamošnjoj medijskoj sceni daleko je od evropski poželjnog.

Većina medija je pod kontrolom vlasti, uglavnom SNS -a, a ima i onih u kojima je vidljiv uticaj određenih krugova, pretežno nacionalističkih,  bliskih predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, a na prste jedne ruke možete nabrojati medije koji su uspjeli da održe kakvu-takvu nezavisnost.

Dominantan trend je tabloidizacija. Postoje mediji koje neki nazivaju “službenim glasnicima” vlasti. Oni hapse, sude i presuđuju, u direktnom su sadejstvu sa policijom, raznim službama i državnim organima koji ih “hrane” aferama. Ukratko rečeno, nova vlast, u sve težoj ekonomskoj situaciji, umjesto hljebom, puk hrani lopovima i “lopovima”. Dokle, vidjećemo.

Političke partije u Srbiji - one na vlasti, za svoj uticaj na medije koriste prije svega državni aparat, odnosno činjenicu da je na medijskom tržištu previše televizija, radio stanica i pisanih medija. To je sistem kontrolisanog haosa u kome većina od preko 1.000 medija zavisi, posredno ili neposredno, od državnih davanja. Mala bara, mnogo krokodila, a obroci skromni i neredovni. Dovoljni samo da se preživi, ali i shvati od koga zavisi opstanak. Opozicione partije, sa druge strane, gotovo da nemaju nikakav uticaj na medije.

Mediji su se srozali u glib između senzacionalizma i tabloidizacije na jednoj i "prorežimskih službenih glasnika" na strani drugoj.

"Ili si Vučićev ili si strani plaćenik",  trećeg nema,  osim ako nisi učesnik Parova i sličnih hibridnih proizvoda koji lobotomiziraju javnost u Srbiji. Takva lobotomija se najčešće i gleda i zato su takvi programi prepuni marketinga.   

Na drugu stranu, ozbiljni novinari u Srbiji su slabo plaćeni, bez osnovnih profesionalnih i radnih prava, i podložni autocenzuri.

Na tržištu vlada surovo pravilo: ćuti i radi kako ti se kaže, jer sutradan mogu da nađem nekog koji će to isto da radi za manje para. U takvoj situaciji, zaista je teško od novinara očekivati vrhunske profesionalne domete i kritički prikaz stvarnosti. Udruženja novinara malo mogu da učine na promjeni takvog stanja, a sindikalna organizovanost medijskih radnika gotovo da ne postoji.

Većina novinara u Srbiji je u ovom trenutku potpuno obespravljena i na egzistencijalnom minimumu.

Medijska scena u Srbiji je, prije svega, podijeljena, mišljenja je Jovana Gligorijević, urednica sedmičnika Vreme u razgovoru za naš portal.  

„Na jednoj strani su prorežimski mediji, koji raspolažu ogromnim količinama novca i minimalnim profesionalnim standardima. Pre svih, to su Televizija Pink i tabloid Informer, koji odavno i nisu mediji, već propagandistička mašinerija. Sa druge strane imamo medije koji drže do visokih profesionalnih standarda, ali se dave u siromaštvu. Zašto? Zato što su sve media buying agencije u Srbiji u vlasništvu ljudi bliskih režimu Aleksandra Vučića, pa ovi mediji ne mogu da dođu do oglašivača“, kaže Gligorijević za BUKU.

Ako se neki oglašivač i usudi oglasiti u nekom od ovih medija, na njega se vrši pritisak, otežava mu se poslovanje, objašnjava ona. Mediju u kojem ona radi se događalo da oglašivač „iz čista mira“ iznenada povuče oglase koji su dogovoreni za nekoliko mjeseci unaprijed. Zbog takve situacije, jedini izlaz je projektno finansiranje i sredstva iz donacija.



„Ali, onda bivamo žrtve režimskih medija koji nas prozivaju da smo „strani plaćenici“, da za zapadni novac destabilizujemo zemlju, isl. Pri tome, svi podaci o ovim izvorima finansiranja su javni, svaki medijski sadržaj koji nastane zahvaljujući projektnom finansiranju uvek je jasno obeležen, dakle, piše ko je, kako i zašto finansijski podržao taj projekat. Takođe, sav taj novac prolazi kontrolu Narodne banke Srbije i Uprave trezora Narodne banke, jer plaćamo porez na sve te sume. Sve je potpuno transparentno, ali to ne sprečava režimske medije da svako malo objavljuju spiskove „stranih plaćenika“ i da dovode javnost u zabludu svesnim izvrtanjem.“ naglašava.

Kao primjer navodi slučaj lista Informer, koji je prije izvjesnog vremena objavio razgovor sa anonimnim bankarem koji je tvrdio da je nedeljnik „Vreme“ dobio novac „sa jednog računa u Briselu“.

„U suštini, to je tačno. Nama jeste uplaćen novac sa jednog računa u Briselu, ali to je račun preko kog Evropska unija finansira jačanje medija u Srbiji, a mi smo ga dobili na potpuno javnom konkursu, za projekat o borbi protiv nasilja u porodici. To je bilo jasno naznačeno ispod svakog članka ili dodatka koji smo objavili, a na konferencijama koje smo organizovali uvek je bio vidljivo istaknut baner EU. Uostalom, podatak o tačnom iznosu koji smo dobili je javan, i nalazi se na sajtu Evropske komisije, poreze na sve smo uredno platili i time doprineli državnom budžetu. E sad vi meni objasnite kako neko radi protiv interesa svoje zemlje ako plaća poreze i doprinosi budžetu svoje zemlje“, priča Gligorijević za BUKU.

Najveći izazovi tiču se održivosti poslovanja medija u Srbiji.

„Tu mislim i na ove prorežimske i na nas koji dajemo sve od sebe da očuvamo nezavisnost. Ovi prvi su neodrživi jer će onog trenutka kad dođe do promene vlasti ostati bez izvora finansiranja, a ovi drugi zato što su pod stalnim finansijsko-političkim pritiskom. Od projekata ne može da se živi. Vi tim novcem možete i smete da finansirate samo one medijske sadržaje sa kojima ste konkurisali“,  naglašava urednica Vremena.

Jednako važan problem jesu pritisci na novinare.  U Srbiji su, kaže ona, redakcije pune novinara koji pošteno i profesionalno rade svoj posao, ali njihovi medijski prilozi prolaze cenzuru koju sprovode urednici.

„Odavno tvrdim da su ključni problem režimskih medija upravo vlasnici i urednici koji imaju poslovne ili političke ambicije. Oni ovaj posao rade nesavesno i pogrešno iz ličnog interesa, pa vrše pritisak na novinare. Iako smo svi skloni da osuđujemo kolege koje potpisuju svakakve grozote u medijima, ipak mislim da su oni zapravo žrtve, jer su dovedeni u gotovo bezizlaznu situaciju. Namerno kažem „gotovo bezizlaznu“, jer uvek postoji i mogućnost da rade nešto drugo. Ali, šta drugo u zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti skoro 40%, gde lekari taksiraju ili beže u Nemačku, gde konobari masovno rade neprijavljeni i to isključivo za bakšiš“, ističe naša sagovornica.

Kako kaže, svaki novinar u Srbiji je u situaciji da bira između dvije mogućnosti:  da žrtvuje kredibilitet za novac ili da živi na ivici egzistencije, ali da sačuva nezavisnost i profesionalnost. Trećeg nema.

Uz sve navedeno, jedan od najvećih problema predstavlja lična bezbjednost novinara u ovom dijelu Evrope.

Kao zabrinjavajući problem, Evropska komisija navela je prijetnje, nasilje i zastrašivanje novinara, dok su istrage i presude za napade i zastrašivanja rijetke, a pojedini novinari i dalje imaju policijsku pratnju.

Ni Komisija za istraživanje ubistava novinara iz 1999. i 2000. godine nije napravila dalji napredak, a i pravosuđe tapka u mjestu kada je riječ o istraživanju nekoliko slučajeva napada na web-sajtove od 2014. godine.

“U narednom periodu bi Srbija trebalo da omogući okruženje bez smetnji za slobodu izražavanja, a prijetnje, fizički napadi, podstrekivanje na nasilje i slučajeve zadiranja u privatnost novinara i blogera da se na odgovarajući način prate od strane pravosudnih organa i javno osude”, preporuke su koje se navode u posljednjem izvještaju Evropske komisije za Srbiju.

Upravo je pitanje bezbjednosti novinara u regionu, sa fokusom na stanje medijskih sloboda u Srbiji i Kosovu, bilo tema jednodnevne konferencije u Prištini, u organizaciji OSCE misije na Kosovu.

Još jednom je naglašena potreba za rasvjetljavanjem ovih slučajeva, te je predloženo osnivanje Komisije koja će raditi na slučajevima nestalih ili ubijenih novinara na Kosovu. Komisija će biti sličnog karaktera kao ona osnovana u Srbiji.

U 2017. godini nastavlja se trend negativnog duha u novinarstvu i u Srbiji i na Kosovu

"I Srbija i Kosovo su danas “kraljevi” autocenzure. U Srbiji je jaka i tabloidizacija, gdje i vladine strukture, čak i “bezbjedonosne” strukture imaju svoje tabloide! To sve u Srbiji koja je kandidat za Evropsku uniju!", naglašava za BUKU novinar iz Preševa Belgzim Kamberi.

On tvrdi da je medijska slika u Srbiji gora nego u Miloševićevo vrijeme.

Iako danas nema novih slučajeva nestalih ili ubijenih novinara, pritisci na medije postoje, naročito oni finansijske prirode, priča Kamberi.



"Preko finansija se dicsiplinuju novinari i mediji. Ako pričamo o javnim servisima, to ide direktno preko vladujućih struktura, gdje su javni servisi otvoreno postali portparoli vlade. Ako su mediji privatni, onda su ti pritisci indirektni, i tiču se uticaja na “marketing”, objašnjava za BUKU Kamberi.

Nezavisno od toga da li su mediji zvanično privatni ili javni, oni su pod privatnom ili grupnom (in)direktnnom kontrolom političara i njihovih tajkuna, tvrdi on.

Prema njegovom mišljenju, glavni izazovi su autocenzura i tabloidizacija. Nezavisan novinar je onaj, kaže Kamberi, koji ima ljudsku etiku, opšte kulturno-društveno znanje, kritičku svijest i novinarsku profesionalnost, te onaj koji je nezavisan finansijski.

"Znači, ili imamo protokolarno novinarstvo ili imamo novinarstvo bez etike, koje je u stanju da “ubije” kredibilnost informacije i novinarstvo. Nažalost, imamo sve manje i manje istraživačkog i kritičkog novinarstva, i to najviše na temama korupcije i kriminalizacije političke elite i njihovih tajkuna i prema različitim manjinskim grupama. I novinarstvo je sve više sluga populizma nego demokratizacije i ljudskih prava", naglašava Belgzim Kamberi za BUKU.

Jovana Gligorijević smatra da u Srbiji ipak postoje brojni primjeri dobrog i kvalitetnog nezavisnog novinarstva. Biti nezavisan novinar u Srbiji znači isto što i svuda u svijetu - raditi svoj posao u skladu sa etičkim kodeksom, raditi u javnom interesu, biti uvijek na strani slabijih i držati na oku donosioce odluka i političku elitu, te paziti da i oni rade u javnom interesu, kaže ona.

„U tom smislu, nezavisno novinarstvo u Srbiji je živo i zdravo, pre svega zahvaljujući istraživačkim novinarima i istraživačkim mrežama poput KRIK-a, BIRN-a, CINS-a, Insajdera... Ti ljudi tako dobro rade svoj posao da, bukvalno, gde god da kliknete na njihovim sajtovima, vama izleti dokaz o nekom krivičnom delu. Problem je što su ograničeni na internet i dobru volju tradicionalnih medija da prenesu njihova saznanja“, ističe Gligorijević.

Nezavisno novinarstvo je ugroženo, jer u Srbiji apsolutno ne postoji više nijedna politička emisija u kojoj mogu da se čuju različita mišljenja i suprotstavljeni stavovi, kaže ona.

„Kvalitetni TV novinari, poput Olje Bećković ili Antonele Rihe, proterani su ili na internet ili na lokalne TV stanice u malobrojnim opštinama gde Srpska napredna stranka nema vlast. Samim tim, domet njihovog rada je jezivo mali.“ ističe Jovana Gligorijević iz Vremena.


U posljednjem izvještaju o napretku Srbije na putu ka EU, Evropska komisija je ocijenila da u posljednjih godinu dana nije postignut nikakav napredak u oblasti slobode izražavanja.

U izvještaju se navodi da pravni status agencije Tanjug mora da se razjasni, a Regulatorno tijelo za elektronske medije (REM) učini operativnim u punoj mjeri.

Evropska komisija takođe navodi da je Srbija postigla određeni nivo pripreme u oblasti slobode izražavanja, ali i konstatuje da u posljednjih godinu dana na tom planu nije zabilježen nikakav napredak.

Da bi se uklonili nedostaci u sektoru slobode izražavanja, Srbija u narednom periodu treba posebno da se fokusira na stvaranje okruženja u kome će se sloboda izražavanja iskazivati bez prepreka, pretnji, fizičkih napada, podsticanja na nasilje i u kome će slučajeve narušavanja privatnosti novinara i blogera rješavati pravosudni organi, a ti slučajevi biti javno osuđeni,  navodi se u izveštaju.

U dijelu izvještaja o poglavlju 10 u pregovorima o članstvu u EU, koje se odnosi na informaciono društvo i medije, navodi se i da pravni status novinske agencija Tanjug i njenog finansiranja mora da se razjasni i dovede u sklad sa postojećim zakonima.

Kada je u pitanju finansiranje medija, ističe se da Srbija treba da obezbijedi finansiranje javnih servisa i podrži ih da rade u javnom interesu, kao i da obezbijedi sredstva države za kofinansiranje medijskih sadržaja u javnom interesu u skladu sa važećim propisima.

Izvještaj je konstatovao kako trenutno privremeno rješenje za finansiranje javnih servisa za posljedicu ima neizvjesnost oko uređivačke nezavisnosti i stabilnog finansiranja Radio-televizije Srbije i Radio-televizije Vojvodine.

Nadalje, zakoni o javnom informisanju i medijima, o elektronskim medijima i o javnim servisima ne primjenjuju se u punoj mjeri.

Ukupna ocjena za Srbiju po pitanju informacionog društva i medija jeste da je Srbija umjereno spremna i da je ostvarila određeni napredak, naročito usvajanjem zakona o informacionoj bezbjednosti.