<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Virus gluposti

Sudovi neznalice uvek su obojeni emocijama, on svoje stavove iznosi u krajnjem uzbuđenju.

07. mart 2013, 12:00

Strah javnog mnjenja je u osnovi modernog vladanja.

Plaše nas terorizmom, poskupljenjima, recesijom, efektima „staklene bašte”, kataklizmičnim nagoveštajima o budućem nestanku vode, pesticidima, zagađenom hranom, nasiljem na ulicama i ratovima, najezdom narkotika, starošću, skorašnjim uništenjem naše planete. Ali niko se ne plaši gluposti. Mali broj ljudi uočava njenu arogantnu i opasnu agresivnost, sposobnost da se razmnožava brzinom svetlosti, njenu vitalnost da zavlada na svakom mestu i da skida glave ako štrče. Virus gripa opstaje na određenoj temperaturi dok glupost preživljava u svakoj klimi i u svakakvom vremenu, ne smeta joj ni suša ni kijamet, ona tera kako je njoj drago po tajnovitom mehanizmu preživljavanja.

Glupaci na ono što ne razumeju reaguju pakosnim gnevom. Ko se još u ovako teškim vremenima zabavlja čitajući! Ili slučaj prodavačice u knjižari: Dovoljno je što po ceo dan gledam knjige, nisam još toliko zaglupela i da ih čitam. Toliko je oko nas nesreća, ne mogu još i da o njima čitam u knjigama!

Kada čuje ne daj bože tonove Baha ili Mocarta, glupost odmah menja kanal. Ko razume to ciguliganje, podsmešljivo pita. Većina ljudi ne razume. Njen argument je većina, glupaci znaju da su većina, da imaju prevagu i da vladaju. Ljubitelji turbo-podvriskivanja, pristalice šunda i kičerastih romanesknih opservacija o tuđim razvodima, vanbračnim avanturama i pobačajima, gutačice saga o nesrećno-srećnim traganjima za ljubavlju i smislom života opravdavaju svoju zaluđenost književnim smećem time što „svet to voli i kupuje“. Ali svet voli i drogu, uživa u opijanju na splavovskim terevenkama, svet voli da kidiše na slabijeg i da se pokazuje u na izgled bezazlenim igricama s publikom u studiju koja tapše kad istina posle teškog zatvora najzad izađe na videlo. Prilika da se možda zaradi neka para za doterivanje fasade i reparaciju šupe uz prostački striptiz prerasta u opasne igre prikazivanja mentalnog sala i masnih naslaga po mozgu i moralu.

Neznanje nije jednostavno odsustvo znanja, već stav odbijanja, neslaganje s prihvatanjem znanja.

Sudovi neznalice uvek su obojeni emocijama, on svoje stavove iznosi u krajnjem uzbuđenju, busajući se u grudi, spreman je da za njih položi život. Glupost, takođe, ne dopušta uznemiravanje. Ako joj neko stane na nogu, u besu krene u napad da onog entuzijastu koji želi da s njim podeli znanje spali na lomači, baci u tamnicu, zatvori u bolnicu za duševne bolesnike. Glupaci su opasni, i njih se treba bojati, možda i više od ostalih zala kojima nam mašu pred očima dok pokušavamo da živimo.

Svakodnevno se uveravamo da je glupost na vrhuncu životne snage, da se žilavo rasprostire u živopisnom dijapazonu sopstvene pojavnosti, kroz stavove, načine zabave i vaspitanja, da traži i dobija teren na kojem može da se i dalje razmnožava. Ona nije samo besmrtna već i sveobuhvatna, više od devedeset procenata stanovništva njeni su doživotni zatočenici. Nepromenljivog je izgleda, prepoznaje se u svakom trećerazrednom romanu. To je, kako je rečeno u „Hamletu”, ludilo s metodom koje se brzo indukuje. Među primitivcima i neobrazovanim busadžijama teško je očuvati visprenost duha, kao što svet propalih ljudi, kriminalaca, prostitutki, alkoholičara, varalica, izopačenika svake vrste živi u svetu koji sami čine ali koji i njih stvara, drži ih u svojim kandžama i podređuje svojim kurjačkim zakonima. Da li se glupost vidi na licu i kako ona formira fizionomiju? Verujem da je ono što je Gogolj tvrdio – kako takvo lice ne ozaruje nikakva svetlost koja dolazi iznutra – potpuno tačno, kao i njegovo upozorenje da je glupost najopasnija inkarnacija zla, ponekad tako ljupka, često naizgled prostodušna, lepljiva i duboko umeštena u svakodnevicu.

Ima li uopšte smisla diskutovati o prostaštvu i ukazivati glupacima na ono što jesu u želji da se poprave? Ovo moje letnje meditiranje pročitaće samo oni drugi jer svetinu uopšte ne interesuju priče o kulturi i etici. Prostaštvo je zatvoreno u sebe, čvrsto umotano u gvozdeni plašt, do njega ne dopiru pozivi na mudrost niti upozorenje da se s glupošću čak i bogovi uzaludno bore. Ono je okovano i ne može se promeniti.