Milorad Dodik-Mogao je biti novi Tito

Gledao sam televizijsku emisiju simboličnog naziva «Da možda ne», na kojoj je tema bila opstanak BiH, i od tada razmišljam šta bi se desilo kad bi se desilo... Da Mile Dodik nije postao ono što je postao. Sve vrijeme, otkako ne mogu prestati razmišljati o ovom čovjeku, pokušavam shvatiti zašto mu je ovo sve trebalo. Zašto mu je trebalo da još više razjedini ovu napaćenu šačicu od nepunih četiri miliona ljudi, zašto svakim danom priča o referendumima i kojekakvim drugim stvarima koje bi u ovoj zemlji izazvale ponovno krvoproliće? Zašto mu treba da kuje floskule o nekakvoj američko – evropsko – bošnjačkoj zavjeri? Zar je moguće da sve to radi iz ličnih interesa, kako mu spočitavaju «neprijateljski» mediji iz Federacije BiH? Možda je mogao danas biti heroj. Možda je mogao ponovno ujediniti Srbe, Hrvate i Bošnjake, tri (ne)prijateljske skupine koje se stoljećima prave što više različiti, a to im ne uspijeva, jer su jednako primitivni. Mogao je Milorad Dodik svu tu svoju negativnu energiju koja isijava iz njega iskoristiti i na drugačiji, pozitivniji način. Mogao je zasukati rukave, otvoriti nova radna mjesta, raditi na poboljšanju životnog standarda, ekonomiji, zbrinjavanju siromašnih i gladnih, na aerodromima koje je obećavao, gradnji države, obnovi posrnulih kompanija itd. Mogao je uraditi mnogo toga pozitivnog, jer smo mu svi vjerovali i nadali se normalnom lideru.

Šta bi bilo, kad bi bilo...

Hajdemo krenuti obrnutim smjerom. Iako je to utopija, pokušajmo zamisliti slijedeću situaciju. Milorad Dodik dolazi na vlast dvije hiljade i neke godine, te uvjerljivo osvaja većinu glasova u Republici Srpskoj. Plaćen inostranim parama, i to istih onih stranaca kojima danas poručuje da ga povuku za onu stvar, leteći na krilima Evropske Unije i Amerike, ulazi u kapitalne projekte, gradi autoputeve, povećava penzije i invalidnine, jača sve javne institucije, otvara nova radna mjesta, smanjuje administraciju i tako štedi na budžetu, a Federaciji BiH preporučuje isti takav koncept, širi toleranciju i ljubav, razgovara normalno, kulturno, civilizovano i nadasve ohrabrujuće. Dolazi na gostujuće utakmice Igokee (kao što je dolazio i u „Teheran“ jedno vrijeme i osjećao se vrlo dobro u Skenderiji, jer nije doživio nijedan ružan povik) i osvaja bodove protiv Bosne ili Širokog Brijega.

Nakon narednih izbora njegova stranka osvaja određeni broj glasova i u Federaciji, a sve veći broj izbjeglica se vraća u Republiku Srpsku. Sarajevo bilježi ponovni rast srpskog stanovništva u njemu, jer Srbima upravo Dodik poručuje da treba da se vrate i da je to i njihov grad. Multietnički život se polako vraća u normalne tokove, a upravo Sarajevo, kao prijestolnica, zapošljava ljude iz svih etničkih skupina, a oni se osjećaju lijepo i rado dolaze na svoja radna mjesta u zajedničke institucije, ali i privatne kompanije. Kao kruna pomirenja, ponovno se otvara Zgrada zajedničkih institucija, plaćena grčkim novcem, zemlje koja nije čista obraza gledala na balkanske ratove, ali koja upravo zato ulaže novac i nastoji se oprati. Zgradu otvara ni manje, ni više – nego Milorad Dodik, uz prigodan koncert nekoliko bosanskohercegovačkih bendova, doživljava i prve ovacije i aplauz u Sarajevu. Svi optuženi su odavno u Hagu, a i Mile Dodik je za to zaslužan. Nakon toga, Centar za demokratiju i pomirenje Jugoistočne Evrope, dodijeliće premijeru RS-a, nagradu za pomirenje i ohrabrivanje suživota. Sve se više dešavaju scene kao onomad u Kozluku, kada je Fadil Banjanović Bracika organizovao doček s natpisom, «Dobro nam došao, Premijeru!»

Premijer i predsjednik iz SNSD-a

S takvim pristupom, čelnicima SDS-a je jasno da s ovakvim srpskim liderom na čelu, nemaju šta tražiti, pa ta stranka odlazi u sunovrat, raspada se i doživljava sudbinu stranke «Žena BiH». Milorad Dodik, kao istinski vođa, na narednim izborima se kandiduje na državnom nivou i postaje premijer države, dok na predsjedničko mjesto dolazi član SNSD-a. U međuvremenu, dio Ustava BiH je promijenjen i sada se neposredno bira samo jedan predsjednik. Recimo da je na to mjesto u ime SNSD-a kandidovan neki političar iz miješanog braka, sa politički korektnim imenom i prezimenom, odnosno što bi jedan bošnjački «intelektualac» rekao, «kopile». To «kopile» je pobijedilo u drugom krugu, ispred nacionalistički orijentisanih protukandidata i dobilo je glasove čak i u dijelovima gdje Srbi nisu većina.

I šta se onda dešava? BiH ima Srbe na dvije najznačajnije pozicije u državi, Dodik je predsjednik najjače stranke, vuk je sit, a ovce na broju. Niko se ne žali, pojava zvana «Naša stranka» se nikad nije ni formirala jer država ide naprijed i za time nema potrebe. Bojan Bajić, Peđa Kojović, Dino Mustafić i ekipa se pridružuju socijaldemokratskim snagama, a predsjednik SDP-a konačno daje ostakvu na to mjesto, uvidjevši da više nema šanse. Ostaje na mjestu predsjednika Bošnjačkog instituta, te na nekoliko fakulteta, gdje se lagano počinje i pojavljivati na predavanjima. Inicijativa novog bh. vođe (jer ovaj narod, nažalost, jednostavno treba vođu, führera, Fidela ili nekog novog Tita) je ujedinjenje sa Socijaldemokratskom partijom BiH, jer, kako je normalno u svim državama na svijetu, socijaldemokrati ne mogu biti razjedinjeni ni po kojem osnovu. SDP i SNSD tako postaju jedna stranka, a možemo je nazvati kako god hoćemo, recimo Građanska partija. GP ubjedljivo pobjeđuje na narednim izborima, a Bosna i Hercegovina ulazi u NATO, te postaje kandidat za Evropsku Uniju, bh. građanima se ukidaju vize, a Srbija, Crna Gora i Makedonija ne mogu držati korak za nama, i pored njihovih silnih nastojanja. U konačnici, 2011. godina se označava kao godina finalnih pregovora, a 2012. godine BiH ulazi u Evropsku Uniju, za početak bez Schengen zone.

SF Mile & Sin

Milorad Dodik bi i u ovom scenariju imao milione. Nažalost, kako gornji dio ovog teksta nije ni blizu istine, Premijer RS-a bi mogao doživjeti fijasko, ako je tačna i desetina onoga što mu mnogi stavljaju na teret. Umjesto da se obogati pameću i socijaldemokratskom misli (jer on sigurno nije nacionalista, dokazao je to u ratu, gdje nije imao borbenih aršina), mogao bi vrlo lako: 1. izgubiti na narednim izborima; 2. kako rekoh, ako je išta od optužbi tačno, onda završiti u zatvoru. Njegov narod, u koji se kune i tako slatko zagovara da on, narod, ne živi s drugima u istoj državi, nego upravo na rubu bankrota i gladi, s penzijicama od 130 KM, neizgrađenim autoputem ni do Gradiške, prodatim telekomom, nepostojećim južnim aerodromom (iako Vlada RS-a ima svoj vlastiti avion, koji može sletjeti samo – u Banju Luku), uništenom rafinerijom i opustošenim kapitalom na svim poljima. Pošto mu je vjerovatno jasno da bi svaki eventualni rat, svako iz ove zemlje ponovo izgubio, Dodik često pokušava smiriti tenzije, izjavama o «mirnom razilaženju», o tome «kako rat nije opcija» i sl. To bi vjerovatno bio posljednji udarac, prvenstveno srpskom narodu, koji bi tada pao niže nego što ga je svojevremeno doveo Milošević. Papagajsko ponavljanje imena entiteta u svakom mogućem intervjuu ili izjavi za medije će mu, nažalost, vjerovatno ponovo pomoći na izborima, bez da više iko zna šta to sve predstavlja i kuda vodi, jer i dalje će ljudi koji putuju iz Lukavice na Pale, stopirati i čekati prevoz privatnim automobilima, umjesto da se voze redovnim gradskim linijama.

A mogao je biti novi ujedinitelj, skoro k'o Tito. Mogao je ući u istoriju i napraviti prvu pozitivnu revoluciju na ovim prostorima. Tada ga niko ne bi pitao gdje su milioni i tada bi opet mogao sinu dati tri miliona maraka za uzgoj jabuka. Ovog, ali i svih drugih tekstova protiv njega, ne bi ni bilo, a ja bih sada možda pisao reportažu iz Albanije, kojoj bismo u tom slučaju i fizički i mentalno još uvijek bili zapad. Ovako, teško da ćemo ostati još koju godinu ravni njima. Prestižu nas brzinom svjetlosti.

Bez obzira na sve, siguran sam da čak ni sada nije kasno da se ovaj čovjek unormali i da počne graditi bolji život svima nama, kad već trenutno ima takvu moć. Pa da onda možemo graditi «Građansku partiju».

Arhiva BUKE