„Imam dvije kreditne kartice. S jedne mi skidaju sredstva svakog 15., s druge 20. u mjesecu. Srećom, supruga primi svoju plaću pa mi uplati dug na prvu karticu, a kad to banka proknjiži, onda podignem novac s nje da pokrijem dug na drugoj kartici. Kad i to proknjiže, onda i s te kartice ponovo podignem novac i tako se vrtimo...", kaže za Deutsche Welle Jasmin (41), Mostarac s adresom u Sarajevu.
Kad se to sve malo zakuha, nastavlja priču, „kad to više ne možemo raditi, onda se obratimo mikro-kreditnim organizacijama i dignemo kredit od 1.000 ili 2.000 maraka da malo namirimo te dugove, zakrpimo rupe... i onda opet sve iz početka".
„Ovako kad gledaš, živimo super", dodaje Jasminova supruga Mirsada. „Imamo auto, solidno se oblačimo, imamo i TV, čak perilicu za suđe, ali nemamo stan". Iako se o primanjima ne govori, Mirsada i Jasmin to ne kriju. Njena plaća je 900, njegova 750 KM, a i jedno i drugo bankama i mikrokreditnim organizacijama duguju po 30.000 KM. „Pa računaj! Živimo super", zaključuje Mirsada uz smijeh.
Novac koji im ostane nakon podmirivanja dugova troše na stanarinu i režije, a za vrtić za sina sredstava više ne ostane.
Nepodnošljiva lakoća zaduživanja
Situacija u kojoj se nalazi ovaj bračni par je situacija u kojoj se nalazi većina građana BiH. Kako za Deutsche Welle kaže Svetlana Cenić, ekonomistica i direktorica Regionalnog poslovnog kluba Biznis plus, za najmanje 80 posto ljudi u BiH je nemoguće biti nezadužen, „bilo da su u pitanju banke, neki robni kredit ili dug prema fizičkom licu".
„Država daje primjer i ostalima da je normalno živjeti na kredit, pa ako tako radi država, kako mogu građani, onda, bez duga?! Recimo, na kraju 2016. godine, potraživanja komercijalnih banaka od vlada u BiH (entiteti, županije, općine i fondovi) bilo je 2.179.300.000 KM, a na kraju 2005. godine iznosilo je oko 60-70 milijuna KM", pojašnjava Cenić i uspoređuje: „Potraživanja od građana iznosila su 8.076.300.000 KM, a 75% ovog iznosa čine nenamjenski krediti, od čega samo 219,7 milijuna KM za preduzetništvo građana. Za kupovinu postojećih stambenih objekata 592,5 milijuna, a za popravku 63.6 milijuna KM. Ove cifre najbolje ilustruju stanje", kaže Cenić i dodaje: „Zamislite tek da nema silnih doznaka iz inozemstva"!
Njemačka kao rješenje
Mirsada i Jasmin nemaju rodbine u inozemstvu, pa ni deviznih doznaka, ali inozemstvo vide kao rješenje. U šali govoreći da ni (Donald) Trump ne bi mogao pokriti njihove dugove, Jasmin kratko i odlučno kaže da izlaz vidi u Njemačkoj. Mirsada smatra da ni to nije dovoljno daleko od BiH, koju nije napuštala ni tijekom rata, ali „ovako dalje ne može."
Njihovo snalaženje s dugovima ne može biti trajno rješenje. „Mikrokreditne organizacije, po meni, ne bi trebale davati pozajmice veće od 5.000 KM. To je ono za brzu intervenciju i onda ni iznos kamate na tako mali iznos nije velik", smatra Svetlana Cenić. Međutim, dodaje, „mikrokreditne organizacije nikada nikoga nisu razvile, to je zabluda, jer kamata uveliko premašuje neku profitnu stopu kada se kredit koristi za poduzetništvo, a da ne govorim tek ako se troši na neke druge namjene".
Ni kombiniranje kreditnih kartica, kako kaže, nije više dominanto, budući da je „potraživanje komercijalnih banaka po kartičnom poslovanju 299 milijuna KM, a dobiti kreditnu karticu nije više kao nekad. Sada je isto kao dobiti i kredit".
