Opožareni dio krošnje uz spaljenu kuću, potpuno je izmijenio raspored predvečernjih sjenki; odjednom je u dvorištu bilo viška svjetlosti i da je kuća još postojala, ovako bi trebalo potkresivati hrast svakog proljeća, pomislio sam.
Brije pazuho snajperist, kundak voli klizav znoj na drvu.
Od pustinje izabran za žeđ.
Mlijeko u sisi ubijene koje bi prenoćilo, koje bi da pospremi plakar. Prokisne carski rez, pčele odgojile roj u dovratku ulaza u napuštenu salu zadruge. Ruža preseli iz nečijeg tetoviranja, oplišavaju žumanca.
Onaj što puca u tebe samo hoće da te upamti, rekoh naglas.
Dio glave, tvoja kosa u vrhu fotografije ili nevidljiva uginjavanja starih vjeverica u unutarnjosti debla, isto je.
Otac samoubojice jede dudove, mokri u korito, prhnu zvonišni golubovi. Na artiljerijskom ordenju stvrdnut će se lasice, ispod budućih veterana tek će se oznojavati plahte – inventirat će se davno započeta nišanjenja.
Mi, starci od pedeset, na koje se nalijepilo puno martineličnih udaraca za tuđu rupu.
Grbljari u olovci što portretiraju sokola neletača.
Čitav minut svijet bude deminutiv.
Nerotkinjski neuznemirenog droba.
