Fondacija Udružene žene Banja Luka је, povodom dvadeset godina svog postojanja i deset godina rada Sigurne kuće, pokrenula kampanju pod nazivom „ZAPOSLENJEM PREKIDAMO ZAČARANI KRUG NASILJA“. Tom prilikom, na adrese svih ministarstava, Administrativne službe grada Banjaluka, dvadeset preduzeća, fabrika i kompanija, uputili su poziv poslodavcima da u toku 2017. godine omoguće zapošljavanje najmanje jedne žene koja je preživjela nasilje u porodici.
Kampanja je, u okviru osmomartovskog praznika, imala za cilj uključivanje poslodavaca iz javnog, privrednog i privatnog sektora u zapošljavanje žena koje koriste posebnu mjeru podrške u Sigurnoj kući. U pismu upućenom poslodavcima nalazio se i anketni list sa tri pitanja koja su se odnosila na percipiranje problema nasilja u porodici kao velikog društvenog problema, mogućnost otvaranja novih radnih mjesta u 2017. godini i, za one poslodavce koji planiraju zapošljavanje, pitanje o njihovoj spremnosti da se uključe u kampanju zapošljavanja. Od svih poslodavaca kojima je pismo upućeno, samo je kompanija Žitopeka potvrdno odgovorila i zaposlila četiri žene iz Sigurne kuće.
„Od trenutka primanja molbe od strane Fondacije „Udružene žene“, niti jednog trenutka se nismo premišljali da li reagovati ili ne. Kontaktirali smo koordinatore u sigurnoj kući i drugi dan organizovali intervjuisanje kandidatkinja.“, kaže za Buku Slađana Nikić, direktorica Žitopeke.
U ovakvim situacijama, kaže ona, ne treba vam motiv ili razlog da reagujete, jer činite humanu i ljudsku stvar. „Položaj žena je u veoma nezavidnom i slobodno mogu reći teškom položaju, i potresno je bilo šta komentarisati u vezi osoba koje su žrtve nasilja. Ženama iz sigurne kuće su potrebne dvije stvari da nastave normalan život bez straha, a to su posao i sigurnost, koju im trebamo pružiti svi mi, prije svega državni sektor, a svakako i privatni.“
Nakon što provedu određeni period u Sigurnoj kući, žene koje su preživjele nasilje vraćaju se samostalnom životu, što znači da im je potreban posao kako bi sebi i svojoj djeci, ukoliko ih imaju, obezbijedile uslove za normalan život.
„Boravak u Sigurnoj kući je zakonski propisan na period od šest mjeseci, nakon čega je ovim ženama potrebna adekvatna izlazna strategija, koja je u najboljem interesu za njih i za njihovu djecu. Pronalazak izlazne strategije je otežan u situaciji kada žrtva ne nailazi na podršku porodice i prijatelja, kada ne mogu pronaći posao prema njihovim trenutnim kvalifikacijama i kada žele ponovo na tržište rada nakon perioda nezaposlenosti“, kaže za Buku Amela Bašić-Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjaluci.
Žene žrtve nasilja suočavaju se sa cijelim nizom prepreka prilikom pronalaska posla, kao što su visoki troškovi brige za djecu, što smanjuje sredstva koja žene mogu potrošiti za stan, hranu i druge potrebe. Siromaštvo kojem su izložene često vodi ka prihvatanju manje plaćenih poslova ili visoko rizičnih poslova, kaže Bašić-Tomić.
Vrlo često je informacija da borave u Sigurnoj kući otežavajuća okolnost za ove žene, jer se kod poslodavaca javlja strah da bi se nasilje moglo nastaviti kroz uznemiravanje na radnom mjestu, objašnjava Bašić-Tomić. „Na osnovu toga se potpuna odgovornost prebacuje na žrtvu, a ne na počinioca, koji treba da bude sankcionisan u tom slučaju. Poslodavci često prejudiciraju ovu situaciju i ne daju mogućnost žrtvama nasilja.“
To je možda i odgovor na pitanje zašto se na poziv Fondacije „Udružene žene“ javio samo jedan poslodavac.
„Zašto nijedan drugi poslodavac nije reagovao, mi se isto pitamo. Nezahvalno je komentarisati. Mi smo srećni što će četiri žene koliko ih je i bilo na intrevjuisanju biti dio našeg kolektiva, srećni smo što ćemo im pružiti svu podršku, da se što prije upoznaju sa radnim obavezama, kolektivom i vrate bar jednim dijelom osmijeh na lice sebi i svojoj djeci“, kaže direktorica Žitopeke, Slađana Nikić.
Jedna od žena koje su dobile posao u kompaniji Žitopeka ima 33 godine i majka je dvoje male djece. U Sigurnoj kući boravi već tri mjeseca, nakon što je preživjela nasilje od strane svog bračnog partnera. „Nasilju sam bila izložena duži vremenski period i neposredno prije dolaska u Sigurnu kuću odlučila sam da progovorim o nasilnom braku. Pronalazak zaposlenja za mene predstavlja sigurost koju će mi donijeti novi početak ispunjen mirom“, kazala je za Buku.
Koordinatorica Sigurne kuće ističe da je jako važno da društvo prepozna da je za žene koje preživljavaju nasilje zaposlenje najvažnija potreba koju imaju. „Bez stalnog zaposlenja i prihoda, zavise od pomoći svoje porodice ili ostvarenja nekog od socijalnih prava ukoliko pripadaju kategoriji koju zakoni prepoznaju. Za žene žrtve nasilja posao je preduslov za samostalnost i nastavak života dostojan čovjeka.“
Ona ističe da zaposlenje za žene ima i terapijski značaj u povratku samopouzdanja, samopoštovanja i uspostavljanja ponovne kontrole nad svojim životom.
Slab odaziv poslodavaca, kaže Bašić-Tomić, pokazuje da društvo još uvijek nije dovoljno senzibilisano za problem porodičnog nasilja i da nepostojanje programa samozapošljavanja, dodatne kvalifikacije i prekvalifikacije, dodatno marginalizuje ovu kategoriju stanovništva.
Iako je ovaj put odaziv poslodavaca bio slab, iz Fondacije „Udružene žene“ kažu da su tokom svog dugogodišnjeg rada ostvarili dobru saradnju sa pojedinim poslodavcima, koji su zapošljavali žene koje su preživjele nasilje u porodici i na taj način pokazali da su društveno odgovorni poslodavci.
„Nadam se da će primjer uključenja Žitopeke poslužiti kao primjer drugim kompanijama, preduzećima i ustanovama da u toku 2017. godine zaposle najmanje jednu ženu koja je preživjela nasilje“, kaže Bašić-Tomić.
Poslodavci se u medijima često predstavljaju u negativnom svjetlu, kao neko ko vrši diskriminaciju prilikom zapošljavanja. Svojim primjerom kompanija Žitopeka je pokazala da to ne mora da bude tako i da poslodavci mogu, na obostrano zadovoljstvo, zapošljavati i žene koje su preživjele nasilje, ali i pripadnike drugih marginalizovanih grupa.
Na pitanje postoje li, ipak, realne prepreke za zapošljavanje ove populacije i šta bi doprinijelo tome da poslodavci zapošljavaju veći broj žena u reproduktivnoj dobi, osoba sa invaliditetom i drugih manjinskih populacija, iz Žitopeke odgovaraju:
„Kao jedan od većih poslodavaca na banjalučkoj regiji smo svjesni svega navedenog, ali u našem slučaju moram da demantujem ovakve navode, jer pekara Žitopeka dugi niz godina zapošljava sve dobre i vrijedne ljude, bez obzira na nacionalnost, stepen invaliditeta, i slično...Da li postoje opravdani razlozi, realne prepreke da se zaposli neko ko je željan dokazivanja, rada? Da dovodimo u pitanje zapošljavanje četiri žene, majke, 100 % sposobne za rad, ali sa etiketom žrtve nasilja? Smatramo da ne postoji i svojim poslovanjem to i dokazujemo. Činjenica je da pojedinci ne mogu uticati i promijeniti atmosferu koja vlada, potrebno je da reaguju državne institucije, a zatim i svi mi.“
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom diskriminacija.ba
