Pre jedanaest godina mojoj baki Valeriji dijagnostikovana je Alchajmerova bolest. Moj deda Oto postepeno je morao da preuzme njene svakodnevne zadatke. Vremenom, Valerija je zaboravila da jede, da hoda, da govori i zahtevala je mnogo pažnje. Tokom svih tih godina, Oto je bio tu za nju, pokazajući da drži obećanje koju joj je dao pre 58 godina.
Studiram fotografiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gde smo učestvovali u projektu koji je za cilj imao da snimimo seriju fotografija na temu dokumentarnog portreta. Posle dugog razmišljanja odlučila sam da ovekovečim to što mi je bilo nadohvat ruke - roditelje moje majke.
Došla sam da živim kod njih pre osam godina, kad sam upisala srednju školu. Tako su ovi prizori, koje sam fotografisala tokom dve godine, postali prirodni, svakodnevni. Od njih sam videla kako čovek može da ima strpljenja i snagu da pruži podršku osobi koju voli.
Baka Valerija je preminula 2015. u 85. godini.
Oto ima svakodnevnu rutinu, koja počinje jutarnjom kupovinom
Deda sprema ručak
Valeriji je potrebna pomoć prilikom hodanja
Ona više ne zna šta treba da radi s hranom
Oto je hrani svaki put kad ona zaboravi
Ponekad, baka je dobro raspoložena
Oto i Valerija
Još uvek ima reflekse
Svako poslepodne nađu vreme za odmaranje
S vremenom Valerija je postala izolovana u svom svetu
Slušanje vesti je stara navika
Oto održava kuću u kojoj žive
Ona ne komunicira, ali ponekad sluša radio preko slušalica da bi imala kontakt sa svetom
Oto je preuzeo mnoge zadatke od svoje supruge
Tako blizu, a tako daleko
Postalo je normalno da je kupaju sunđerom
U devet sati uveče vreme je za spavanje
Kad se dan završi, svi smo sami
Na kraju je postajala sve manja i manja, uklapajući se u svoju okolinu
FOTO I TEKST Klara Šoti
Izvor newsweek.rs