Dijalog, tolerancija, razumijevanje i slušanje drugih su globalna potreba, za mirniju i stabilniju budućnost. I u prošlosti, a i u sadašnjosti, brojni su primjeri istinskog poštivanja drugih religija, tradicija i nacija u Bosni i Hercegovini, ali je to svakako nešto što se ne treba uzimati zdravo za gotovo, te se može i mora dodatno unapređivati, ali i – promovisati. Iz religijskih zajednica Foče i Goražda potvrđuju primjere dobre saradnje.
Doktor Nenad Tupeša sa Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta “Sveti Vasilije Ostroški” u Foči kaže da su u samoj Foči i njenoj okolini međunacionalni i međureligijski odnosi na veoma visokom nivou.
“Bez obzira na verske i nacionalne razlike, narod intenzivno međusobno sarađuje u svim segmentima, a pogotovo na polju solidarnosti. Ljudi su veoma osetljivi na nevolju drugog i drugačijeg. Kao primer mogu navesti jedan nemio događaj koji se odnosi na pljačku hrama Sv. Save u Foči. Odmah nakon saznanja o ovom događaju, glavni fočanski imam, zajedno sa predstavnicima lokalne vlasti iz reda bošnjačkog naroda, odmah je došao da podeli tugu sa nama i pomogne koliko treba i može. Isto se dešava i u obrnutom slučaju”, rekao je za BUKU dr Nenad Tupeša.
Foto: Foca24.info
On kaže da je u današnje vrijeme „mir najdragoceniji biser koji moramo pažljivo čuvati, jer ako ovaj biser ponovo izgubimo, naći ćemo se svi skupa u beznađu“.
“Zato treba neprekidno raditi na čuvanju mira i stabilnosti, bez obzira na to šta se u prošlosti dešavalo. Svakako da ni jednom narodu nije lako prevazići bol i tugu za izgubljenim članovima porodica koji su postradali usled velike ratne nesreće koja nas je bila zadesila. Međutim, za pomirenje treba vremena i ono je već nastupilo, ukoliko odlučujući politički faktori budu radili na tome. Narod je u velikoj meri prevazišao mnoge probleme i predrasude o drugom i drugačijem, ali ključno je da pravda mora biti jedna i jednaka prema svakome”, ističe Tupeša i dodaje da je „u opštem interesu da insistiramo na onome što nas spaja, a ne suprotno, jer ima mnogo više onoga što nas spaja od onoga što nas razdvaja i naš narod to dobro zna.“
MLADI TREBAJU OTIĆI, ALI SE I VRATITI
Tupeša kaže da su mladi mnogo više raspoloženi za dijalog svake vrste od starije populacije.
“Ovo znamo iz iskustva u radu sa mladima u različitim forumima, a posebno u međureligijskim susretima. Postoji jedna otvorenost za realno sagledavanje situacije i svih okolnosti u kojima se nalazimo. Mislim da je rad sa mladim ljudima presudni faktor za prevazilaženje međusobnih nacionalnih i verskih razlika”, objašnjava naš sagovornik.
Profesor i sveštenik Nenad Tupeša je magistrirao u Parizu i kaže da je iskustvo koje je stekao u Francuskoj proširilo njegove vidike u smislu sagledavanja drugog i drugačijeg.
“Ova drugačijost je posebno evidentna u Francuskoj, u Parizu, gde zajednički žive, rade, sarađuju svi, bez obzira ko su i šta su. Mislim da takav model zajedničkog života može poslužiti i nama, pogotovo mladima koje stalno stimulišemo da idu i vide harmoniju različitosti, a potom da se vrate u svoju zemlju i to pokušaju primeniti na delu”, objašnjava Tupeša.
Tolerantniji za druge i drugačije možemo biti tako što ćemo se i sami otvoriti i to iznutra, a ne samo govoriti o toleranciji bez vidljivih djela. Treba, kaže Tupeša, „prevazići sebe zarad drugoga, prevazići svoj egocentrizam i individualizam i ostvariti egzistencijalni kontakt sa drugačijim od sebe“.
Dženan ef. Imamović, član i sekretar Odbora za međureligijsku saradnju Goražde, na pitanje da li su ljudi na području gdje živi dovoljno povezani, kaže da nisu onoliko koliko bi mogli i trebali biti.
“Samo, ne mislim da su religijske razlike uzrok ovakve situacije. To da neki zloupotrebljavaju religijske osjećaje i manipulišu drugima prisutno je u mnogim društvima, posebno u društvu kakvo je naše, društvu opterećenom teretom vrlo nasilne prošlosti i neriješenih računa. Religija se kroz povijest često koristila kao opravdanje drugima ili, čak, samome sebi u situacijama kada se ne može drugačije odgovoriti svojoj savjesti za nasilje i nedjela počinjene prema drugima. Ovakav bijeg od moralne odgovornosti prisutan je i u našem društvu, najčešće srazmjerno veličini zločina i nasilja. Pokušaj da se zločin i nasilje pravdaju Božjom voljom je još jedna stepenica u moralnom posrnuću zločinaca i nasilnika i nikada ga ne nalazimo kod istinski religioznih ljudi. Pravi vjernici nemaju problem sa širinom duha”, kaže za BUKU Dženan ef. Imamović.
Foto: Privatna arhiva
On ističe da je jako važno raditi na suživotu i pomirenju u BiH, imajući u vidu prošlost i probleme sa kojima se građani suočavaju, a često nam se može činiti da je taj posao uzaludan zbog jačine snaga koje to ne žele.
“Nekada se uspjesi na ovom polju ne čine velikima, što ne znači da oni to zaista nisu. Za sve one koji vole život, napredak, duševni smiraj i sreću, rad na ovom polju nema alternativu. Prošlost i problemi sa kojima se građani suočavaju nisu nikakva nesavladiva prepreka za rad na suživotu i pomirenju. Prije ćemo reći da se radi o većem izazovu i težem zadatku, te da takav rad traži više strpljenja i ulaganja truda. Uostalom, šta bi bila alternativa”, pita se ef. Imamović.
STANJE NA TERENU JE DOBRO
Imamović napominje da, u vremenu kada su razlike na cijeni, možda se nekima čini čudnim govor o sličnostima i zanimljivo je kako mnogi imaju potrebu da zanemare sve sličnosti između religija, nacija, jezika i ljudi uopšte.
“Moguće je da se ovdje radi o bojazni za gubitkom vlastitog identiteta i posebnih vrijednosti, ili možda o nesigurnosti u vlastiti identitet i svoje vrijednosti. Mislim da je naša snaga i ključ uspjeha i na ovom polju u balansu, to jest govoru i isticanju naših sličnosti, ali i našim razlikama i posebnostima. Možda nekima zvuči kao paradoks, ali ne mislim da nas samo sličnosti spajaju”, objašnjava naš sagovornik.
Dženana ef. Imamovića smo pitali kakva je situacija sa mladima, koliko su oni raspoloženi za razgovor, za dijalog, za zajednički život. On kaže da je stanje na terenu prilično dobro kada govorimo o mladima u smislu raspoloženosti za razgovor, za dijalog i suživot, samo što se mladi vrlo često ne snalaze u brojnim izazovima i problemima društva u kojem odrastaju. Stoga je, smatra, vrlo važno obezbijediti prilike za susrete, za razgovor i zajedničke aktivnosti mladih, za razmjenu iskustava i zajedničko suočavanje sa životnim izazovima, posebno onim modernog doba.
Tolerantniji za druge i drugačije, prema Imamoviću, možemo biti tako što ćemo sebi jasno i glasno reći kako mi jesmo središte svoga svijeta, ali ne i središte svijeta drugih ljudi.
“Tako što ćemo priznati sebi da svijet ne počinje i ne završava se nama. Tako što ćemo pokušati razumjeti ne samo svoje već i potrebe drugih ljudi. Tako što ćemo se upoznati sa stavovima i vrijednostima drugog i drugačijeg. Tako što ćemo preuzeti odgovornost za svoja djela i što se nećemo kriti iza drugih. Tako što ćemo biti vrijedni i radini i što nećemo živjeti na znoju, krvi i suzama drugih ljudi. Tako što ćemo drugima željeti dobro kakvo želimo i sebi”, zaključuje Dženan ef. Imamović.
MIR NEMA ALTERNATIVU
Na pitanje njihovog viđenja budućnosti BiH, Tupeša i ef. Imamović su odgovorili:
DŽENAN ef. IMAMOVIĆ:
Bosnu i Hercegovinu u budućnosti vidim kao zemlju čiji su stanovnici shvatili da se uspjeh i napredak trebaju tražiti u suživotu različitih etničkih grupa, kulturoloških obrazaca i religioznosti, da su život i čast svakog njenog građanina sveti i nepovredivi, a da mir nema alternativu.
NENAD TUPEŠA:
Bosnu i Hercegovinu vidim kao zemlju u kojoj svi narodi imaju ista prava, bez obzira u kom entitetu žive. Ako BiH želi da preživi u narednom periodu, njeni predstavnici moraju da odustanu od majorizacije nad drugim narodima, jer ni jedan narod to ne želi niti, siguran sam, ta incijativa dolazi od naroda. Potrebno je ostvariti više saglasja na svim nivoima.
Dženan ef. Imamović i otac Tupeša nedavno su sudjelovali zajedno sa predstavnicima Jevrejske zajednice i Katoličke Crkve na okruglom stolu “Vjera i zaštita okoliša” u Goraždu, organiziranom u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, što je bio povod za ovaj razgovor.
