<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Andrej Nikolaidis: Socijaldemokrate su se sa ružom u reveru popišale po grobu ljevice

Andrej Nikolaidis, pisac i kolumnista. Razgovarali smo sa čovjekom čije djelo nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Pučki kazano, možete ga voljeti ili mrziti, ravnodušni ne možete biti.

24. mart 2017, 12:00

Kako Nikolaidis jugonostalgiju koristi da bi nervirao ljude, šta je danas ostalo od ljevice i kakva je uloga socijaldemokratije, saznajte u intervjuu koji je dao za BUKU. A, ima i još. Šta trebamo naučiti od Platona, Fukoa i Kanta da bi o(p)stali na ovim geografskim širinama i jesmo li zaslužili bolje?

Čitajte!

Nedavno ste izjavili da ste «Jugosloven po nadi». Šta to praktično znači? Koliko znam, nemate nikakav jugonostalgičarski sentiment.

Nemam. Osim što ponekad, ako procijenim da će to iznervirati neke za koje mislim da ih treba nervirati, napišem kako sam „jugonostalgična komunjara“. Ali mislim da je Titova Jugoslavija bila prosvjetiteljski i emancipatorski projekat. Nažalost, nedovršen.  Napokon, ovi današnji već četvrt vijeka prodaju ono što su komunisti izgradili – i još je ostalo. Tako je jer je takozvane međuljudske odnose lakše srušiti nego tvornice. Ljude je lako prodati, još lakše od tvornica.  Stoga, kada kažem kako sam „Jugosloven po nadi“, to znači da se nadam kako je neka slična zajednica – ne nužno jugoslovenska, ali svakako prosvjetiteljska i emancipatorska – moguća i u budućnosti.

Učestvujete na tribini u Mostaru “Ljevica i kultura zaborava”. Moram vas pitati, koliko je baš taj salonski intelektualizam i inertnost današnje ljevice, kako god se ona nominalno zvala, kriv za zaborav?

Ljevica je svakako kriva. I za ono što se desilo, kao i za to što se zaboravilo. Kaže Benjamin kako je uspon fašizma uvijek znak propale revolucije. Da je ono četrespete stvarno uspjelo, mi danas ne bismo vodili ovakav razgovor. Da je ljevica bila bolja devedesetdruge ili 2010, sada okrugli stolovi ne bi bili njen konačni domet.

Kada pitbul izgrize dijete u gradskom parku, jasno je da nije kriva životinja, nego čovjek koji je nije vezao.

No problem je, mislim, složeniji od toga. Ljevica je, najprije, kod nas istorijski teško poražena i trebalo joj je vremena da se regrupiše. Potom su socijaldemokrate u svim ovdašnjim državama u ime ljevice vodile politiku jednako korumpiranu i po društvo razornu kao nacionalne, “državotvorne” partije. Tek koliko da se, sa crvenom ružom na reveru, popišaju po grobu ljevice. Oni su potrošili i zadnje zalihe nostalgije za ljevicom. Danas postoje mladi ljudi, aktivisti, postoje stari, umorni radnici iz direktne proizvodnje teksta, kakav sam i sam, koji nešto pišu i na tribinama govore o ljevici, postoje ljevičarske filozofske zvijezde, svašta nešto postoji – osim jake lijeve partije.

Pa ni tu nedaćama nije kraj. Ta buduća lijeva partija imaće problema, ne samo sa vlastitim slabostima i ovdašnjim nacionalistima, nego i sa briselskom administracijom. Ako neko misli da bi Brisel dozvolio nacionalizaciju, vaskrs socijalne države i slične stvari, neka se sjeti Sirize i Grčke.  

Živimo u svijetu fikcije. Bodrijarovskom simulakrumu. Desila se najveća migracija čovječanstva-u virtuelne svjetove. Sa druge strane imamo čitavu tu kulturu spektakla, sa rijaliti zvijezdom na čelu SAD-a. Koliko i kako današnje lijeve politike mogu profitirati u bitno populističkom okruženju? Mogu li uopšte?

Kada sam rekao da mora postojati snažna lijeva partija nisam mislio da može biti dovoljno snažna da sistem razvali, da ga pobijedi u frontalnoj borbi. Mislio sam na ovo: sudbina svega velikog, svakog zamka-utvrde, svakog poslovnog tornja i svakog visokog berzanskog indeksa je jedna – da padne. Veliki sistemi i carstva ne padaju pred snagom svojih neprijatelja, nego zbog nagomilanih unutrašnjih slabosti, zbog vlastite truleži i praznine. Kada se sve ovo uruši i vlast se bude kao krpena lopta kotrljala ulicama, važno je da ima ko da je podigne. Inače će je podići nova, još brutalnija desnica, i opet će se zakotrljati glave. 

Jednom ste rekli kako majstorski prepoznajete ljudske mane i nedostatke. Koliko vam je to od pomoći u nekakvom sagledavanju realiteta u kome živimo. Mislim na tzv. Zapadni Balkan? I može li to, na koncu, dovesti do nekakvih promjena? Ako uopšte ima smisla mijenjati samo nešto na Balkanu.

Prije svega odlično prepoznajem vlastite mane i nedostatke. Vrline teško mogu nadomjestiti nedostatke, ali nedostaci zato mogu obezvrijediti vrline. Zato se, uglavnom bezuspješno, bavim slabostima – kažem, prije svega vlastitim. Da: nemoguće je mijenjati – na bolje, na gore može - nešto samo na Balkanu. Pomenuo sam vam Brisel. Ali tu je i Vašington. Pa i Moskva i Peking. Sve su to uzorite kapitalističke oligarhije – neke upakovane u pseudodemokratije, neke u carstva u obnovi, neke u reformisani komunizam.

Istinska borba današnje ljevice je borba za demokratiju. Dakako, ne ovo što zovu “demokratijom”.

Neću vas folirati da sam sjeo i pročitao čitavu Platonovu “Državu”, ali jesam Fukoa, a on u “Vladanju sobom i drugima”,  govoreći o “Državi”, o tome kako Platon vidi genezu demokratije, kaže ovako.

Kako oligarhija postaje demokratija? Stvar je to ekonomska, jer bogati, dakako, nemaju interesa da druge oko sebe spriječe da osiromaše. Osiromašenje ostalih nužan je zakon, u svakom slučaju prirodni cilj svake oligarhije, veli Fuko. Što je manje bogatih manje je onih koji mogu pretendovati na vlast. „I kako bi u neku ruku drugima omogućili da sve više i više osiromaše, oligarsi dobro paze da ne donose zakone protiv raskoši: što ljudi više budu trošili i budu se gubili u ludim i ispraznim troškovima za svoj luksuz i svoj užitak, tim bolje. Oligarsi ne donose ni zakone koji bi dužnike štitili od vjerovnika“, kaže Fuko. Ali društvene tenzije rastu... Demokratija se, kaže Platon, „ustanovljuje kada siromašni, pobjednici nad svojim neprijateljima, pokolju jedne, prognaju druge, te s onima koji ostaju jednako podijele vladavinu i upravu“. Platon drži da je nasilje konstitutivno za demokratiju. Sad, da me ne bi opet optužili da pozivam na nasilje, da naglasim: ne kažem ja, nego Platon, a on nije tuživ. Budući da oligarhija sve ovo, dakako, zna, preostaje da nasilje kanališe tako da ono bude konstitutivno ne za demokratiju, nego za oligarhiju: da proizvede nasilje koje će učvrstiti njen, oligarhijin položaj, nakon što su ga kroz nasilje (na primjer naše ratove devedesetih) osvojili. Ako nema demokratije, a nema, ovako ili onako stvar će završiti u ovoj ili onoj vrsti nasilja.

Fašističke ideologije na tom Zapadnom Balkanu se šepure sve u 16. Ovdje nije riječ o nekakvoj relativizaciji povijesti na mikronivoima, nego o sistemskim, državnim projektima, koji bukvalno veličaju fašiste i kvislinge. Može li se boriti protiv toga?

To je gotovo. Revizija je završena.

Ali čak ni to zapravo nije bitno, jer je i ovdašnjim intelektualcima tako dragi koncept pozivanja na prošlost, legitimacije sadašnjosti kroz prošlost - pokojni. To je uočio Virilio: vrijeme je danas tek niz trenutaka. Ti trenuci nisu kontemporalni, nego atemporalni, stoga ne trebaju ništa što će ih povezati sa prošlošću, niti ono što bi ih upozorilo na budućnost, jer sa njima, prošlošću i budućnošću, naši trenuci nemaju ništa, kao ni ljudi našeg vremena, koji iz prošlosti nisu naučili ništa, koji u budućnosti neće znati ništa. Bitno je samo govoriti o trenutku, u trenutku – to je sve. Nema sutra koje bi moglo demantovati. Ljude danas vjeruju da je ono što mišljenje čini relevantnim samo gola brzina, stoga sve treba prosuditi i izreći odmah, posve nebitno kako i šta, sve dok je saopšteno dovoljno brzo, prije nego je trenutak okončan.

A pazite ovo... Zhou Enlai je - no on je mrtav još od 1976, bio je to dakle čovjek ne samo druge kulture, nego i drugog vremena -  upitan šta misli o Francuskoj buržoaskoj revoluciji, rekao: „Prerano je da se kaže“.

Kako vidite današnju Bosnu i Hercegovinu, razapetu između komšijskih, svojih i nacionalizma velikih sila? Da li je ona samo gruntovno država?

Sve su ove naše države tek gruntovno države. Niti jedna od naših država ne pita se ništa o svojoj budućnosti. A najmanje od svih pita se Bosna i Hercegovina. To je cijena onog nedovršenog prosvjetiteljskog projekta o kojem sam vam govorio. Kant o neprosvijećenosti govori kao o “samoskrivljenom nepunoljetstvu”. Kada ste neprosvijećeni, dakle nepunoljetni, imate staratelja. Onda se vaša politika svodi na to da sebi priskrbite staratelja vaše vjere: Hrvati latinskog, Srbi pravoslavnog, a Bošnjaci turskog.

Moram se vratiti na fašizam. Rekli ste da je najodvratnija stvar kod fašista ta što se uporno i kukavički odbijaju nazvati fašistima. Nije li na drugoj strani spektra svaka šuša, koja se zove ljevičarem, a zapravo ispunjava kanoniku neoliberalnog ponašanja? Onoga što zovemo životni stil?

U pravu ste. Mogu dodati: najodvratnija stvar kod fašista je to što se uporno i kukavički odbijaju nazvati fašistima, dakle onim što jesu, a kod ljevice to što se, opet uporno i kukavički, volimo nazvati onim što nismo.

Vidi li se Andrej Nikolaidis na ovim prostorima u dogledno vrijeme? Nije li mazhohizam ostati ovdje?

Ja nisam za bolje.

Razgovarao: Dragan Bursać