Dragi dnevniče, danas sam raskinula svoju dugogodišnju vezu. Moram ti priznati da se jako bojim šta ću sutra. Kada se sjetim početka ponovo mi se vrate sve emocije na trenutak. Visok, zgodan, naočit, svijetlih očiju. Pojavio se na tenkovima EUFOR-a, i za mene, tada u emotivnom i fizičkom rastrojstvu, imao ulogu pravog spasioca.
Mislila sam da će me zaštititi. To je i radio, barem sam ja mislila da je radio. Kada sam bila najneutješnija, pričao mi je. Pričao mi je o tome kako moram biti jaka, kako moram da izdržim. Zaveo me, kada sad malo bolje razmislim, i strahom. Rekao mi je da me ne vole, da mi žele zlo. Ja sam mu vjerovala, bio je u pravu, to ti moram priznati.
Postavio se kao očinska figura, a meni se stvorio osjećaj sigurnosti. Trebao mi je novac, a on ga je omogućio.
Dragi dnevniče, prije nekog vremena sam shvatila da je lagao. Trebalo mi je da prihvatim istinu, dugo mi je trebalo. Postalo mi je sumnjivo kada je trebalo da napredujem, a umjesto mene i na moj račun, napredovao je on. Novac koji je bio za mene mi je prisjeo. Kasnije sam saznala da novac nije zaradio, već uzeo od mene same, a mene zadužio ko MMF banke. Prevario me je, a ja sam mu vjerovala. Sve sam više siromašila, a njemu nije bilo dovoljno, uzimao je još. Dijelovi mene su me počeli napuštati, odlaziti izvan mojih granica, bespovratno. A on je i dalje lagao da je meni najbolje, da nikome nije bolje nego meni.
Počeo mi je pjevati. Moj sada sve jači strah je odagnao pjesmom, hitom “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine” . I dalje sam mislila da je to prava ljubav. Bio je glavna zvijezda u provodima, a ja sam mislila da cvjetam pored njega.
Juče sam shvatila sve. On me ne voli. On me samo koristi.
Danas sam raskinula svoju dugogodišnju vezu, ali sve više shvatam: ima života i poslije njega.
Tvoja Republika Srpska
