<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Draža Petrović za BUKU: Vučić je najiskreniji folirant u regionu

Intervju

Glavni urednik "Danasa" i jedan od najpoznatijih kolumnista regiona Dragoljub Draža Petrović u intervjuu za BUKU, na samo njemu svojstven način, secira trenutno stanje u Srbiji, te analizira djelovanje vladajućeg SNS-a, premijera i kandidata za predsjednika Aleksandra Vučića, kao i njegove najozbiljnije protivnike na predstojećim izborima.

07. august 2017, 12:00

U intervjuu za naš portal, Draža se dotakao i podrške predsjednika RS Milorada Dodika Vučiću, koji je prema njemu oduvijek bio dobar sa vladajućim političarima Srbije dok je sa onim opozicionim uglavnom verbalno ratovao, bez obzira da li su oni zagovornici meke ili tvrde nacionalne linije, liberali ili radikali.

"On zna da bi kurcšlus sa vladajućim političarima iz Srbije za njega verovatno značio početak kraja, s obzirom da Dodik nigde nije rado viđen gost, osim u Srbiji. I taj status “rođaka svih srpskih vlasti iz Bosne”, ljubomorno čuva, spreman da posluša savet iz Srbije.", rekao je, između ostalg, Petrović za BUKU.

Šta je to što građani Srbije mogu da očekuju od predstojećih predsjedničkih izbora?

Vučić svake izbore raspisuje kada zna da će da ih dobije i ispuni zacrtani cilj. Za taj cilj ne bira sredstva. One vanredne 2014. godine raspisao je da bi uzeo većinu u skupštini i postao premijer. Na onima prošle godine cilj mu je bio da osvoji Vojvodinu i skoro sve lokalne samouprave u Srbiji. Sada želi da zacementira sebe na čelu Srbije u narednih pet godina i iskoristi neosporan legitimitet – jer predsednika za razliku od onih ostalih funkcija biraju građani neposredno – i nastavi da vlada do besvesti. Ako pobedi na ovim izborima, njega sledeće godine čeka nešto što je sasvim izvesno – izgubiće izbore u Beogradu, jer sebe ne može da kandiduje i za gradonačelnika. A i Milošević je počeo da pada kada je opozicija devedesetih uzela Beograd. Gubitkom Beograda počeće njegov kraj, jer će prvi izgubljeni izbori psihološki veoma značiti za opoziciju. Uz to, Vučić će posle ovih izbora, ako pobedi, dobiti mnogo jaču opoziciju sa dva jaka lidera – Jankovićem i Jeremićem.

Vidite li ikakvu mogućnost za promjenom u Srbiji? Kakve šanse dajete protukandidatima Aleksandra Vučića?

Saša Janković je bio odličan ombudsman, ali mi se čini da mu za politiku nedostaje malo harizme. Njegove predizborne konvencije ponekad podsećaju na komemoracije. Jednu u Kruševcu sam gledao uživo, samo što nisam pitao okupljene: “Ko je umro?” Drugo, Saša je dobar čovek, što Srbi baš i ne poštuju, više vole kvarne ljude jer je srpski mentalitet spoj mazohizma i iracionalnosti. Saša ima i mane: ume da bude aroganatan prema novinarima, što smo mi u Danasu dvaput osetili, iako je naša publika “jankovićevska”, pa ga tretiramo kao pozitivca. Naprosto, njegovi stavovi su bliski uređivačkoj politici Danasa. Zato nas je i čudilo kada nas je dvaput napao – jedanput kada smo omaškom novinarke pogrešno izračunali njegov procenat podrške u biračkom telu, drugi put kada smo objavili da će biti nezavisno kandidat na izborima, a on je uporno tvrdio da još razmišlja. Ipak, Saša ima mnogo više vrlina, nego mana.

Vuk Jeremić sa svojim srbovanjem može da privuče one kojima je Janković isuviše anacionalan. Jeremić je uvek voleo da meša gibanicu i šampajnac, da liči na mitološko biće: pola svetski čovek sa Harvarda, pola naš čovek iz Čačka. Pola Ban Ki Mun, pola Putin. Pola tenk, pola tink-tenk. Pola Tviter, pola šajkača. Pola Forest Gamp, pola Donald Tramp. Vazda je imao tu neku tinejdžersku krizu identiteta i dečačke naivnosti, da se čak jednom ponosno za društvene mreže slikao sa Bonom iz U2, iako se nekoliko dana kasnije ispostavilo da je to njegov dvojnik. Sa kojim se, uzgred, sit ispričao na srpskom, pošto je u pitanju Novosađanin koji živi u Americi, uopšte ne sumnjajući da mister Voks govori “fluent serbian”. Tajna njegovog uspeha izgleda i jeste u ubeđenju da je sve na svetu moguće.

Pored njih dvojice, kao najozbiljnijih protivnika Vučiću, tu je još mnogo kandidata. Nekako se čini da građani Srbije nikad nisu imala toliko mogućnosti da biraju kao što će to biti slučaj na ovim izborima. Pored toga, gledajući sa strane, nigdje se ne može vidjeti jasna podrška sadašnjem premijeru. Kako je onda moguće, da su sve ankete naklonjene baš njemu, a da je jedina dilema hoće li Aleksandar Vučić pobjediti u prvom ili drugom krugu?

To je zato što su ovi izbori od starta nerelugarni i neravnopravni. Više liče na Vučićev jutarnji džoging, nego na trku 11 knadidata. Srpska napredna stranka čak i izbore za mesne zajednice doživljava kao sudbonosne. Potkupljuju, kradu i biju. To je skup ljudi koji su željni vlasti u bilo kom obliku. A pritom su skupljeni s koca i konopca. Još kada su počinjali svoj juriš na Srbiju, naprednjaci su imali jasnu ciljnu grupu. Svuda sa sobom vodili su „Kursadžije“, putujuću trupu poznatu po dramskoj adaptaciji viceva tipa: „Ide deda ulicom kad iza ćoška ubije ga šporet“ i „idu dve žene ulicom, naročito ona leva“. Glasači se smejali, smejali, iako se posle nije više znalo da li kao prethodnica naprednjacima idu „Kursadžije“, ili kao prethodnica „Kursadžijama“ idu naprednjaci. Te danas imamo nadiruću snagu koja je recimo ubedljivo trijumfovala na izborima u Kovinu, južni Banat, mestu naširoko poznatom po Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici, gde se u naprednjačkom izbornom materijalu nalazila i hemijska olovka sa dražesnim natpisom: “Vučić za Kovin”. Tako su od Srbije napravili jednu ultramodernu ludnicu. A na izborima u ludnici nikada ne pobedi psihijatar, već najveći ludak.

Možda je u ovoj zadnjoj rečenici i odgovor na moje pitanje, ali kako objasniti taj fenomen koji krasi sve narode u regionu, gdje svi pljujemo i kudimo one koji su na vlasti, ne možemo da ih gledamo, a na kraju za njih glasamo?


Vuk Drašković je devedesetih sreo nekog čiču tokom predizborne turneje po Srbiji. I čiča dovatio da ogovara vlast na sva usta, te ne valja mu ono, ne valja mu ovo, ispljuvao Miloševića i sve po spisku...

- Znači, glasaćeš za mene! - pitao ga je na rastanku Drašković Vuk.

- A neeeeee.... Ja ću da glasam za Slobu!

- Kako, bre, za Slobu? Pa malopre si pričao o njemu sve najgore! - krstio se Vuk, koji se inače u to vreme stalno krstio.

- Pa jesam... Pa šta! - rekao je čiča kome tu ništa nije bilo čudno.

- Ali, kad ćeš da glasaš za mene? - pitao je Drašković Vuk.

- Za tebe ću, Vuče, da glasam kad dođeš na vlast! - objasnio je čiča u jednoj rečenici filozofiju srpskog biračkog tela, čudnovate skupine ljudi koja ogovara vlast na sva usta, ali glasa za vlast jerbo je došla na vlast.

Čitajući i gledajući medije u Srbiji mogli bismo reći da ova zemlja gazi brzim koracima naprijed. Srbija se postavila kao lider Zapadnog Balkana, novi putevi, strane i domaće investicije, suzbijanje kriminala, napredak ka EU, nikad veća prava manjina... Šta je prava istina, kako je danas živjeti u Srbiji?



U Vranju, na jugu Srbije, ima pekara gde hleb prodaju na krišku. Ali je mnogo gore od toga što se u Srbiji šapuće. Kada ljudi šapuću, to znači da se plaše nekoga. Strah vam je mnogo gora stvar od gladi.

Kada smo pomenuli medije, ne mogu a da vas ne pitam, kako je u posljednjih nekoliko godina novinarstvo u Srbiji toliko zastranilo.

Mejnstrim novinarstvo, a ovde su, za divno čudo, tabloidi mejnstrim, umesto da je obratno, sve više liči na hajku na vukove. Ono što valja ima skromne tiraže, skromnu publiku, a kad najveći uticaj u štampi imaju ljudi prilikom čijeg začeća je pobedio najgori spermatozoid, onda to izgleda ovako. U novinarstvu je najvažnije da ne budeš jadan i prost. Problem je što ovde baš takvi prednjače. Novinarstvo u Srbiji je zanimanje koje se često ne razlikuje mnogo od kelnera, taksiste ili dragačevskog trubača. Njih može da šetate u krug ili ih penjete na sto kad god vam se ćefne. Za skroman bakšiš.  Celo srpsko društvo je tabloidno. Od medija do ekonomije, od vrtića do fakulteta... Posebno privatnih. Tabloidnost je zabava do besvesti. Uprošćavanje do bola. Lepršavost po svaku cenu do središta malog mozga. Kada bi neki srpski tabloid prepričavao “Na Drini ćupriju” to bi bila priča o zaludnim sindikalcima koji su štrajkovali zbog izgradnje nekog mosta sa pristupnim saobraćajnicima za koje se ne zna koliko koštaju. A ni most ništa ne valja. “Ana Karenjina” bi bila samo vest u dnu crne hronike o nekoj ludači koja se bacila pod voz pod nerazjašenjeninim okolnostima. A istraga je u toku.

Da se vratimo na kampanju gdje je vidljivo da Vučić itekao koristi svoju funkciju premijera u predizborne svrhe. Čak je to radio i kroz svoje sastanke sa državnicima iz susjedstva, prije svega u Sarajevu, gdje se Vučić prije nekoliko dana opet pojavio kao najveći pacifista Balkana, pomiritelj i čovjek koji daje sve od sebe za rješavanje gorućih međudržavnih i međunacionalnih pitanja. Kako je to Vučiću uspjelo, da se od Šešeljevog pulena nametne kao jedini borac za mir i međunacionalnu toleranciju i stvaranje dobrih odnosa u regionu?

Vučić je najiskreniji folirant u regionu. Eto, tako bi se to moglo opisati. Nedavno je na Fejsbuku jednog naprednjaka otkrivena fotografija iz vremena kad je bio radikal kako stoji na ogradi i obavlja malu nuždu u fontanu ispred zgrade Haškog tribunala. Verovatno čovek nije znao kako se na holandskom kaže: “Gde je klozet?” Nije isključeno da bi ceo muški deo Glavnog odbora SNS danas organizovano stao na tu ogradu i otkopčao šlic, ali su u međuvremenu saznali gorku istinu: “Šoranje u fontanu ispred Haškog tribunala može da uspori naše evropske integracije” - kako im je verovatno preneo premijer na dugim časovima transcendentalne meditacije. Negde u vreme kada su Radovanu Karadžiću prestali da pevaju odmetničku pesmu “Siđi, Rašo, sa planine”, pa je otišao u pravcu Haga, odmetnuti radikali su počeli da pevaju pesmu: “Siđi, Aco, sa fonatne”, pa je on otišao u pravcu Evrope. I uopšte ne liči na sebe.

Kada pominjete EU, ono što je još zanimljivije, posmatrajući način na koji Vučić trenutno rukovodi Srbijom jeste njegov odnos sa zvaničnicima EU i način na koji je to predstavljeno građanima Srbije. Kako je Vučić, kao niko u regionu, uspio da napravi takvu atmosferu u kojoj u isto vrijeme baca prašinu u oči i evropskim zvaničnicima i građanima Srbije?

Karakteristika njegovog biračkog tela je potpuna “operisanost” od ideologije – “ideja” je samo ono što kaže Vučić, makar to bilo ideološki kontradiktorno. U pitanju je “supermarket politika” - gde svaki član ili birač može sa rafova uzeti ono što mu se sviđa. Vučić je jedan od prvih koji je otkrio da je „srbovanje“ odlična stvar za jednokratnu upotrebu. I Evropa je, otkrio je nedavno, stvar za jednokratnu upotrebu. Ima u knjizi “Istina o Vučiću” novinara Predraga Popovića jedan zanimljiv momenat iz vremena akcije “Oluja”, kada je glavni junak tog dokumentarnog štiva rekao autoru da sutra pakuje borbeni ranac i ide da brani srpski narod u Krajinu. Onda je autor, piše u knjizi, sutradan telefonom pozvao centralu Srpske radikalne stranke i tražio glavnog junaka svoje buduće knjige, a ljubazna sekretarica mu je rekla da on trenutno nije u ofisu. Te da je otišao da čekira karte za Glifadu. To vam je tipičan Vučić. On je na Glavnom odboru srpskih radikala 2002. godine, kada u priču o Velikoj Srbiji nisu više verovala ni Braća Grim, doslovno izjavio: “Mnogi s podsmehom kažu - gde su vam danas Karlobag, Ogulin, Karlovac i Virovitica? To nam ova nesrpska fukara, ovi mučenici i jadnici što onima koji su ovu zemlju bombardovali skute ljube i ljube im ruke...” Kad to pročitate zaključite da je danas u Srbiji skoro sve isto, samo njega nema. Tačnije - iste patriote, isti izdajnici - samo Karlobaga nema.

Zanimljivo je da se kod nas pred svake izbore, bilo to u Srbiji, BiH, Hrvatskoj... uvijek pokrene neka tema koja ugrožava državni suverenitet i interese zemlje u kojoj se održavaju izbori. Sad smo svjedočili pokušaju revizije presude BiH protiv Srbije iz koje je Vučić izašao kao pobjednik i to bez "ispaljenog metka". Pored toga, nad Srbijom se nadvio Tačijev prijedlog za osnivanjem vojske Kosova. Kako je moguće da uvijek uspijemo podići tenzije u regionu u vrijeme kad se odlučuje ko će zauzeti vlast u nekoj zemlji?

Premijer Srbije u svom novom proevropskom ruhu odavno savladao tehnike samokontrole, pa često u komentarisanju regionalnih pitanja priča i izjavljuje sve ono što iskreno ne misli. Ali je tu uvek neki ministar ili medij koji će narodu objasniti šta bi trebalo da misli, a da Vučić pritom ostane regionalno prihvatljiv mirotvorac, maltene zagovornik novog bratstva i jedinstva. Dobro je što regionalni političari 20 godina posle ratova za svoje obračune ne koriste vojsku, već bulevarsku štampu. To je, ipak, vrsta sukoba od koje mogu da stradaju samo čitaoci. I poneka napaljena budala.

Podrška Vučiću pred izbore stiže i iz Republike Srpske od Milorada Dodika. Kako Vi vidite taj odnos Dodika prema Vučića i obrnuto? 

Milorad Dodik je oduvek bio dobar sa vladajućim političarima Srbije dok je sa onim opozicionim uglavnom verbalno ratovao, bez obzira da li su oni zagovornici meke ili tvrde nacionalne linije, liberali ili radikali. U predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore 2007. godine Dodik je napravio čuveni lapsus jer je bio čak na tri mitinga, DS-a, G17 i DSS-a, pa je na skupu Demokratske stranke izjavio kako se nada da će pobediti Demokratska stranka Srbije. Posle se ispravio: “Odnosno, samo Demokratska stranka”. On zna da bi kurcšlus sa vladajućim političarima iz Srbije za njega verovatno značio početak kraja, s obzirom da Dodik nigde nije rado viđen gost, osim u Srbiji. I taj status “rođaka svih srpskih vlasti iz Bosne”, ljubomorno čuva, spreman da posluša savet iz Srbije.

I za kraj, gdje vidite Srbiju za četiri godine, ukoliko Vučić odnese pobjedu na izborima?


Ako Vučić pobedi, odlazimo u istoriju, takoreći u povijesnu materinu. To mi se javlja kao mogućnost.

RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ