<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Odrastanje uz televiziju

Srđan Puhalo

Televiziju ne možete pobijediti, ali je možete iskoristiti. Gledajte je s djecom i razgovarajte o onome što gledate. Zna biti zabavna!

30. mart 2017, 12:00

Vaspitanje djece je veoma težak posao jer nikad nisi siguran šta će na kraju od djeteta ispasti. U stvari, kao psiholog ti znaš da pored roditelja, bliže i dalje rodbine, na formiranje djeteta utiču škola, vršnjaci s kojima se druži, vjerske organizacije, političke partije, mediji; jednom riječju: okruženje u kome živi. Još veći problem je što ni roditelji nisu sigurni kakve stavove dijete treba da usvoji, koje vrijednosti i kakvi oblici ponašanja će se cijeniti u Bosni i Hercegovini kada odraste. Kao što rekosmo, kao jedan od sekundarnih faktora socijalizacije pojavljuju se i mediji, a ja ću pisati o televiziji.

Televizija kao član porodice

Uticaj televizije za većinu djece počinje od prvoga dana života. Pored majke, oca, baba i djedova, rodbine i kućnih ljubimaca, djeca odrastaju i uz televizor. Istraživanja pokazuju, a to je u skladu i s našim iskustvom, da je televizija medij koji djeca najviše prate, da bi s odrastanjem računari i smart telefoni dobijali na važnosti. Djeca televiziju najčešće gledaju sama, s vršnjacima, a najrjeđe s roditeljima. Istraživanje Košira i saradnika krajem 90-ih u Sloveniji je pokazalo da slovenačka djeca više vremena provedu gledajući televiziju nego u druženju s bližnjima. Televizija je djeci privlačna iz nekoliko razloga: kombinacija slike i zvuka, veliki izbor programa, raznovrsnost sadržaja, manja zahtjevnost pri upotrebi, laka dostupnost, a gledaju je iz navike i dosade, radi potrebe za “bijegom” od realnosti, zbog uzbuđenja, zbog potrebe za relaksacijom i zabavom, zato da nauče nešto o svijetu, sebi i drugima, zato da bi imali teme za razgovor s prijateljima, zbog popravljanja lošeg raspoloženja. Sa porastom godina starosti raste i vrijeme koje djeca provode ispred televizora.

Negativni uticaji televizije na djecu

Naravno, kada je riječ o televiziji, najčešće se govori o negativnim aspektima gledanja televizije, a to znači o agresiji djece koja je posljedica gledanja nasilja na televiziji i uticaju reklama. Kada se govori o povezanosti nasilja na televiziji i agresivnog ponašanja djece, nauka je zaključila da nema potpuno pouzdanih saznanja o veličini i vrsti uticaja televizijskog nasilja na dječije agresivno ponašanje, no može se reći da postoji slaba veza između gledanja nasilja i gledateljeve agresivnosti. Ipak, teško je utvrditi da li gledanje nasilja potiče dijete na agresivno ponašanje ili se već postojeće agresivne crte djeteta manifestiraju kroz njegovu veću sklonost gledanju nasilja na televiziji. Imamo li na umu da mediji najčešće prenose ono što se dešava u društvu, postavlja se pitanje da li su oni uzrok nasilja kod djece i da li mogu biti mnogo bolji ili drugačiji od okoline u kojoj rade.

Kada se govori o efektima  reklamnih poruka na djecu, možemo reći da je taj uticaj veoma mali, mnogo manji nego što se to prikazuje u javnosti. Osim što je efekat reklama mali, on je najčešće i kratkotrajan. Ipak, ima nešto u čemu su reklame veoma dobre, a to je razvijanje stereotipa i nametanje nekih tipova proizvoda kao statusnih simbola. Uz pomoć reklama djeca shvaćaju da samo žene usrećuje novi svemogući deterdžent, a muškarce novi model automobila, a da si uspješan samo onda kada nosiš određenu marku odjeće.

Pozitivni uticaji na djecu

Kada govorimo o pozitivnim uticajima televizije na djecu, naučnici su našli da ona potiče znatiželju i verbalne sposobnosti. Osim toga, odlična je za sticanje novog znanja i razvijanje novih interesovanja, a djeca ističu da lakše uče tako nego iz štampanog materijala. Takođe, postoje neka istraživanja koja pokazuju da gledanje televizije kod djece u ranom uzrastu kao rezultat ima razvijanje altruizma, unapređivanje kvaliteta socijalnih interakcija i formiranje stavova prihvatanja različitosti.

Naravno, ovaj efekat nije veliki i varira u zavisnosti od uzrasta i razvojnog nivoa djeteta. Prosocijalni efekti gledanja televizije snažno se povećavaju od treće godine starosti, dostižu maksimum u uzrastu od sedam ili osam godina, da bi nakon toga opadali do uzrasta od 16 godina. Kada medijski sadržaj djeluje realistično, djeca obraćaju više pažnje na ono što gledaju i ulažu više kognitivnog napora da procesiraju informacije. Nivo dječije osjetljivosti na medije zavisi od obima u kojem se djeca identifikuju s likovima i realnim ljudima koji se prikazuju na ekranu.

Zašto vam sve ovo pišem?

Ideja za ovaj tekst je nastala u jednom eksperimentu koji sam uradio na sopstvenoj djeci. Elem, moja kćerka, sin i supruga su skoro pola godine opsesivno pratili  Disneyevu seriju Violeta, koja na mene nije ostavila neki utisak. Onda sam odlučio da im pustim serije uz koje sam ja odrastao: prvo Jelenka, a onda Smogovce. Naravno, djeci su se svidjele obje serije i počeli su da se identifikuju s likovima  i njihovim dogodovštinama. Nakon gledanja jedne od epizoda Jelenka, moja kćerka je izjavila da je ova serija “potpuno drugačija od Violete, nekako realnija i zanimljivija”. Još uvijek gledamo Smogovce, a slijede serije Lažeš, Melita i Šalajko.

Preporuke za kraj

    Djeca će gledati televiziju, sviđalo se to vama ili ne.
    Televizor je aparat i sam po sebi nije ni dobar ni loš, sve zavisi od vas i kako ga koristite.
    Televiziju ne možete pobijediti, ali je možete iskoristiti.
    Ne očekujte dječiji program od javnih servisa u Bosni i Hercegovini, a pogotovo ne od privatnih televizija.
    Daljinski služi za upravljanje i kontrolu televizijskog programa.
    Gledajte televiziju s djecom i razgovarajte o onome što gledate.
    Neka djeca uče uz pomoć televizije.
    Televizija zna biti veoma zabavna.
    Televizija je mnogo opasnija za dječije kičme i kilaže nego za njihovo mentalno zdravlje.
    Opustite se: da biste dijete pokvarili, morate da ga kvarite dugo i sistematski.

analiziraj.ba