Ovih dana nema medija koji se preko svojih novinara ne pita zašto se ne bune studenti u Republici Srpskoj. Jer, kad mogu njihove kolege u Srbiji ustati protiv tiranije jednog čovjeka, bože moj, pa mogu i ovi naši akademci.
Stvar uopšte nije toliko prosta. Preciznije, studentska populacija je napadana, izujedana i ranjena na više frontova. Ima, istina one inertnosti tako karaketristične za ova podneblja. Ima apatije, ima bjesomučnog ispijanja kafa, ima nerada i ljenosti. Ali, toga ima svugdje. Niko vas ne može tek tako ubijediti da su, eto, baš naši studenti na svijet došli inferiorniji od onih beogradskih i novosadskih.
Uslojeni profesori
Ono što najviše glođe populaciju koja pohađa univerzitetska predavanja su profesori! O da! Riba uvijek smrdi od glave, a glava je u ovom slučaju usoljena mediokritetska, po partijskoj dužnosti postavljena. Ta glava, uniformno rečeno, ista je ona glava koja je mučala na partijsko jednoumlje socijalizma, na ratne segregacije, na poratne pljačkaške tranzicije, na kasapljenje školskog sitema «Bolonjom», na partokratiju lokalnih moćnika... Ta usoljena profesorska glava navijek se klimoglavo micala, nikada nije talasala, uvijek je znala gdje su skuti i stražnjica moćnika, nepogrešivo je ćutala na svo zlo ovog svijeta. Eto, ti profesori (čast donkihotovskim izuzecima), baš ti profesori čine temelj onoga što se zove visokoškolski obrazovni sistem Republike Srpske.
Ima tu nesrećnih kadrovika postavljenih po partijskoj dužnosti, starih DB-ovaca, ima navrat-nanos svršenih magistara i doktora, miljenika političkih glavaša, ima prastarih knjiških moljaca, koji osim začudne samodovoljnosti svog mikrosvijeta knjige ne vide realnost, ima opasnih ljudi koji sa sobom nose teret mračne prošlosti. Onim svijetlim primjerima koji su se potkrali u ovu priču ostalo je ili da se povuku u svoje kancelarije ili da izigravaju maskote koje niko ne uzima zaozbiljno.
A, gdje je student? Gdje je odnos profesor-student? Nema ga! Taj odnos traje jedan semestar ili koliko je dovoljno za prolaznu ocjenu. Taj odnos se zasniva na bubačenju gradiva koje je samo sebi svrha, a nekada ni to. Taj odnos je neka vrsta mini igre moći, u kojoj student odmah mora naučiti «gdje mu je mjesto». Ovaj autoritarni igrokaz najčešće izdresira mlado biće da postane (u najboljem slučaju) adaptivni klimoglavac, koji će se eventualno uklopiti u postojeću pedagošku nomenklaturu.
Ko da povede studente?
Pa se onda pitamo što nema bunta studentskog?! A, ko da povede djecu? Dodikova kamarila instruisana prije dvije decenije? Ta, zašto bi oni išli protiv sebe? Možda ulica jeste najveća škola demokratije i možda ulica oslobađa ne samo od straha, nego kvalifikuje studenta u slobodno ljudsko biće, ali sa izuzetkom protesta 1997. god. kada su se studenti pobunili protiv paljanske vlasti u Banjaluci, mi nismo imali bilo šta što je poniklo na ideološko-političkoj matrici u Republici Srpskoj i što je porodilo uspjeh. Nažalost.
Ali, nije to ono najgore.
Univerzitetski freak show
Evo, ovih dana na You Tube-u, kruži klip nekakvog opskurnog (kvazi)profesora, kreacioniste, teoretičara zavjere i blago rečeno čudaka, koji veli kako su Banjalučanke «lepe, ali za motku». Ova kombinacija mizoginije, jeftinog seksizma i populizma, možda bi mogla i proći u kakvom balkanskom rijalitiju, da se narečeni profesor sam nije pohvalio kako je u Banjaluci držao predavanja studentima. I ne, nemojte se čuditi. Banjaluka je uvijek imala taj pasivno-agresivni odnos prema odistinskoj pameti, koju je posjedovala u korpusu mladih ljudi, pa je tu inteligenciju namah gušila ovakvim kreaturama intelekta. Nije to ni prvi, ni posljednji pokušaj takve vrste.
Prisjetimo se, a sjećanje ne treba daleko da seže, da je banjalučkim studentima predavanje držao i Vojislav Šešelj. I to da muka bude veća, univerzitet banjalučki je odvukao studente prava u Beograd, e da bi im vođa radikala popovao nešto o ustavu, pravu, pravdi i pravičnosti. Ovaj učesnik rijalitija i tvorac haškog rijalitija, zapravo je markirao i izmanipulisanu djecu, obilježivši im saznajni horizont egomanijakalnim izolacionizmom i nacionalizmom. Ali, očigledno, to ne da nije briga prve ljude Univerziteta u Banjaluci, nego im se perverzno i sviđa.
Balkanski špijun i anonimni profesori
Šta tek reći za Predraga Ćeranića, prvog dekana novootvorenog Fakulteta bezbjednosnih nauka (FBN) u Banjaluci, čovjeka koji je član Dodikovog PR tima, a koji je doktorirao na tekstovima u kojima veliča Dodikov lik. Kome li će taj, majko mila, savjetovati da izađe na ulicu i da se demokratskim nenasilnim sredstvima bori protiv totalitarnog režima? Ta, može samo u stilu starog dobrog DB-ovca i žbira popisivati one koji nisu došli na predavanje i koji se «sumLJivo» ponašaju. Kakav li je to svijetli primjer slobodarskog duha i kakav li je to svjetionik slobode za studente?
A, šta je tek sa «hrabrim, a anonimnim profesorima, koji poput šiparica iz 18. vijeka, uvrijeđeni šalju pisma nezadovoljstva imenovanjem Ćeranića na mjesto dekana. Bez potpisa, dabome. Pa ako je išta gore od beskrupuloznog naturščika Ćeranića, koga je partija i bolesna ambicija dovela tu gdje jeste, onda su to tetke (da se ne uvrijede prave tetke), to su dakle karakterne tetke, koje nemaju hrabrosti stati pred ovaj sistem, sve sa svojim znanjem, akademskom titulom, uticajem i povjerenjem. Zar će oni, u paranoičnom strahu, povesti djecu banjalučkim ulicama u borbi za svjetliju budućnost? Zar će ti anonimni "herojski" profesori ustati i reći "no pasaran"? Ne budite smiješni.
I na kraju krajeva, imaju li ti profesori ikakve druge birge osim ostanka u memljivim kabinetima do pune penzije? Dabome da imaju. Cilj je uhljebiti svoje kćeri, sinove, djecu kumova i bliže rodbine u iste katatonične fotelje, gdje će im i peto koljeno, ne radeći ništa, dočekati, pretpostavljate, punu penziju.
O studentskim organizacijama koje dočekuju, u sadejstvu sa vlastima, ratnog zločina Momčila Krajišnika na Palama, o studentskim vođama kojima Dodik «dodjeljuje» dom «Radovan Karadžić» u predizbornoj utrci, a oni sve to aminuju, ne treba trošiti ni riječ.
Pa, samo kad se uzme ovaj fragment profesure i djelovanja tzv. obrazovno-pedagoškog kadra, slobodno možemo reći da imamo zlatnu djecu. Zlatnu i prezlatnu, obzirom na količinu toksičnih agenasa, kojima su bombardovani u cjelokupnom društvenom spektru.
Da, i pitate se još što nam se studenti ne bune protiv dvije decenije totalitarnog režima jednog čovjeka? Nemate potrebe. Jer, svaki onaj mladi čovjek koji izađe nezadojen mržnjom i ksenofobijom sa ovdašnjih fakulteta, već je heroj, a svaki onaj koji se izbori za svoje mjesto pod akademskim suncem negdje u svijetu, on je superheroj.
I zato, prije nego što osudite djecu, pogledajte ko ih i kako obrazuje.
