<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Žongliranje bijedom: Šta može BiH izvući iz siromaštva? Reformska agenda sigurno ne!

Čak i kada bi sve mjere iz reformske agende i pisma namjere u rekordnom roku bile provedene, BiH se ne bi izvukla iz siromaštva u kome se trenutno nalazi. Niti bi krenula na put prema krugu zemalja većeg životnog standarda

14. april 2017, 12:00

Cilj vlada u BiH je vrlo jednostavan. I krajnje razuman. Žele sa što manje političkih problema prikupiti što više novca u svoje budžete. Dio uspiju kroz poreze, dio kroz namete, takse i inspekcijske kazne, a dio kroz nova zaduženja. Sve to rade da bi pokrili troškove koje imaju za funkcioniranje zdravstva, vojske, policije, pravosuđa i administracije. Za isplatu penzija i socijalne pomoći. I još mnogo toga.

Politika koju bosanskohercegovačke vlade provode je politika žongliranja između novca koji troše i novca koji od građana i privrede uspiju prikupiti. Zbog nedostatka prikupljenog novca, one dodatno žongliraju i između novih zaduženja i novca za otplatu već podignutih kredita.

Njihova politika žongliranja se ne razlikuje znatno od politike koju provode mnoge druge vlade u Europi i svijetu. Pa ne čudi što za takvu politiku bh. vlade već dugi niz godina imaju podršku MMF-a i Svjetske banke, a odnedavno i EU. Prednost takve politike je što (manje-više) osigurava održavanje i preživljavanje države. Problem je što se siromašnim zemljama kao što je BiH ne otvara prostor za razvoj.

Kada su početkom 2015. godine sadašnje vlade preuzimale svoje mandate, financijska, ekonomska i društvena situacija u BiH je bila dosta izazovna. Slike februarskih protesta i poplava iz maja 2014. godine još uvijek su bile svježe. U 2015. godini, država je ušla sa ukupnim javnim dugom od 11,5 milijardi maraka. Na naplatu je tokom četiri godine mandata stizalo najmanje 7,5 milijardi maraka rata kredita. A čak četvrtina entitetskih budžeta prikupljala se novim zaduženjem.

Kao i mnoge dosadašnje bh. vlade, i sadašnje su se 2015. god. odlučile za usvajanje i provedbu politika i mjera koje omogućuju ostvarenje za njih boljeg rezultata već opisanog žongliranja. Zbog insistiranja EU, dogovorene mjere sa MMF-om i Svjetskom bankom ovaj put su prvo saželi u Reformsku agendu, a tek zatim pretočili u pismo namjere MMF-u.

U tom pismu namjere prema MMF-u, bh. vlade priznale su nam dosta toga. Naprimjer, da ne drže pod kontrolom količinu zaduživanja različitih nivoa vlasti. Ili da bh. zdravstvo ne samo da nije kvalitetno, već da nije ni pravedno, a ni financijski održivo. Priznali su i da nemaju podatke o tačnom broju (parafiskalnih) nameta na privredu. Ali i da ne znaju tačan broj zaposlenih u javnoj upravi. Pohvalile su se da bi, uz veći trud poreskih uprava, mogle prikupiti puno više novca (poreza). Bili su vrlo iskreni u priznanju o nesposobnom upravljanju oko 600 firma čiji su vlasnici. Naveli su kako je veliki broj njihovih firmi već bankrotirao, ali da ih (zbog socijalnog mira) drže na životu. I time samo uvećavavaju bh. dugove. Priznali su i da državne firme najčešće imaju previše zaposlenih, te da ostvaruju mali ili nikakav profit. I da neke treba restruktuirati, neke prodati, a u nekima konačno proglasiti bankrot.

Pismom namjere, bh. vlade obećale su sabrati sve zaposlene u javnoj upravi i onda taj broj srezati. Obećali su povećati i akcize. Ne samo na gorivo, već i na duhan i alkohol. Obećali su i na jedno mjesto skupiti podatke svih onih koji primaju socijalnu pomoć, a zatim zaustaviti one koji na različitim nivoima primaju pomoć po sličnom osnovu. Obećali su nezaposlenima srezati zdravstvenu zaštitu, krenuti sa oporezivanjem toplog obroka, a poreske uprave osposobiti da prikupljaju više poreza. Gotovo stidljivo obećale su i da će pokušati buduća zaduživanja kantona, općina i raznih fondova, učiniti barem preglednim. Ukratko, bh. vlade obećale su žonglirati tako da povećaju ono što prikupljaju od građana i privrede, a smanje ono što potroše. Zauzvrat su samo od MMF-a i Svjetske banke dobili obećanje o 2,5 milijarde maraka novih kredita. I mogućnost da se zaduže za nove kilometre autocesta, brzih cesta i boljih cesta.

Čak i kada bi sve mjere iz reformske agende i pisma namjere u rekordnom roku bile provedene, BiH se ne bi izvukla iz siromaštva u kome se trenutno nalazi. Niti bi krenula na put prema krugu zemalja većeg životnog standarda. Iskustva država sličnih BiH, koje su uspjele povećati standard i kvalitetu života svojih građana, kazuju kako se to najbolje i nabrže može postići kroz povećanje izvoza i povećanje investicija. Prije dvije godine, u oba ova polja, stanje bh. ekonomije bilo je loše. Od 2011. do 2014. godine, BiH je u svijetu kupila 29 milijardi maraka više robe nego što je bh. privreda svijetu uspjela prodati. U istom periodu je, u prosjeku, BiH godišnje privlačila samo oko 600 miliona maraka stranih investicija. Skoro četiri puta manje nego što je u istom vremenu bh. dijaspora slala u domovinu.

Očekivano, do sada provedene mjere iz pisma namjere nisu poboljšale situaciju na ova dva polja, jer im to nije ni bio cilj. Tako je BiH nastavila trend većeg kupavanja nego prodaje u inostranstvu, pa je bilans zadnje dvije godine minus od 13,5 milijardi maraka. Strane investicije su u prosjeku iznosile oko 470 miliona maraka. Za 130 miliona maraka manje nego što je bio prosjek u četiri prethodne godine. I duplo manje nego što ih je privukla Crna Gora. A čak četiri puta manje nego Albanija.

Da bi povećale nivo investicija i količinu izvoza, bh. vlade bi morale svojim građanima, privredi i investitorima ponuditi prije svega političku stabilnost i viziju budućnosti na kojoj će dosljedno raditi. Dodatno bi morale raditi na stvaranju uslova za što lakšu, bržu i jeftiniju prodaju bh. proizvoda u inostranstvu. Morale bi i ozbiljno raditi na unapređenju vladavine prava, borbi protiv korupcije i efikasnosti javne uprave. I voditi predvidljivu poreznu politiku.

Najbolji instrument koji bh. vlade u ovom trenutku imaju za što brže ostvarivanje ovih ciljeva je put ka članstvu u EU. I članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (STO). Iz tog razloga, važno je bilo to što je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH stupio na snagu, nakon četiri godine nerazumnog sprečavanja od strane EU. Ali i što je BiH predala zahtjev za članstvo u EU. I što je Europska komisija poslala upitnik o kandidatskom statusu. Šteta je što u istom tom periodu nije urađeno gotovo ništa na usklađivanju zakonodavstva u BiH s onim u EU. Što BiH nije usvojila strateške dokumente potrebne za pristup predpristupnim fondovima EU. Ili što BiH nije postala punopravna članica STO. Ogromna je šteta i što je u istom periodu dio bh. političara odlučio da raspravama o popisu, referendumima i revizijama prošlosti, stvori uslove za novi talas vijesti u svjetskim medijima o “BiH na rubu novih sukoba". Šteta je i što je s vremena na vrijeme EU tim političarima odlučila pomoći kroz nerazumno insistiranje na mehanizmu koordinacije. I sadržajem rezolucije Europskog parlamenta.

Negativna i pozitivna iskustva, Bugarske i Hrvatske, te Estonije i Slovačke, kazuju nam da put ka EU sam po sebi nije dovoljan, te da bh. vlade moraju uraditi više na stvaranju uslova za rast izvoza u područjima gdje BiH ima resursa, znanja, iskustva i potencijala za rast. Kao što je, naprimjer, osmišljavanje, proizvodnja i izvoz namještaja (od drveta), a čija tradicija u BiH seže u daleke 1890-te. O potencijalu industrije namještaja dovoljno govori podatak da je u zadnjih jedanaest godina, bez obzira na sve što se u BiH (nije) događalo, izvoz porastao četiri puta. Sa 220 miliona maraka 2005. godine, na jednu milijardu maraka 2016. godine. O snazi i potencijalu industrije namještaja govori i podatak da je prošle godine u svijet izvezla oko 350 miliona maraka više nego što je izvezla čitava ekonomija Kosova.

Proizvođačima namještaja u BiH nije dovoljna činjenica da je BiH bogata šumom i drvetom. Njima treba da bh. vlade usvoje regulativu sličnu onoj u zemljama EU, a koja će omogućiti sigurnu opskrbu sirovinom, tj. drvetom. Regulativa EU o zaštiti okoliša omogućila bi da u decenijama koje dolaze BiH ne ostane bez tog resursa. Država bi, zatim, dodatno, naprimjer, mogla da privatnoj tvornici školskog namještaja iz Gračanice riješi problem opskrbe elektičnom energijom. Ova tvornica, koja zapošljava više od 80 radnika i 98 posto svojih proizvoda izvozi u zemlje Skandinavije, gradi novi pogon i širi proizvodnju. Ali, zbog loše elektro-energetske infrastrukture nema dovoljno struje ni za trenutne pogone.

U reformskoj agendi i pismu namjere drvna industrija i proizvođači namještaja nisu spomenuti niti jednom. A do sada je izostalo i simbolično smanjenje parafiskalnih nameta, u koje su bh. vlade obećale krenuti još krajem prošle godine. Dok je žongliranje jedina politika, izostat će i ekonomsko osnaživanje BiH i njenih građana.

Autor teksta je Adnan Ćerimagić, analitičar berlinskog think-tanka "Europska inicijativa za stabilnost (ESI)"