MUZIKA NAŠE REALNOSTI: Rock'n'roll je muzika bunta, a mi imamo i previše razloga za bunt
Foto: Privatna arhiva

OLIVER DEJANOVIĆ, muzičar iz Banjaluke

MUZIKA NAŠE REALNOSTI: Rock'n'roll je muzika bunta, a mi imamo i previše razloga za bunt

Piše: Buka intervju

"Ne pjevamo o vilenjacima i zmajevima, nego o našoj realnosti. Rock'n'roll je muzika bunta, a mi, nažalost, imamo i previše razloga za bunt", kaže za BUKU Oliver Dejanović, muzičar iz Banjaluke.

Spidfrik je rock'n'roll bend iz Banjaluke koji postoji već devet godina, a iza njega stoje četiri entuzijasta koji nemaju sponzore, menadžere, nikoga da ih podržava osim njih samih i publike koja ih prati.

Ne žele da sviraju obrade pjesama, ne žele da prave kompromise i da rade tezge, jer, kažu, u muzici nisu radi novca nego radi umjetnosti.

Bend čine Dario Berg - vokal, Milan Petrović - gitara, Nikola Pekez - bubanj i Oliver Dejanović na basu. Oni kažu da iza njih niko ne stoji i da sve sami rade, sami protiv svijeta (uz malu pomoć prijatelja i interneta).  

Za Buku smo razgovarali sa Oliverom Dejanovićem, basistom Spidfrika, a pričali smo o bendu, muzičkoj sceni u Banjaluci, svirkama, kritici u pjesmama i drugim temama.

 

Olivere, Spidfrik radi na autorskim pjesmama, što je u Banjaluci rijetkost, jer uglavnom možemo slušati cover bendove. Kako kod vas ide proces stvaranja muzike, ko je zadužen za to?

 

Da, sviramo isključivo autorske pjesme, Nismo nikad odsvirali niti jednu jedinu obradu. Tezga bendova je i previše, mi u ovome nismo radi novca nego radi umjetnosti. Naravno, ako i zaradimo sa svojom muzikom, nećemo se buniti. Proces stvaranja muzike je uglavnom takav da napravimo muziku i onda ide tekst. Ja sam napisao oko 80% muzike za prvi album, a tadašnji pjevač, Mirko sve tekstove. Kako je Milan došao u bend, više sarađujemo na zajedničkom komponovanju, što se odražava i kroz kompleksnije strukture pjesama, a i čuće se na sljedećem materijalu, nadam se. Uglavnom pjesma nastaje od par dobrih rifova koji se sklope u neku temu, kad se pojavi neki kostur, koji dobro zvuči, onda dodajemo začine i et...

 

Poslušajte cijeli album benda Spidfrik

 

 

A koliko je u današnje vrijeme teško ili pak lako stvarati muziku, izdati album, producirati ga? Da li se susrećete sa problemima na tom polju?

Stvarati muziku nije teško, to se može u sobi uz instrument, izdati album je već mnogo, mnogo teže. Tržište je prezasićeno. Sad se album može snimiti na kućnom kompjuteru. Nema čega nema na netu. Za ozbiljno snimanje i produkciju (znači ne kućna varijanta, ne simulatori bubnja i pojačala, nego prave stvari) treba i ozbiljan novac, tako da nije ni malo lako. Takođe, ključan je I odabir pravog producenta koji će da izvuče iz snimka ono što bend želi. Za prvi album smo se snašli pomoću nekih džedajskih trikova, vidjećemo kako drugi da uradimo da bude još boljeg kvaliteta. Izdavanje je opet posebna stvar. Jako je malo izdavačkih kuća koje se interesuju za bendove odavde. Srećom, postoji youtube.

 

Za one koji ne znaju u Banjaluci je nedavno održan Metal Meeting. Kako je protekao ovaj događaj?

Iznenađujuće dobro, očekivali smo manju posjetu i bili spremni na činjenicu, da novac od ulaznica neće pokriti troškove, te da ćemo dati još iz džepa. Srećom, to se nije desilo, a čak smo i sav višak novca kad se odbiju troškovi dali za liječenje male Sofije. Tako da koliko za Banjaluku može proći Metal fest, prošao je odlično. Ovaj put su bili isključivo BL bendovi. Nadam se da ako ovo uspijemo ponoviti u budućnosti da ćemo dovesti i neki poznatiji Metal bend sa strane.

 

Metal u Banjaluci? Čini mi se da metal scena ima dobru podršku, griješim li? Kakva je zaista situacija na sceni?

Ne postoji takva stvar kao Metal scena u Banjaluci. Štaviše ni bilo kojeg drugog žanra, pa čak ni narodnjaka. Jedina "scena" o kojoj se može govoriti je tezga scena, no to nema veze s muzikom, to je posao. Konobar te poslužuje pićem, a tezgaroš zvukom. Kad pričamo o autorskim bendovima, situacija je loša. Loša je i s mjestima za autorsku svirku. Nema mladih bendova, interesovanje publike za odlaske na koncerte malih bendova ne postoji ili je jako malo. Elektronske zabave poput youtube-a i facebook-a su preuzele primat. Sve u svemu, propast.

 

Sa svirke

 

Jeste li zadovoljni publikom i svirkama, koliko često uspjete da se okupite i svirate?

Uvijek sam zadovoljan publikom, koliko god da ih ima, jer sviramo za ljude koji su došli na svirku, a ne za one koji nisu tu. Sviramo koliko god često se može, no zbog te specifičnosti s autorskim pjesmama, ne može se baš svaki dan od kafane do kafane, dosadilo bi ljudima.

 

Iz vaših pjesama vidi se da govorite o društvu u kojem živimo? Koliko vam je važna kritika u tom smislu, da govorite o onome što se dešava sada i ovdje?

Veoma važna. To su stvari koje se tiču svih nas. Ne pjevamo o vilenjacima i zmajevima, no o našoj realnosti. Rock'n'roll je muzika bunta, a mi, nažalost, imamo i previše razloga za bunt.

 

„Srušiću kuću, voćnjak i groblje da izgradimo autoput... Pored vrtića izgradiću zgradu da bude moja i uliva strah“. Kako ljudi reaguju na ove vaše riječi imajući u vidu da govore o svima nama i okolnostima u kojima živimo, da li živimo u autokratiji?

To je druga pjesma koju smi ikad napravili, stara je devet godina, kao i bend, svirali smo je i na prvoj probi. Ono što je zabrinjavajuće je da je taj tekst danas još aktuelniji nego tada. Ništa se nije promijenilo na bolje. Da li živimo u autokratiji? Prije bih to nazvao feudalnom despotijom, gdje imamo vladara (capo di tuti capi) i njegove vazale, koji otimaju gdje stignu, jer može im se. Bilo bi utopistički očekivati da se stvari promijene na bolje u skorijem vremenu, no ako to i dočekamo za života, obećavam da ćemo napraviti pjesmu o vilenjacima i zmajevima.

 

Ključno pitanje za sve umjetnike, muzičare i one koji se bave ovim stvarima. Može li se od toga živjeti?

Zavisi od mnogo faktora. Ako tezgariš non-stop, da. No pošto je ovo priča o umjetnosti, a ne o tezgi, odgovor je ne. Možda ako bi bend došao na nivoe da puni klubove ili prostore s preko hiljadu ljudi, par puta mjesečno. Ovako, mi smo u ovome isključivo radi ljubavi prema tome što radimo. Sad, ako uspijemo, pa se i obogatimo kao Rolling Stones, nećemo se buniti, jel' te? :)

 

Olivere, šta ti slušaš. Možeš li izdvojiti neke bendove ili muzičare koji su ti privukli pažnju?

Uh, slušam raznu muziku, imam i ogromnu kolekciju iste, pisao sam i za više muzičkih magazina (dok su isti u štampanoj formi postojali), radim i kao DJ...  tako da stvarno slušam veoma šarolike izvođače. Ipak, ono što najviše volim je Heavy Metal osamdesetih. Bendovi kao Accept, Motorhead, Manowar, Running Wild, Judas Priest,...    

 

 

Pored toga što si muzičar, Olivere ti si i bajker, šta je za tebe motor, šta je ono što ti vožnja pruža? Koliko se stvarni bajkerski život razlikuje od onoga što smo mogli gledati u seriji Sons of Anarchy (pretpostaviću da si ju gledao)?

 

Naravno da jesam. SoA nije serija o bajkerima, nego o kriminalnoj bandi. To što oni umjesto auta koriste motore je i jedina referenca na motociklizam. U seriji ni jednom nema scene da neko od likova kaže drugome kako su mogli otići da se provozaju negdje i da epizoda bude neki road trip bez pištolja i mrtvih, te "klupskog posla". Za mene je motor sloboda. Ideja bajkerizma nije u tome da pucaš na ljude s drugim bojama na leđima, nego da putuješ, doživljavaš stvari, upoznaješ ljude, družiš se, uživaš i slično... Klubovi kao SoA postoje u svijetu, u SAD posebno, no kod nas je priča poprilično daleko od toga. Realno, u SAD je Harley jeftin za nabaviti, ovdje ko ga ima, ako se i bavi kriminalom, taj krade na tenderima i nosi odijelo, a sigurno nije huligan na točkovima. Takođe, kod nas zbog finasijske situacije, motore imaju uglavnom stariji ljudi, koji su već riješili detalje poput posao, auto, žena, djeca... Teško da se takvi baš uklapaju u sliku koju američki filmovi daju o 1% outlaw klubovima. Mene su ljudi znali pitati da li pripadam nekoj moto bandi, znači ne klubu, nego bandi. Cccc... šta ti je uticaj američkih filmova. Vrijeme je da se snimi prvi srpski bajkerski film.

 

Foto: Privatna arhiva

 

Planovi Spidfrika za naredni period?

Svirke, svirke i još svirki i snimanje novog materijala čim se zvjezde slože i prilike dozvole, i tako u krug do smrti. Predaja nije, nikad nije bila i nikad neće biti opcija!

 

Razgovarala Maja Isović Dobrijević

 

 

Komentari na tekst (3)
Objavljeno:
uvijek je metal bio margina, kod nas ali i u inostranstvu. naravno, na trzistu od recimo 40 miliona ljudi skupis uvijek dovoljno da napunis velike koncertne sale. Ali to nije problem. Mi smo unistili trziste, naravno, ne samo na muzickoj sceni. Niko nije pitao ovog simpaticog momka ali eto i on ispasta najvise... Sve se svodi na isto, na zalost, na kraju su primat preuzeli baje i tompsoni. Jebiga
Objavljeno:
1989 ili 90 sam u Zagrebu gledao Judas Priest i Pantera.
Objavljeno:
djevad kaže: metal forever poozz
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.