<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Osamnaesti brumaire Louis-a Bonaparta

FILOZOFIJA

Hegel primjećuje negdje da se sve velike svjetskohistorijske činjenice i ličnosti pojavljuju takoreći dva puta. On je zaboravio da doda: jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa. Caussidière umjesto Dantona, Louis Blanc umjesto Robespierra, Montanja od 1848 – 1851 umjesto Montanje od 1793 – 1795, sinovac umjesto strica. I ista karikatura u okolnostima pod kojima se pojavljuje drugo izdanje osamnaestog brumaira!

02. maj 2017, 12:00

Ljudi prave svoju vlastitu historiju, ali oni je ne prave po svojoj volji, ne pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su date i naslijeđene. Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih. I upravo kad izgleda da su zauzeti time da sebe i stvari preokrenu, da stvore nešto čega još nije bilo, upravo u takvim epohama revolucionarne krize oni bojažljivo prizivaju u svoju službu duhove prošlosti, pozajmljuju od njih imena, bojne parole, kostime, da bi, prerušeni u to prečasno ruho i pomoću tog pozajmljenog jezika, izveli novi svjetskohistorijski prizor. Tako se Luther maskirao kao apostol Pavle, revolucija od 1789 – 1814 zaodijevala se naizmjence kao Rimska republika i Rimsko carstvo, a revolucija od 1848. nije umjela da uradi ništa bolje nego da parodira čas godinu 1789., čas revolucionarnu tradiciju od 1793. do 1795. Tako početnik koji je naučio neki novi jezik uvijek prevodi taj jezik na svoj materinski, ali u duh novog jezika on je ušao i slobodno može da njime vlada tek kad se u njemu kreće bez sjećanja na svoj materinski jezik i kad govoreći taj jezik zaboravlja svoj materinski.

Pri razmatranju tog svjetskohistorijskog prizivanja pokojnika odmah se pokazuje upadljiva razlika. Camille Desmoulins (Kamil Demulen), Danton, Robespierre, Saint Just (Sen Žist), Napoleon,  heroji, kao i partije i masa stare francuske revolucije izvršili su u rimskom kostimu i s rimskim frazama zadatak svoga vremena: oslobodili od okova i uspostavili moderno buržoasko društvo. Jedni su u komadićke razbili feudalno tlo i pokosili feudalne glave koje su na njemu izrasle. Drugi je u unutrašnjosti Francuske stvorio uvjete pod kojima se tek mogla razviti slobodna konkurencija, pod kojima se tek mogao iskorišćavati parcelirani zemljoposjed, upotrebiti oslobođena industrijska proizvodna snaga nacije; a izvan francuskih granica on je svuda zbrisao feudalne oblike, ukoliko je to bilo potrebno da bi se građanskom društvu u Francuskoj pribavila na evropskom kontinentu odgovarajuća, suvremena okolina. Kad je nova društvena formacija jednom bila uspostavljena, nestali su pretpotopni kolosi, a s njima i uskrslo rimsko doba – Bruti, Graki, Publikole, tribuni, senatori i sam Cezar. Buržoasko društvo u svojoj trezvenoj stvarnosti stvorilo je sebi svoje prave tumače i govornike u Sey-ima (Sejima), Cousin-ima (Kuzenima), Royer-Collard-ima (Roaje-Kolarima), Benjamin Constant-ima (Benžamen-Konstanima) i Guizot-ima (Gizoima), njegove stvarne vojskovođe sjedilo su u kontoarima, a užirena glava Louisa XVIII bila je njegova politička glava. Sasvim obuzeto stvaranjem bogatstva i mirnom konkurentskom borbom, ono više nije shvaćalo da su nad njegovom kolijevkom bdjele aveti iz rimskog doba. Ali ma koliko da je buržoasko društvo neherojsko, ipak je trebalo heroizma, požrtvovanja, terora, građanskog rata i bitaka naroda da bi se ono donijelo na svijet. I njegovi gladijatori našli su u klasično strogim predanjima Rimske republike ideale i umjetničke oblike, našli su samoobmane koje su im bile potrebne da bi građanski ograničeni sadržaj svojih borbi prikrili pred samim sobom i da bi svoje strasti održali na visini velike historijske tragedije. Tako su na jednom drugom stupnju razvitka, vijek ranije, Cromwell (Kromvel) i engleski narod pozajmili od starog zavjeta jezik, strasti i iluzije za svoju buržoasko preobražavanje engleskog društva bilo izvršeno, onda je Locke potisnuo Habakuka.

Uskrsavanje pokojnika u onim revolucijama služilo je, dakle, tome da se slave nove borbe, a ne da se parodiraju stare, da se dati zadatak preuveliča u fantaziji, a ne da se uzmakne od njegovog rješenja u stvarnosti, da se ponovo nađe duh revolucije, a ne da se izazove njena avet.

Godine 1848 – 1851 kružila je samo avet stare revolucije, od Marrasta, toga rèpublicain en gants jaunes (republikanca u žutim rukavicama) koji se prerušio u starog Bailly-ja (Bajija), pa sve do pustolova koji svoje trivijalno odvratne crte skriva pod gvozdenom mrtvačkom maskom Napoleona. Cio jedan narod, koji vjeruje da je revolucijom dao sebi ubrzanu snagu kretanja, nalazi se odjednom vraćen u minulu epohz, a da ne bi bilo nikakve sumnje o povratku na staro, ponovo ustaju stari datumi, staro računanje vremena, stara imena, stari edikti, za koje je izgledalo da su odavno predati antikvarskoj učenosti, i stari žbiri, za koje se činilo da su odavno istrulili. Nacija sama sebi izgleda kao onaj ludi Englez u Bedlamu[1], koji vjeruje da živi u doba starih faraona i svakodnevno jadikuje zbog teškog posla koji mora da radi u etiopskim rudnicima kao kopač zlata, uzidan u tu podzemnu tamnicu, s lampom koja, pričvršćena na njegovoj glavi, oskudno svijetli a iza njega nadzornik robova s dugačkim bičem, i na izlazima rulja barbarskih vojnika koji ne razumiju ni robijaše u rudnicima niti jedni druge, jer ne govore zajedničkim jezikom. „I sve to se traži od mene“ – uzdiše ludi Englez – „od mene, slobodno rođenog Britanca, da bi se dobilo zlato za stare faraone“. „Da bi se platili dugovi porodice Bonaparta“ – uzdiše francuska nacija. Englez, dok je bio pri pameti, nije se mogao osloboditi fiks-ideje o dibovanju zlata. Francuzi ipak, dok su pravili revoluciju, nisu se mogli osloboditi uspomene na Napoleona, kao što dokazuju izbori od 10. decembra. U opasnostima od revolucije oni su čeznuli za slavnim prošlim danima, i drugi decembar 1851. bio je odgovor na to. Oni imaju ne samo karikaturu starog Napoleona, oni imaju samog starog Napoleona, onako karikiranog kako on mora da izgleda sredinom XIX vijeka.

Socijalna revolucija XIX vijeka ne može da crpe svoju poeziju iz prošlosti, nego samo iz budućnosti. Ona ne može da otpočne prije no što se otrese svog praznovjerja u prošlost. Ranijim revolucijama bile su potrebne svjetsko – historijske reminiscencije da bi obmanule sebe u pogledu svog vlastitog sadržaja. Revolucija XIX vijeka mora ostaviti mrtve da sahranjuju svoje mrtvace kako bi stigla do svog vlastitog sadržaja. Tamo je fraza premašala sadržaj, ovdje sadržaj premaša frazu.

Februarska revolucija bila je prepad, iznenađenje starog društva, a narod je ovaj iznenadni prepad proglasio za svjetsko-historijski čin kojim je započela nova epoha. Drugog decembra februarska revolucija je iščezla trikom jednog varalice i ono što izgleda da je oboreno nije više monarhija nego su to liberalne koncesije koje su joj bile iznuđene vjekovnim borbama. Mjesto da samo društvo izvojuje sebi nov sadržaj, izgleda da se samo država vratila svom najstarijem obliku, drsko otvorenoj vladavini sablje i mantije. Tako na coup da main (prepad) od februara 1848. odgovara coup de tête (glavni udar) od decembra 1851. Kako došlo, tako prošlo. No to međuvrijeme nije prošlo neiskorišćeno. Francusko društvo je za vrijeme od 1848 do 1851 naknadilo znanja i iskustva – i to skraćenom revolucionarnom metodom – koja bi pri pravilnom, takoreći školskom razvoju bila morala prethoditi februarskoj revoluciji ako je trebalo da ona bude nešto više nego ustalasavanje površine. Društvo sada izgleda da se povuklo iza svoje polazne točke; u stvari ono tek treba sebi da stvori revolucionarnu polaznu tpčku, situaciju, okolnosti, uvjete pod kojima moderna revolucija jedino postaje ozbiljna.

Buržoaske revolucije, kao što su one iz XVIII vijeka, jure brzo od uspjeha do uspjeha, njihovi dramatični efekti nadmašuju jedni druge, ljudi i stvari izgledaju uokvireni plamenim briljantima, ekstaza svakoga dana; ali one su kratkog vijeka, brzo dostižu svoj vrhunac, i dug mamurluk obuzima društvo prije no što nauči da trezveno usvaja rezultate svog perioda Sturm und Dranga-a. Naprotiv, proleterske revolucije, kao što su revolucije XIX vijeka, stalno kritikuju same sebe, neprestano se prekidaju u svom vlastitom toku, vraćaju se na ono što je prividno svršeno da bi ga iznova otpočele, ismijavaju okrutno temeljito polovičnosti, slabosti i kukavnosti svojih prvih pokušaja, one kao da svoga protivnika obaraju samo zato da bi on iz zemlje crpao nove snage i gigantskije se ispravljao prema njima, one neprestano iznova uzmiču pred neodređenom gorostasnošću svojih vlastitih ciljeva sve dok nije stvorena situacija koja onemogućuje svaki povratak, i dok same okolnosti ne viknu:

Hic Rhodus, hic salta[2]!

Tu je rodos, tu skači!

Uostalom, svaki osrednji promatrač, čak i ako nije korak po korak pratio tok francuskog razvoja, morao je predosjećati da revoluciji predstoji nečuvena blamaža. Bilo je dosta čuti samozadovoljno pobjedničko kevtanje kojim su gospoda demokrati čestitali jedni drugima na blagodatnim posljedicama koje će imati 2. maj 1852[3]. Taj 2. maj postao je u njihovim glavama fiks – ideja, dogma, kao u glavama hilijasta dan kada će se Krist ponova pojaviti, te će početi hiljadugodišnje carstvo. Slabost je kao i uvijek našla svoj spas u vjerovanju u čuda, smatrala da je neprijatelj savladan ako ga je savladala u svojoj fantaziji, i neaktivno uzdižući u nebesa budućnost koja je tobože očekuje i podvige koje je tobože pripremila, ali koje samo još neće da izvrši, gubila je svako razumijevanje za sadašnjost. Ti junaci, koji se trude da svoju dokazanu nesposobnost opovrgnu time što jedni drugima poklanjaju svoje suosjećanje i što se skupljaju u jednu gomilu – pokupili su svoje stvari, digli svoje lovorike na predujam i upravo bili zauzeti time da na mjeničnom tržištu diskontiraju republike in partibus za koje su već, u tišini svoje skromne prirode, oprezno bili organizirali vladin personal. Drugi decembar ih je pogodio kao grom iz vedra neba, i narodi koji u epohama malodušnog neraspoloženja rado puštaju najglasnije bukače da zaglušuju njihov unutarnji strah, sada su se valjda uvjerili da su prošla vremena kada je gakanje gusaka moglo da spase Kapitol.

Ustav, Nacionalna skupština, dinastičke stranke, plavi i crveni republikanci, junaci Afrike, grmljavina tribine, munje dnevne štampe, sva literatura, politička imena i duhovni renomei, građanski zakon i krivično pravo liberté, égalité, fraternité i 2. maj 1852. – sve je to iščezlo, kao kakva opsjena, na čarobnu formulu jednoga čovjeka, koga ni sami njegovi neprijatelji ne smatraju za čarobnjaka. Opće pravo glasa nadživjelo ih je, izgleda, još za jedan trenutak samo zato da bi svojeručno, pred očima cijeloga svijeta, napravilo svoj testament i u ime samog naroda izjavilo: „Sve što postoji vrijedno je da propadne“[4].

Nije dovoljno reći, kao što to čine Francuzi, da je njihova nacija bila iznenađena. Naciji i ženi nikad se ne prašta nesmotren čas u kom je prvi pustolov koji je naišao mogao da nad njima izvrši nasilje. Zagonetka se takvim obrtima ne rješava, nego se samo drukčije formulira. Ostalo bi da se objasni kako mogu tri pustolova da iznenade i bez otpora zarobe naciju od 36 milijuna.

Rekapitulirajmo u općim potezima faze koje je prošla francuska revolucija od 24. februara 1848. do decembra 1851.

Tri glavna perioda su očevidna: februarski period; od 4. maja 1848. do 29. maja 1849.: period konstituiranja republike  ili Ustavotvorne nacionalne skupštine; 29. maja 1849. do 2. decembra 1851.: period ustavne republike ili Zakonodavne nacionalne skupštine.

Prvi period, od 24. februara ili od pada Louis-a Philippe-a do 4. maja 1848., do sastanka Ustavotvorne skupštine, februarski period u pravom smislu, može se označiti kao prolog revolucije. Karakter tog perioda službeno se izrazio u tome što je vlada koju je improvizirao proglasila samu sebe privremenom;kao i vlada, tako se sve što je u tom periodu bilo započeto, pokušano, rečeno, izdavalo samo za privremeno. Ništa se nije usuđivalo tražiti za sebe pravo da postoji i da stvarno djela. Svi elemnti koji su pripremali ili određivali revoluciju – dinastička opozicija, republikanska buržoazija, demokratsko – republikanska sitna buržoazija, socijal – demokratsko radništvo – našli su privremeno svoje mjesto u februarskoj vladi.

Drukčije nije ni moglo biti. Prvobitni cilj februarskih dana bio je izborna reforma pomoću koje je trebalo da se proširi drug politički privilegiranih u samoj posjedničkoj klasi i da se sruši isključiva vlast financijske aristokracije. Ali kad je došlo do stvarnog sukoba, kad je narod pošao na barikade, kad se Nacionalna garda držala pasivno, kad armija nije davala ozbiljan otpor i kad je kralj pobjegao, - onda je izgledalo da je republika razumljiva po sebi. Svaka stranka ju je tumačila u svom duhu. Proletarijat, koji ju je izvojevao s oružjem u ruci, utisnuo joj je svoj pečat i proklamirao je kao socijalnu republiku. Tako je nagoviješten opći sadržaj moderne revolucije, koji je stajao u najneobičnijoj protivurječnosti sa svim onim što se zasad moglo neposredno ostvariti pod datim okolnostim i uvjetima, pomoću postojećeg materijala i postignutog stepena obrazovanja mase. S druge strane, zahtjevi svih ostalih elemenata koji su učestvovali u februarskoj revoluciji priznati su na taj način, što su oni dobili u vladi lavovski dio. Zato se ni u jednom periodu ne nalazi šarenija mješavina poletnih fraza i stvarne nesigurnosti i bespomoćnosti, oduševljenijih težnji za novim i temeljitije vladavine stare rutine, prividne harmonije cijeloga društva i dubljeg nesklada njegovih elemenata. Dok je pariski proletarijat još uživao u prizoru velike perspektive koja mu se otvorila i uveliko se bavio shvaćenim diskusijama o socijalnim problemima, dotle su se stare sile društva grupirale, skupile, pribrale i našle neočekivanu potporu u masi nacije, u seljacima i sitnoj buržoaziji, koji su svi odjedanput jurnuli na političku pozornicu, pošto su pale barijere julske monarhije.

Drugi period, od 4 maja 1848. do konca maja 1849., jest period konstituiranja, osnivanja buržoaske republike. Neposredno poslije februarskih dana bili su iznenađeni ne samo dinastička opozicija od republikanaca, a republikanci od socijalista, nego i cijela Francuska od Pariza. Nacionalna skupština, koja se sastala 4. maja 1848., proizišla iz izbora nacije, predstavljala je naciju. Ona je bila živi protest protiv traženja februarskih dana i imala je da svede rezultate revolucije na buržoasku mjeru. Uzalud je pariski proletarijat, koji je odmah shvatio karakter te Nacionalne skupštine, nekoliko dana poslije njenog sastanka, 15. maja, pokušao da silom porekne njeno postojanje, da je raspusti, da taj organski oblik kojim ga je ugrožavao reakcionarni duh nacije opet razbije u njegove pojedine sastavne dijelove. Petnaesti maj, kao što je poznato, nije imao drugog rezultata osim toga da su Blanqui (Blanki) i njegovi drugovi, tj. stvarni vođe proleterske partije, uklonjeni s javne pozornice za cijelo vrijeme ciklusa o kom je riječ.

Poslije buržoaske monarhije Louis-a Philippe-a može da dođe samo buržoaska republika, tj. ako je pod imenom kralja vladao ograničeni dio buržoazije, onda će sada u ime naroda vladati buržoazija kao cjelina. Zahtjevi pariskog proletarijata su utopističke koještarije s kojima treba svršiti. Na tu izjavu Ustavotvorne nacionalne skupštine pariski proletarijat je odgovorio Junskim ustankom, najgranđioznijim događajem u historiji evropskih građanskih ratova. Buržoaska republika je pobijedila. Na njenoj strani bili su financijska aristrokacija, industrijska buržoazija, srednji stalež, sitna buržoazija, vojska, lumpenproletarijat organiziran kao Mobilna garda, inteligencija, popovi i seosko stanovništvo. Na strani pariskog proletarijata nije bio nitko do on sam. Preko 3.000 ustanika pobijeno je poslije pobjede, 15.000 transportirano bez presude. Ovim porazom proletarijat stupa u pozadinu revolucionarne pozornice. On pokušava da se opet probije naprijed kad god izgleda da pokret uzima nov zalet, ali sa sve manje snage i sa sve manjim rezultatom. Čim jedan od društvenih slojeva koji su iznad njega dospije u fazu revolucionarnog previranja, proletarijat stupa u savez s njim i tako i on dijeli sve poraze koji snalaze razne stranke jednu za drugom. Ali ovi naknadni udarci sve više slabe, što se više rasprostiru na cijelu površinu društva. Značajniji vođe proletarijata u skupštini i u štampi padaju jedan za drugim kao žrtve sudova, a na njegovo čelo stupaju sve sumnjivije figure. Jednim dijelom on se baca na doktrinarne eksperimente, na banke za razmjenu i radnička udruženja, baca se, dakle, u takav pokret u kome odustaje od toga da stari svijet preokrene njegovim vlastitim velikim cjelokupnim sredstvima, nego pokušava da ostvari svoje oslobođenje iza leđa društva, na privatan način, u granicama svojih skučenih uvjeta egzistencije, pa, prema tome, nužno premašuje. Izgleda da on niti može u sebi da ponovo nađe revolucionarnu veličinu niti da iz novosklopljenih saveza dobije novu energiju, sve dotle dok sve klase,  s kojima se u junu borio, ne budu pored njega same ležale oborene. Ali on bar podliježe s čašću velike svjetskohistorijske borbe; ne samo Francuska, sva Evropa drhti od junskog zemljotresa, dok se naredni porazi viših klasa plaćaju tako jeftino, da je potrebno drsko pretjerivanje od strane pobjedničke stranke da bi se oni uopće mogli prikazati kao događaji, i oni su utoliko sramniji ukoliko je poražena stranka udaljenija od proleterske.

Poraz junskih ustanika je doduše pripremio, poravnao teren na kom je mogla da se osnuje i podigne buržoaska republika; ali on je ujedno pokazao da se u Evropi radi o drugim pitanjima, a ne o „republici ili monarhiji“. On je očito pokazao da buržoaska republika ovdje znači neograničeni despotizam jedne klase nad drugim klasama. Dokazao je da u zemljama sa starom civilizacijom, s formiranim klasama, s modernim uvjetima proizvodnje i s duhovnom sviješću u kojoj su vjekovnim radom rastvorene sve naslijeđene ideje, republika uopće znači samo politički oblik prevrata buržoaskog društva, a ne njegov konzervativni životni oblik, kao, na primer, u Sjedinjenim Državama Sjeverne Amerike, gdje doduše već postoje klase, ali se još nisu utvrdile, nego u stalnom toku neprestano mijenjaju i jedna drugoj ustupaju svoje sastavne dijelove, gdje moderna sredstva za proizvodnju, mjesto da idu uporedo s kroničnom prenaseljenošću, naprotiv naknađuju relativnu nestašicu u glavama i rukama, i gdje, naposljetku, grozničavo mladenački razvoj materijalne proizvodnje, koju jedan novi svijet mora da usvoji, nije davao ni vremena ni prilike za uklanjanje duhova starog svijeta.

Sve klase i stranke ujedinile su se za vrijeme junskih dana u Stranku reda protiv proleterske klase kao stranke anarhije, socijalizma, komunizma. One su „spasile“ društvo od „neprijatelja društa“. One su geslo starog društva: „Vlasništvo, porodica, religija, red“ dale svojoj vojsci kao parolu i doviknule kontrarevolucionarnom križarskom pohodu: „Pod ovim ćeš znakom pobijediti!“ Od tog trenutka, čim jedna od mnogobrojnih stranaka koje su se okupile pod tim znakom protiv junskih ustanika pokuša da se održi na revolucionarnom poprištu u svom vlastitom klasnom interesu, ona podliježe pred pokličem: „Vlasništvo, porodica, religija, red“. Društvo se spasava isto toliko puta koliko se puta sužava krug njegovih vladalaca, koliko puta uži interes odnosi pobjedu nad širim. Svaki zahtjev za najjednostavnijom buržoaskom financijskom reformom, za najjednostavnijim liberalizmom, za najformalnijim republikanstvom, za najobičnijom demokracijom, odmah se kažnjava kao „atentat na društvo“ i žigoše kao „socijalizam“. I naposljetku se sami prvosvećenici „religije reda“ tjeraju udarcima noge s njihovih pitijskih tronožaca, izvlače u gluho doba noći iz njihovih postelja, trpaju u zatvorenička kola, bacaju u tamnice ili šalju u progonstvo, njihov hram se sravnjuje sa zemljom, njihova usta se zapečaćuju, njihovo pero se lomi, njihov zakon kida – u ime vlasništva, porodice, religije, reda. Buržuje, fanatike reda, ubijaju iz pušaka pijane vojničke gomile na njihovim balkonima, njihova porodična scetinja se oskvrnjuje, njihove kuće se bombardiraju radi razonode – u ime vlasništva, porodice, religije i reda. Talog buržoaskog društva najzad formira svetu falangu reda i junak Krapilinski[5] ulazi u Tuileries kao „spasilac društva“.



[1] Zavod za umobolne u Engleskoj. – R e d.

[2] Ta rečenica je uzeta iz Ezopove basne o nekom hvalisavcu koji je tvrdio, pozivajući se na svjedoke, da je jednom prilikom na Rodosu izveo odličan skok; a njemu su na to odgovorili: „Šta će nam svjedoci, ako je to istina; tu je Rodos, tu skači!“ Drugim riječima: pokaži na djelu šta si u stanju da učiniš. – R e d.

[3] Tog dana isticao je mandat predsjedniku republike i, prema ustavu, isti kandidat nije mogao biti ponovo izabran. – R e d.

[4] Mefistove riječi u Goetheovom „Faustu“. – R e d.

[5] Junak iz Heineove pjesme „Dva viteza“. U njemu Heine ismijava propalog plemića, šljahtića (Krapilinski od francuske riječi crapule – nizak, prljav čovjek). Marx ovdje pod Krapilinskim razumijeva Loui-a Bonaparta. – R e d.

Portal Plima