Dr.Ranko Rajović upozorava roditelje: Djeca trebaju padati i guliti koljena, pustite ih da se igraju!

Intervju

Dr.Ranko Rajović upozorava roditelje: Djeca trebaju padati i guliti koljena, pustite ih da se igraju!

Piše: BUKA intervju

Često kažem roditeljima, setite se svog detinjstva, penjali smo se na drveće, preskakali ograde, padali smo, povređivali se i to je sve sastavni deo detinjstva.

Dr. Ranko Rajović jedan je od najpoznatijih stručnjaka za razvoj inteligencije kod djece.

Rajović, internista iz Novog Sada, bio je i predsjednik Mensinog svjetskog odbora za darovitu djecu, a proučavanju razvoja djece okrenuo se jer se mnoga otkrića iz medicine ne primjenjuju u pedagogiji. Kroz Mensu je postao autor programa kreativnog učenja koji se danas primjenjuje u 14 država Evrope.

Sa dr. Rajovićem smo razgovarali o djeci, o tome zašto je djeci potrebna igra, šta i kako djeca trebaju da jedu, te kakvo je današnje djetinstvo naših mališana...


Dr. Rajoviću, kakvo je djetinstvo naše djece danas?
 
Pre svega moramo znati da je glavni posao deteta da se igra. Tako da i danas deca traže način da zadovolje tu potrebu. Jedini je problem što se okruženje promenilo, pa ta igra više nije u pokretu, skakanju, preskakanju, trčanju, vrtenju, penjanju. Deca se danas manje kreću, pa samim tim i detinjstvo je drugačije. Imamo decu sa prekomernom težinom, u porastu je i dijabetes, a u školi učitelji primećuju da su današnja deca slabija   (motorika, pažnja i koncentracija) u odnosu na generacije pre 5 i 10 godina. Kretanje je važno za razvoj mozga, posebno u najranijem detinjstvu, tako da je posao roditelja da dete bude što spretnije i okretnije, da puno vremena provodi u parku, u prirodi, na igralištu...


Jesmo li nekad bili pametniji kada je riječ o djeci i njihovom odgoju ?

Roditelji su nekad bili opušteniji, nije bilo prezaštićivanja u meri koja je danas prisutna. Ne znam zašto je to tako, ali roditelji moraju da znaju da prezaštićivanje oštećuje razvoj dece. Jasno je da na osnovu toga možemo reći da su roditelji nekad bili pametniji, ali bolje je reći da su bili opušteniji, prirodniji, nisu toliko ugađali deci i važno je reći da deci nije bilo dozvoljeno da rade neke stvari. Evo samo jedan primer oko hrane, tj ručka ili večere. Sve više dece jede mekanu hranu, pa možete videti dete od 4 ili 5 godina da jede samo mekanu ili pasiranu hranu. Vaspitači to primećuju u vrtićima i govore da nikad nije bilo toliko dece koja ne mogu da jedu čvrstu hranu, pa čak ima i slučajeva da roditelji donose posebno spremljenu hranu za svoje dete.



Dosta često čujemo roditelje koji su preosjetljivi kada je riječ o dječijim igrama, od onoga "nemoj pasti do nemoj skakati". Da li je  to dobro za razvoj djeteta?


Dobro je poznat izraz “Use it or lose it”. Kako bi mozak bio što efikasniji i ne bi trošio energiju za održavanje informacija koje se ne koriste, zadržava samo one neurone I sinapse koji su u upotrebi. U knjizi "IQ deteta, briga roditelja" sam napisao i neke primere iz medicine, gde se vidi da mozak brzo napravi grešku, ako je okruženje pogrešno. Nepoznavanje ove problematike može da dovede do problema u razvoju deteta, jer roditelji često čine greške, a to čine iz dobre namere, ne shvatajući da tako oštećuju razvoj deteta. Kako bi dete ispunilo svoj biološki potencijal, u prvim godinama života treba podsticati na aktivnosti koje osnažuju fizički razvoj deteta, pre svega motoriku. Normalno je da dete trči, da padne, da možda oguli laktove i kolena, ali danas imamo roditelje koji ne žele da dete doživi takvu „traumu“. Sećam se treniga, kada sam vodio sina Danila da igra fudbal, gde su deca normalno trčala, preskakala prepreke i na kraju treninga igrala na dva gola. Jedno dete se povredilo, brzo smo mu pomogli, ali više smo pomagali mami da dođe sebi, nego detetu. Često kažem roditeljima, setite se svog detinjstva, penjali smo se na drveće, preskakali ograde, padali smo, povređivali se i to je sve sastavni deo detinjstva.



Kako u djetetu probuditi želju za igrom, a istovremeno da znamo gdje se i kako igra sa svojim vršnjacima?

Nekad su porodice imali po 2-3 deteta, pa kad u jednoj zgradi ima 20 stanova, deca su bila na obližnjem igralištu, čuvali su jedni druge, nije bilo potrebe da roditelji paze na njih.  Danas se broj dece smanjio, porodice imaju po jedno ili dva deteta, pa onda roditelji moraju da idu da paze svoju decu, a često to ne mogu jer su umorni posle napornog radnog dana. Moguće je da tada i naprave još jednu od grešaka, jer kupuju TV ili kompjuter svom detetu, jer sigurnije je da bude tu, nego negde na ulici.... Jedno od rešenja mogu da budu sigurni parkovi ili igrališta, koji su ograđeni i mogu da ulaze samo deca. Već postoji koncept tih parkova, a to opet ne zavisi od roditelja nego od gradskih institucija koji se bave planiranjem parkova i dečjih igrališta. Zato je važno edukovati širu društvenu zajednicu, jer svi zajedno možemo nešto i uraditi, a ne da ostavljamo roditelje da sami brinu o svemu, da paze na nesavesne vozače, da paze na sigurnost deteta u gradskim parkovima, da paze na pse lutalice...


Razgovarao Elvir Padalović

 

Komentari na tekst (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.