Bregović se oko povratka u Sarajevo dvoumio jer nije znao s kim bi radio u Sarajevu, ne poznaje dovoljno ovdašnje muzičare i sl. Stojaković sve to zna, ali joj elementarni uslovi za rad nisu omogućeni. Čak i kad bi se moglo i oprostiti to što gradski moćnici prema Bregoviću imaju blagonakloniji odnos, zbog njegove veće popularnosti, većeg utjecaja, jačih veza s pojedinim ljudima, kako u Sarajevu tako i šire, ne može se oprostiti da se njega moli, a za nju da ih boli...Ubice nade S obzirom na to da je to prva kantautorka u BiH, velike popularnosti, ugrađena u kulturu grada, identifikacijski orijentir niza generacija, s nespornim zaslugama za kulturnu razmjenu između BiH i Japana, ona jednostavno mora imati uslove za život i rad. Skeptici će reći: “A šta s uslovima penzionera, radnika, invalida...” Pa upravo i zbog niza socijalno ugroženih kategorija stanovništva, kao i običnih građana, ne samo zbog nje same. Ako je socijalno ugroženima ostala još samo nada da će jednog dana i njima biti bolje, slučaj Jadranke Stojaković još jedan je u nizu ubica te nade. Njihovom logikom gledano, ako je odnos prema jednoj od ikona grada takav, ko će se onda za njima okrenuti? Međutim, upravo se novcima tih običnih građana dio uslova za život Jadranke Stojaković može riješiti.
Gotovo je sigurno da bi poreski obveznici, kad bi imali utjecaja na to gdje će njihovi novci ići, radije odlučili da se, recimo, penzijsko ili zdravstveno osiguranje plaćaju Jadranki Stojaković, nego Deenu Backoviću, Selmi Muhedinović ili, pak, Mugdimu Avdiću Hendi. Upravo su spomenuto troje mediji stavljali pod znak pitanja 2010. godine kad se saznalo da im na osnovu statusa “zaslužnih umjetnika”, kakvim ih proglase njihova udruženja, Kanton Sarajevo uplaćuje doprinose za penzijsko i zdravstveno-invalidsko osiguranje. Osnovica za obračun u prvom tromjesečju 2010., npr, iznosila je 911, 50 KM. Nešto slično Jadranki Stojaković, prema njenim riječima, obećali su iz Udruženja likovnih umjetnika BiH čiji je član postala. Tu paradoks dolazi do vrhunca. Iako slikarka sa završenom akademijom likovnih umjetnosti Jadranka Stojaković u slikarstvu BiH, a pogotovo šire ne predstavlja značajno ime. Dakle, tu privilegiju da neko od države, a preko udruženja ima neke beneficije zakonski mogu imati samo zaslužni umjetnici. Ona tu titulu može steći samo kao estradna umjetnica, ali estrada ne čini ništa za pomoć njoj. Nije sva krivica, naravno, u estradi. Glavni uzrok takvog odnosa prema zaslužnim umjetnicima nalazi se u šizofrenosti sistema, a ona se ogleda u njegovoj sklonosti da samog sebe poništava.
Izvođaći Naime, zakonski gledano, bez progledavanja kroz prste bilo kome, status slobodnog umjetnika, zaslužnog, pa i estradnog umjetnika uopće nemoguće je dobiti u Kantonu Sarajevo. “Samostalni estradni umjetnik je lice koje estradnu djelatnost obavlja samostalno u vidu zanimanja, a kome je to svojstvo priznato od strane Udruženja. Svojstvo samostalnog estradnog umjetnika, Udruženje može priznati samo državljaninu Bosne i Hercegovine koji ima prebivalište na području Kantona. (...) Do priznavanja svojstva estradnog umjetnika po odredbama ovog zakona, lice koje se bavi estradnom umjetnošću ima status estradnog izvođača”, stoji u Zakonu o estradnoj djelatnosti Kantona Sarajevo. Udruženje na koje se u zakonu misli je Udruženje estradnih umjetnika, međutim, takvo u Sarajevu ne postoji. U Sarajevu postoji Udruženje estradnih izvođača (odnosno izvođaća kako im na vratima piše) Kantona Sarajevo. Dakle, kako će izvođači davati umjetnicima status umjetnika? Taj se nonsens očigledno previđa, jer da ga se ozbiljno uzima zaslužnih estradnih umjetnika ne bi bilo, a kako smo vidjeli tu su Deen, Henda, Selma i ko sve ne. Jadranke nema. Ako se već previđa to da izvođači umjetnicima daju status umjetnika, ostali zakonski akti apsolutnu idu na ruku Stojakovićki, tj. ništa joj ne bi trebalo stvarati probleme da ostvari sve moguće beneficije koje joj država kao estradnoj umjetnici može dati. Tako, recimo, u Pravilniku o bližim kriterijima za priznavanje statusa samostalnih umjetnika stoji i ovo: “Umjetničko javno djelovanje u inostranstvu priznaje se ako je subvencionirano od Kantona Sarajevo ili Federacije Bosne i Hercegovine, te ako predstavlja poseban doprinos kulturi i umjetnosti naroda Bosne i Hercegovine. Umjetničko javno djelovanje u zemlji i inostranstvu mora biti stručno potvrđeno od odgovarajućeg umjetničkog strukovnog udruženja iz područja umjetnosti kojem pripada samostalni umjetnik.” Ili u Pravilniku o uslovima i postupku priznavanja prava samostalnih umjetnika na uplatu doprinosa iz budžeta Kantona: “Zahtjev za priznavanje prava na uplatu doprinosa podnosi se Ministarstvu najdalje do 31. oktobra tekuće godine. Zahtjev samostalnog umjetnika za priznavanje prava treba sadržavati: pismenu prijavu s ličnom i umjetničkom biografijom; iscrpan opis umjetnikovog javnog djelovanja uz cjelovitu dokumentaciju o osnovnom umjetnikovom stvaralaštvu; preporuku umjetničkog strukovnog udruženja osnovnog umjetničkog stvaralaštva i djelovanja podnosioca zahtjeva, uz dokaze o njegovom javnom djelovanju ukoliko je član udruženja; potvrdu poreske uprave o tome da li je podnosilac zahtjeva u prethodnoj godini bio poreski obveznik, koje vrste, i ostvareni dohodak od neumjetničke djelatnosti. Stručna komisija će razmatrati cjelokupno javno objavljeno i priznato umjetničko stvaralaštvo i djelovanje podnosioca zahtjeva. Pri razmatranju umjetničkog stvaralaštva i javnog djelovanja podnosioca zahtjeva za utvrđivanje prava po odredbama ovoga pravilnika, Stručna komisija uzima u obzir da li njegovo umjetničko djelovanje predstavlja poseban doprinos kulturi i umjetnosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine.”
Jadranka Stojaković bi i po gotovo svim tačkama Pravilnika o procedurama i kriterijima za izbor korisnika sredstava Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti trebala biti predmetom bavljenja te fondacije: “Posebni ciljevi korištenja sredstava Fondacije u skladu sa ovim pravilnikom su podsticanje, stimuliranje, razvoj i unapređenje muzičke, scenske i likovne umjetnosti, a naročito u domenu: produkcije; baštine; premijernih izvođenja i predstavljanja; manifestacija; likovnih izložbi, stimuliranja stvaralaca, izvođača, institucija, udruženja i asocijacija; otkup umjetničkih djela i antikviteta; očuvanje kulturnih vrijednosti; projekata naučno-istraživačkog karaktera; gostovanja umjetnika u inostranstvu; edukacije kadrova; povezivanje i razmjena informacija i iskustava sa sličnim asocijacijama van granica Federacije BiH; nekomercijalnih projekata.
a) Projekti, programi i manifestacije muzičke umjetnosti od značaja za Bosnu i Hercegovinu i Federaciju Bosne i Hercegovine: stvaranje visokih estetskih vrijednosti iz oblasti muzičke umjetnosti od značaja za Bosnu i Hercegovinu kojim bosanskohercegovačku kulturu stavljaju u evropske okvire; programi, projekti i manifestacije koji čuvaju i promovišu tradiciju i kulturu naroda u Bosni Hercegovini na polju muzičke umjetnosti; programi i projekti koji potiču i obogaćuju stvaralaštvo bosanskohercegovačkih kompozitora u svim muzičkim oblicima i vrstama; projekti, programi i manifestacije koji promovišu usavršavanje mladih glazbenika kao i oblik afirmacije reproduktivnog i autorskog stvaralaštva; projekti, programi i manifestacije koji promovišu kvalitetnu i novu inicijativu za određene sredine; projekti, programi i manifestacije koji svojim kontinuitetom predstavljaju kulturni identitet sredine iz koje dolaze.” Dakle, kad bi odgovorni u komisijama i na čelu udruženja i fondacija imali više sluha za potrebe i za zasluge u umjetnosti, slučaj Jadranke Stojaković ne bi mogao da se desi. Jednostavno je zakazao sistem koji se, kad je u pitanju standard umjetnika, neće zadugo pokrenuti. Godinama se tako problematizira nepoštivanje Zakona o zaštiti autorskih prava, pa ništa. A interesantno je spomenuti: Da je Jadranka Stojaković u životu napravila samo jednu pjesmu i to onu Sve smo mogli mi, s obzirom na to koliko se vrti po radio i TV stanicama, koliko se antologija s tom pjesmom proda, koliko se ta pjesma izvodi uživo u originalu ili obrađena i ona i svi saradnici na pjesmi cijelog svog života više ne bi morali ništa raditi da bi lagodno živjeli. Ovdje, još jednom treba podsjetiti, radi se o zaslužnoj umjetnici i građanki koja je teško bolesni beskućnik.
Tekst preuzet iz BH Dana - arhiva
