Iako, prema njegovom mišljenju, nemamo mnogo razloga za slavlje sutrašnjeg Dana pobjede nad fašizmom, posebno zbog sve veće najezde nacionalizma, neonacizma i neofašizma u cijeloj Evropi, a posebo na ovim prostorima, Hodović smatra da se nikad ne smije prestati govoriti o antifašizmu, ali i strahotama fašizma.
“Uvijek je bitno pričati o tome. Svaki dan i u svim mogućim okolnostima. Da li mi to pričali istomišljenicima ili onima koji misle drugačije od nas nije toliko bitno, koliko je važno da o tome uvijek govorimo. A možda je i najvažnije ne zaboraviti da budućnost stvaraju dolazeće generacije, da su one faktor promjene i zato je možda i najvažnije njima pričati o tekovinama antifašizma, vrijednostima koje on promoviše, ali i o tome šta je to fašizam da bi ga mogli uočiti oko sebe.
Svakako je bitno pričati o tome, ali kako se na pravi način boriti protiv svega toga?
To treba prvo da se pokrene, ta borba kroz obrazovanje. To je najbitnija stvar. Zatim obrazovanje u kući, idnividualni doprinos i to je jedini način da se iskorijeni bujajući fašizam, ili da se barem marginalizuje, da ne doživljavamo ono što imamo danas, da su upravo nacionalisti i fašisti u centru pažnje, a ne ljudi koji se bore protiv toga.
Ali, možemo li mi uspjeti u tome ako znamo da se kod nas sva priča oko fašizma i antifašizma svodi na onu iz Drugog svjetskog rata, a o fašistima donašnjeg doba, fašistima proizašlim iz posljednjeg rata niko ne želi da priča?
Kod nas, na našim prostorima, fašizam se prepoznaje samo u drugoj etničkoj grupi. Nikad u svojoj. Fašista kojeg imamo u svojoj etničkoj grupi nije za nas fašista, iako je to očigledno, već je on patriota. A posljedično, svi oni drugi, iz drugih etničkih grupa su fašiste. Tako da mi moramo najprije da krenemo od sebe, od svojih porodica, društava i etničkih skupina, gdje ćemo prvo ispred svog praga napraviti čistku, pogledati istini u lice i suočiti se sa onim pred čim smo godinama žmirili, da bi napokon mogli da krenemo naprijed i da se zauzmemo za prave vrijednosti. Zato mi, koji smo to već shvatili moramo stalno da ukazujemo na sve ovo i da budemo pomalo i dosadni jer to radimo za dobrobit cijele zajednice.
Pomenuli smo obrazovanje kao stub borbe protiv fašizma, jer neznanje nam je u ovoj borbi možda i najveći neprijatelj. Ipak, koliko je to učinkovito u BiH gdje je i obrazovni sistem postavljen na nakaradnim osnovama. Reviozionizam u udžbenicima, podjela đaka po etničkim grupama, ukorijenjen nacionalizam...
Ma, naš sistem, koji je nakaradan, u onom trenutku kad padne, a nadam se da će se to desiti uskoro, će pokazati da je nacionalizam ovdje fabriciran najviše zbog političkog interesa i kao takav se jako dobro primio i raširio. Tek kad se sruši taj nakaradni državni sistem, moći ćemo da gradimo pravi obrazovni. Da nam se sve podmeće, preko medija i obrazovanja, vidjeli smo na primjeru poplava kad je sistem potpuno kolabirao. Tu se vidjelo da su sve ovo političari fabricirali radi ostvarenja koristi. Zbog svega toga, i pored onog jako ukorijenjenog nacionalizna i neofašizma, svi ti oblici postoje najviše zbog tog sistema koji imamo, kao i ljudi koji njime upravljaju.
Rekli ste da su poplave ujedinile ljude, vidjeli smo da se nacionalne barijere mogu prevazići. Dokazali smo sami sebi da nam je nacionalizam više nametnut nego što smo ga sami stvorili, ali opet se niko tom nametanju ne protivi. Zašto je to tako? Da li je u pitanju strah...
Prije bih rekao da je ovdje u pitanju letargija nego što je to strah, kojeg isto ima. Ljudi su izmučeni svakodnevnim informacijama i pokazuje se ljudima da je svaki njihov pokušaj da nešto promijene nabolje unaprijed osuđen na propast.
Naveli smo neke načine, ali za kraj, šta je ono što moramo da uradimo ne bismo li promijenili ovu naizgled bezizlaznu situaciju?
Kao što sam rekao, prvo mora sistem da padne. Treba se boriti obrazovanjem, u krugu prijatelja. Svakodnevno raditi na tome i tek tad bismo mogli nekako da uspijemo.
