<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

U najtežem životnom trenutku dobila OTKAZ: U borbi sa kliničkom depresijom i anksioznošću Banjalučanka izašla kao pobjednica

Svjetlana Opačić, pravnica iz Banjaluke

U par navrata, pokušavala sam objasniti poslodavcu u kakvoj sam situaciji, ali razumijevanja prema meni nije bilo. Kada se moje stanje naglo pogoršalo, i kada sam morala biti institucionalizovana, poslodavac mi je dao otkaz kroz lijepu toplu priču.

15. maj 2017, 12:00

Svjetlana Opačić (33), pravnica iz Banjaluke, u ranim dvadesetim godinama počela je da se bavi veoma stresnim poslom. Radila je sa traumatizovanim ljudima, konkretno, radila je na pravnim odštetama, prilikom čega se susretala sa ljudima koji su imali povrede u saobraćaju, porodicama poginulih i osobama sa sličnim teškim životnim okolnostima.

Naime, Svjetlana je imala direktan kontakt sa unesrećenim ljudima, a o njihovim pričama nije prestajala razmišljati krajem radnog vremena, već ih je nosila sa sobom kući. Zbog snažne empatije, mnogo je razmišljala o svakoj nesretnoj životnoj priči. Taj posao je radila tokom sedam godina, a tuga drugih koju je nosila sa sobom, uz pojačanu empatiju koju je osjećala, dovela je do anksioznosti.

Tako je počela njena borba sa kliničkom depresijom i anksioznošću, zbog čega je uslijedio otkaz u firmi u kojoj je radila.

Dok je radila, priča nam Svjetlana, poslodavac je vršio veliki pritisak na nju da dobiju što veći broj klijenata.

„Kako se povećavao broj ljudi sa kojima sam komunicirala, anksioznost se povećavala, pa je prešla u jedan mješoviti anksiozno-depresivni poremećaj, koji je kao takav i dijagnostifikovan i bila sam na intenzivnom liječenju. Zbog pogoršanog stanja, morala sam izlaziti iz kancelarije radi kontrola i rada sa psihijatrima i psiholozima, a jedno vrijeme sam bila i na institucionalnom liječenju. Otvoreno sam razgovarala sa poslodavcem o svemu, ali to mu očigledno nije bilo dovoljno da me podrži i razumije“, rekla je u razgovoru za Buku Svjetlana Opačić.

LJUDI IMAJU STRAH OD NEPOZNATOG

Zbog svega što joj se desilo, Svjetlana smatra da je osobama koje se susreću sa fizičkim bolestima lakše prilikom ophođenja sa poslodavcima i da imaju veće razumijevanje okoline.

 „Ljudima je teško objasniti stanje psihe, naročito kad neko izgleda funkcionalno i radi kao pravnik, ali u suštini nije funkcionalan i ne može da se bavi poslom koji radi. U par navrata, pokušavala sam objasniti poslodavcu u kakvoj sam situaciji, ali razumijevanja prema meni nije bilo. Kada se moje stanje naglo pogoršalo, i kada sam morala biti institucionalizovana, poslodavac mi je dao otkaz kroz lijepu toplu priču. Međutim, to je bilo sve samo ne lijepo, ljudski i toplo, već je mjesto u kojem sam se tad nalazila bilo mnogo mračno, osjećanja su bila mračna i niko u tom momentu ne bi mogao da procesuira i da shvati tako nešto. Odjednom ostajete bez posla, u najtežem mogućem trenutku, u kojem ste se našli upravo zbog tog istog posla kojim ste se bavili, a to se sve dešava zbog stigme i straha od nepoznatog“, priča Svjetlana.

Naša sagovornica kaže da je prije četiri godine oboljela i od epilepsije, pa su, paralelno sa tim, anksioznost i depresija napredovale. Kroz borbu sa stanjima u kojima se nalazila, shvatila je da je kod nas prisutno elementarno neznanje o epilepsiji, o načinima kako se može pomoći ljudima sa epilepsijom. Isto se odnosi i na ljude koji se suočavaju sa poteškoćama u mentalnom zdravlju.

Razgovor novinarke Buke sa Svjetlanom Opačić u Udruženju "Zajedno"

„Svojom pričom nastojim da ukažem na određene probleme u društvu. Da zamolim sve druge do kojih će moje riječi doći da podignu svoj stepen svijesti prema svima, ne samo prema licima sa mentalnim problemima, već i prema licima sa rijetkim bolestima, o kojima se ne priča, osobama oboljelim od AIDS-a, osobama koje imaju epilepsiju. Apelovala bih da ljudi shvate da su mentalne bolesti kao bilo koja druga fizička bolest. Autostigmu ja nikad nisam ni imala, zato mogu ovako transparentno da pričam o svemu ovome i negdje se smatram borcem i aktivistom za podizanje svijesti kada su u pitanju bolesti koje ja imam, bolesti koje sam djelimično pobijedila i koje pobjeđujem, a sigurna sam da ću iz ove borbe izaći kao pobjednik“, kaže Svjetlana.

RAZBIJANJE STIGMI

Naša sagovornica kaže da joj se psihičko stanje stabilizovalo, a zadovoljna je i saradnjom sa stručnim licima sa kojima radi.

„Poslije svega, mogu reći da sam ponosna na sebe. Ja ne mogu reći da sam ponosna na tablete i na riječi drugih ljudi, ali mogu reći da sam ponosna na sebe, jer sam se izborila sa ovim. Ponosna sam jer mogu izaći i javno i otvoreno pričati o svemu ovome. Raduje me i to što mogu da se bavim onim čime sam oduvijek htjela da se bavim, a to je proizvodnja organske kozmetike“, kaže Svjetlana, koja je poslije otkaza pokrenula vlastiti biznis. Njene „Zdrave kremice“ već su postale prepoznatljiv brend.

„Nekad nas bolest dovede na fina mjesta i do lijepih stvari. Mene je bolest dovela u Udruženje „Zajedno“. To je Centar koji mi svakodnevno pruža njegu i brigu, a on je i moj drugi dom. Svi ljudi ovdje ili se susreću ili su se susretali sa istim problemima što se poslodavaca tiče“, rekla je Svjetlana.
Ona kaže da, ukoliko visokofunkcionalna osoba, koja može da radi, kaže poslodavcu da je bila na psihijatrijskom liječenju, ona automatski bude stigmatizovana. Dodaje i da niskofunkcionalne osobe takođe mogu da rade određene poslove, kao što su zanati, ali da na tržištu rada ove osobe takođe nisu prepoznate i nemaju šansu za rad.

„Krajnje je vrijeme da se razbijaju predrasude. Voljela bih da 2017. godina bude godina razbijanja stigmi“, poručuje naša sagovornica.

Svjetlana se prisjeća da je u Udruženje „Zajedno“ došla uplašena, jer nije znala o kakvom je udruženju riječ i kakvi su ljudi koji u njemu borave. Od tada je prošlo već četiri godine, a Svjetlana je sada aktivna članica Udruženja „Zajedno“, gdje vodi literarnu sekciju.

Nedugo nakon našeg razgovora, Svjetlana Opačić dobila je šansu za posao. Zaposlila se u jednoj advokatskoj kancelariji, gdje može da radi ono za što se školovala. Možemo se samo nadati da će poslodavci, ali i cijelo društvo, prepoznati i osobe sa poteškoćama u mentalnom zdravlju kao ravnopravne na tržištu rada i dati im priliku koju zaslužuju.

Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom diskriminacija.ba