<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Buka Intervju, Branislav Trifunović: Ne verujem u dobrotu koja je sama sebi dovoljna, u svom krugu i za svoju guzicu.

Trifunović

Predstava „Beton mahala“ nastala je sklapanjem zanimljivih priča osmoro mladih Novopazaraca koji govore o svojim svakodnevnim problemima, a u režiji Baneta Trifunovića i Rifata Rifatovića. Tokom manifestacije Živjeti Slobodno u Banjaluci, u Narodnom Pozorištu RS odigrana je ova predstava. Publika ju je nagradila petominutnim aplauzom. Ovo je bila dobra prilika da sa Branislavom Trifunovićem uradimo razgovor za BUKU. Razgovor je vodio Aleksandar Trifunović, urednik BUKA magazina.

16. maj 2017, 12:00

 Buka: Banjaluka je juče reagovala petominutnim aplauzom na tvoju predstavu. Jedna emotivna reakcija publike na predstavu koja hladno može da se preslika i na Banjaluku, kao i na sve te ranjene gradove, kakvih je na Balkanu puno, bilo da ih je dokačio rat ili ovdašnja lobotomija, koja podjelu smatra potpuno normalnom, gdje smo „mi“ i „oni“ jedini način na koji ova društva funkcionišu...U takvom društvu se rijetko progovara o ovim problemima, a ova predstava je neka vrsta pokliča, koji razoružava... Na kraju predstave glumci pitaju „Gde ste ljudi, dobri ljudi?“. I stvarno, gdje su ti dobri ljudi?


Kada smo pravili tu pesmu, i mi smo se pitali gde su ti ljudi. Mi se nekako uvek pitamo zašto nam se sve ovo dešava. Je li moguće da je taj polusvet pobedio? Da je hohštapleraj pobedio? Da su neki zlikovci sve preuzeli? Da smo im sve prepustili, da ništa nismo ostavili za sebe? Ja znam da dobrih ljudi ima, ali dobrota sigurno nije u pasivnosti. I onda se pitam da li su ti ljudi ustvari dobri ljudi. Ne verujem u dobrotu koja je sama sebi dovoljna, u svom nekom krugu i za svoju guzicu. Ne znam gde tu onda prestaje dobrota, a počinje sebičnost...

Buka: Da, zaista, živimo u  zemlji u kojoj nas je ignorisanje takvih stvari koštalo 100 000 mrtvih, milion raseljenih... Bez obzira na posljedice, koje su očigledne, mi i dalje puštamo zlo da pobijedi. Ti dobri ljudi, za koje vjerujem da su i dalje u većini, nastavljaju da ćute.


Pitanje je onda jesu li ti ljudi dobri. Šta je uopšte dobro i kako se meri dobrota. Mislim da se to merilo dobrote u međuvremenu izgubilo, kako smo pogubili autoritete, tako smo pogubili i to merilo vrednosti...

Buka: Ima li dobrote bez čina? Je li moguće tu dobrotu mjeriti bez nekog čina dobrote?


Pa da, ako nema nekog čina, gde je onda tu dobrota? Ako je taj čin nečinjenje, pitanje je onda da li ta dobrota postoji... Pomenuo si ranjene gradove, ali činjenica da ova predstava i u Beogradu, koji nije tako „ranjen grad“, pod znacima navoda, izaziva još burnije reakcije. Gomilu mojih kolega, ozbiljnih ljudi, pobegli su posle predstave, nisu mogli da zaustave plač, jer ih je taj poziv za dobre ljude prozvao lično. Jedan od njih mi je rekao da je pametno i dobro da mu je neko rekao da je govno što je dozvolio da ta deca žive u takvoj zemlji.

Buka: Da, to je dobar šlagvort da prokomentarišeš misao da se „uspjeh jedne generacije mjeri po tome šta je ostavila generaciji iza sebe“. Neki dan sam pročitao intervju ambasadora Norveške gdje on kaže da oni imaju 550 milijardi novca od eksploatacije nafte, koji ne troše jer smatraju da to nije fer prema generacijama koje dolaze, jer ta nafta, taj novac, pripada i onima koje dolaze poslije njih. A mi se sad zadužujemo tri-četiri generacije unaprijed. Kako jedan tako bahat politički sistem, koji vi prozivate kroz ovu predstavu i protiv kojeg si ti boriš svojom riječju i javnim djelovanjem, tako uspješno osvaja većinu? Kako sistem koji uništava društvo tako uspješno godinama osvaja većinu, kojim mehanizmima?


Pa, sad ću da ti kažem, što se tiče Srbije i Bosne, tu stvari nisu nejasne. Mi u Srbiji imamo milion i četiristo hiljada funkcionalno nepismenih ljudi. To su ljudi kojima uvek treba neki vođa, neki lider. Kad pogledaš kroz istoriju, mi ne možemo bez nekog lidera i meni je više pun ... lidera. To je dokaz koliko mi nismo sposobni da sami o sebi vodimo računa. I onda je dovoljno da ti neko priča šarene laže na televiziji i da ti poveruješ u to, zato što ti je tako lakše, jer znaš da sam nećeš moći da uradiš ništa i onda ti je mnogo lakše da svoj život poveriš u ruke nekom za koga se dogovorimo da je lider, jer onda će on biti kriv. To prebacivanje krivice sa sebe, to je kao gledanje španskih serija kao zamena za realni život. Te siromašne žene, domaćice, sede kući i moraju da imaju zamenu za ono što nemaju.


Buka: Imamo situaciju da sve veći broj ljudi smatra vrhuncem svog angažmana virtuelni angažman i kad prođu izbori, svi se iznenade, ’kako su ovi pobijedili, kad znam da moji drugari nisu glasali za njih’. Da li smo u zabludi da je sve virtuelno, a ustvari nije?


Ne čačkaš ti po Facebooku i Twiteru da vidiš šta misli neki čovek u Ćićevcu ili u Laktašima. Ti imaš neki svoj krug ljudi koji je tebi blizak i koje ti pratiš, koji su tebi zanimljivi na ovaj ili na onaj način, a to nije realno stanje stvari. A opet s druge strane, koliko sam čuo, u Srbiji imaš 40000 plaćenih botova. To je njima posao. Oni naše pare troše da te spamuju i baguju po netu. Kad nešto napišeš, oni kažu ’sad je ovaj meta, idemo svi na njega’... To je potpuno neverovatna stvar i mislim da to nije realno zato što nekom seljaku u Ćićevcu ti moraš da objasniš neke druge stvari, jer on nema ni Facebook ni Twiter i glasaće zbog onog što vidi na televiziji.

Buka: I pored svog prisustva u virtuelnom svijetu, ti smatraš važnim i rad na terenu, kao što je tvoj rad na sceni, sa mladim glumcima, sa ovom predstavom... izabrao si angažovani teatar. Svjesni smo svi da ta vrsta izbora može da snosi posljedice...

Da, svestan sam, ali da li  će me za 30-40 godina biti sramota, da li ću pred smrt da skapiram da nisam baš sve uradio što sam hteo. Jedino što nosim je savest, nemam ništa drugo da nosim i onda mi je mnogo lakše da mogu sebi da kažem u nekom trenutku ’rekao sam sve što sam mislio i radio sam sve što sam hteo da radim’. Ja ne mogu da zamislim svoj život da dozvolim da me neko zeza, da me ponižava, da ja ćutim, a da on govori neistine, da lažu, da kradu...Ne mogu da zamislim sebe da ja to prećutim, ni zbog sebe, ni zbog okoline, pa ni zbog ovih klinaca koji su igrali sinoć predstavu, koji su trpeli raznorazne oblike maltretiranja od premijere naše predstave, od kada su pokušavali da je zabrane...

Buka: Ta vrsta društvenog angažmana, da ti u jednom trnutku budeš mimo svoje sredine, mimo svoje zajednice, što je mnogo strašnije u malim mjestima nego u većim gradovima... U dvomilionskom Beogradu, ako 10 posto ljudi misli slično kao ti, to je solidan broj da se osjećaš sigurno. U malom mjestu je potrebna veća kuraž, samim tim ova predstava šalje važnu poruku ljudima u manjim mjestima...

Problem sa ovom predstavom je što je na premijeri u Novom Pazaru četiristo ljudi ustalo na noge i aplaudiralo i 80 posto njih je plakalo. To je potreslo lokalne šerife, jer je to nešto što ne mogu da kontrolišu, što nije ni politički suprotno, ni na njihovoj strani, i oni ne znaju kako da se nose s tim što nije ni tamo ni ovamo...i to je njih uplašilo, a govori protiv nečega u čemu oni plivaju i žive, u svojim kanalizacionim političkim cevima. Zato je to odjeknulo u Pazaru i vrlo brzo se pročulo, jer u malim sredinama se sve odmah zna i mnogo je lakše manipulisati u malim sredinama, jer ti držiš poluge moći, tako da je ovo izazvalo jednu malu revoluciju mladih ljudi koji s mislili da tu ne može ništa da se uradi, ne smije ništa da se kaže...

Buka: Razgovarao sam sinoć sa glumcima i oni su rekli da ih je predstava nevjerovatno zbližila, da su podrška jedni drugima. Srž te predstave je jedan mješovit ansambl dobrih mladih glumaca koji simbolizuju podjelu ovog društva na „mi“ i „oni“, u slučaju Pazara na Bošnajke i Srbe. Sve te poteškoće koje su imali su ih dodatno zbližile i kažu ’tek sad mislimo da smo uradili pravu stvar’.

Pa jasno im je. Od ovih 45 predstava koliko smo odigrali, bilo je barem 20 prilično emotivnih, sinoć je isto bila posebna izvedba jer jedna od devojaka iz predstave za nekoliko dana ide u Ameriku i odlazi odavde. Te prazne stolice koje imamo u predstavi, kada oni prate one klince... krajnji rezultat svake te politike je odlazak. A oni se znaju ceo život, družili su se i nikad nisu imali problem što je neko Srbin ili Bošnjak, i ovo ih jeste zbližilo, jer onog trenutka kad sam ja oteo predstavu iz Novog Pazara, ja sam ih pitao da li imate išta protiv i niko nije imao ništa protiv.  I onda ih je to zbližilo, oni su napravili svoju bandu, svoju ekipu, i to grljenje posle predstave, te suze koje oni dele po garderobama su uzbudljive i potresne i ne viđaju se po pozorištima - ne pričamo o sceni, pričamo o onom iza scene - kako oni emotivno prožive svaku predstavu...

Buka: Predstava je katarzična, kruna svega je ono što je najbolnije za ovo društvo, a to je taj odlazak... Ti si iz Mostara, Šantićevi stihovi „ostajte ovde“ su više izgubili svoj smisao, da tako kažem, niko više ne vjeruje u te parole... 

Mene kad pitaju šta bih sad rekao nekom mladom, ja ne volim da delim lekcije bilo kome, ali ja razumem ljude koji odlaze, o tome sam snimio i film. Ne mogu da osuđujem ljude koji odlaze, ali ne mogu da osudim ni one koji ostaju. Razumem ljude koji odlaze sa ovih prostora, meni je to potpuno jasno. Mislim da sam izgubio svaku iluziju, da sad imam 20 godina i ovu pamet, verovatno bih istog trenutka zapalio odavde. Iluzorno je da sad opet gajiš neku nadu i potrošiš opet 20 godina svog života da bi kao nešto bilo bolje. Svi ti sistemi moraju da se uruše do temelja, da se sve to napalmom spali i da sve što su oni gradili na krađama, na krvi, da se sruši, da bi neki novi mlad svet počeo opet da pravi i da stvara. 

Buka: I pored svega što si sad rekao, ti si odlučio da stvaraš kroz predstave, filmove i izražavaš jasno svoj stav. Gdje crpiš energiju, rezultati nam iz dana u dan govore da je taj sistem sve jači svugdje...

Ja mislim da onog trenutka kad ja priznam da su jači, da sam izgubio. On možda jesu trenutno jači, ali kad bih ja odustao, oni bi pobedili, a ja ne volim da me pobeđuju hohštapleri, idioti, taj polupismeni svet...to je nešto što mene tera i goni. Oni mogu da pokušavaju da ti stave klipove u točkove, ali kad digneš glavu i što si više nasmejan i što više radiš, to njih više boli... Ne znaju više kako da te sruše, što ne kažem da se neće desiti, jer imaju sve što im je potrebno, ali ne dam se.


Buka: To je Frljić rekao na kraju našeg razgovora, citirao je Rozu Luksemburg, da je skup svih tih silnih poraza opet neka vrsta pobjede... dok god se borimo, i ti porazi su  neka vrsta pobjede. Radiš puno na prostoru bivše Jugoslavije, radiš sa kvalitetnim glumcima, kako ti se čini taj ljudski materijal, ovo što je preostalo...

Ja se sećam, prije 15-16 godina sam snimao neki film o Švajcarskoj, bio sam tamo tri meseca i potrudio se da ispratim neke izložbe, predstave, da se upoznam sa tom scenom... Jako je teško, gotovo nemoguće imati dobre glumce u tako uređenoj zemlji, jer ih malo šta tišti. Zašto mi imamo tako dobre glumce na ovim prostorima, to je zato što oni ljudi tamo razmišljaju kako da žive, a mi razmišljamo zašto živimo. To je ozbiljna razlika, koja tera svakog umetnika da razmišljamo mnogo više i da nam mozak radi mnogo brže nego neko ko živi u uređenoj zemlji i ko ne brine kako će platiti kiriju, ne čita svaki dan novine da vidi šta je njegov predsednik rekao, verovatno ne zna ko mu je u vladi, živi neki normalan život i trudi se da ga provede što lepše i bezbolnije. A mi imamo svakodnevnu borbu sa svim i svačim, to nas verovatno tera da budemo bolji umetnici, glumci... 

Buka: Kada sam razgovarao sa tvojim bratom Sergejem, on mi je na kraju razgovora rekao, ’znaš li u čemu je najveći problem? Što sam ja glumac, imam iza sebe respektabilnu karijeru, a ti i ja uopšte nismo pričali o tome, nego smo pričali o nekim sasvim drugim stvarima, o protestima, o sistemu?’ Da li imaš osjećaj da, kad si izabrao da nosiš taj mač, da ideš kroz društvo i stvari nazivaš pravim imenom... da li osjećaš tu vrstu tereta ili je to tvoje čvrsto uvjerenje da tako treba?

Moraš da vidiš čemu ta kvazipopularnost služi, da vidiš zašto se baviš ovim poslom. Ako si krenuo da se baviš glumom i da igraš neke predstave da bi nekog promenio, to znači da je tvoja misija da okupiš ljude za nešto dobro. Samim tim to ne možeš da radiš igrajući predstave, moraš da imaš, što bi rekao Đuričko, ’ja sam, bato, čitao malo i Dostojevskog, pa moram da pričam malo i o životu i o svemu što nas okružuje’. Nisu glumci samo zabavljači, nigde na svetu. Pogledaj po svetu neke ozbiljne ljude koji imaju svoje političke stavove...zašto lekar može da ima svoj politički stav, zašto ja ne bih imao, jer baveći se umetnošću, bavimo se ljudima, pa samim tim ne možemo se baviti ljudima samo igrajući neku predstavu, barem ja tako mislim. Nemam ništa protiv tih koji nemaju stavove van scene, ali mislim da je naša dužnost i obaveza da taj front proširimo, tako da nemam problem s tim, jer mislim da mi je to negde i obaveza.

Buka: Taj front dobrote je neophodno proširiti i ova predstava to definitivno čini... Koji su planovi za dalje, što se tiče predstave?

Nemamo nikakve želje ni planove. Kada smo oteli tu predstavu iz Pazara, nismo imali nikakve planove, samo da igramo. Onda nam je Zvezdara Teatar dala salu i, evo, bez ikakvih planova, imamo već 15-20 unapred rasprodatih predstava. To je divno. Ja imam želju da ovu predstavu odigram u Mostaru, jer mislim da se i te kako tiče Mostara. Mora igrati u Kosovskoj Mitrovici... Neko idealno mesto za igranje su mostovi koji razdvajaju, kao što je Stari most i most u Mitrovici. Ova predstava mora da se igra u Srebrenici, moramo da idemo u mesta koja dele te probleme, jer tim ljudima mnogo više treba neka nada da je moguće živeti jedni sa drugima, samo neko treba da ih ohrabri da je moguće živeti van tog nacionalističkog fronta i da ih ubaci u neki ljudski, svakodnevni... Da mogu da se vide na ulici i kažu ’dobar dan, komšija, kako ste, jel’ treba nešto da se uradi, da se pomogne’. To je toliko jednostavno da izgleda potpuno nemoguće. Ja verujem da ova predstava to može, popravila je neke ljude, to je moja želja, da poklonimo tu predstavu tim gradovima.


Razgovor vodio : Aleksandar Trifunović