Na svom Facebook profilu Lidija Pisker piše:
Svi koji i niste znali, od juče vjerovatno znate – moja mama je jedna
od pacijentica na Onkološkom odjeljenju Kliničkog Univerzitetskog Centra
u Sarajevu. Jedna od onih kojima je rečeno da će, zbog pokvarenih
aparata za zračenje, dobiti otpusnice i morati se same snalaziti kako
doći do Tuzle ili Mostara (koji jedini imaju aparate za vanjsko
zračenje). Jedna od onih koje su se, boreći se za svoje živote, odbile
prihvatiti otpusna pisma i zvale medije da im pomognu u borbi. Jedna od onih koje su dale izjave za medije koje su mnoge od vas i rasplakale.
Moja mama je na Koševu više od mjesec dana. Za to vrijeme se jedan od
dva aparata za vanjsko zračenje pokvario. Ona je imala sreću da je
aparat na kojem je bila „programirana“ bio u funkciji do prošle sedmice
pa je stigla obaviti više od pola terapije. Ali njena cimerka nije. Iako
su došle isti dan i imale istu propisanu terapiju, mamina cimerka je
primila samo osam terapija jer se njen aparat pokvario već prije dvije
sedmice.
Pacijentice, kojima ta terapija znači život, su bile
strpljive. Strpljivo su čekale da aparati prorade i da ih se
reprogramira na jedini preostali aparat sve do juče. Juče je i zadnji
aparat prestao raditi, pa im je tad rečeno da će dobiti otpusnice i da
će morati same tražiti krevete za daljnje terapije u Tuzli ili Mostaru.
Moja mama je već primila više od pola terapije ali za onkološke
bolesnike svaki prekid znači ponavljanje ili produžavanje radio i hemo
terapije koja je izrazito agresivna na organizam.
Juče ujutro
doktorice dolaze da saopće bolesnicama da aparati više ne rade i „od
njih nema ništa“ i da same moraju tražiti puteve do Tuzle ili Mostara. I
meni je to saopšteno kao kćerki jedne od pacijentica. Uskoro, međutim,
dolaze mediji, prvi od njih Žurnal, i zatim dolazi dežurna doktorica s
Onkologiije da uvjeri pacijentice „da nisu prepuštene same sebi.“ U
međuvremenu zaključavaju kapiju Onkološkog odjeljenja na kojem su
smještene pacijentice s ginekološkim problemima ,a koje su tad u većini
bile izvan zgrade protestujući, da mediji ne bi mogli ući u zgradu.
Šef Onkologije je “sišao” među pacijentice i dao izjavu za okupljene
medije tek kad je situacija eskalirala u potencijalni incident. Jedno od
njegovih prvih pitanja kad je okupio pacijentice unutar zgrade je bio
„Ko je zvao medije?“. Pa evo, ako je bilo dileme, ja sam zvala medije.
Je l'ginekološke pacijentice oboljele od karcinoma nemaju pravo na
život? Je l’ moraju čekati da dođu mediji da im se neko s Onkologije
zvanično obrati? Je l’ moraju same tražiti klinike koje će ih primiiti
na daljnje liječenje? Beskrajno hvala Žurnalu koji je došao prvi.
Molim prijatelje koji su juče biii uz nas na da, ako ništa, šeruju ovaj
post. Molim medije da nastave pratiti ovu temu. Molim političke stranke
da ovim putem ne ubiru ne političke poene jer ih ovako neće sabrati.
Pacijentice ne traže ostavke nego odgovornost.