Put do afirmacije benda, čak i onog koji se bavi komercijalnom muzikom, nije ni malo lagan. A ako se, pritom, radi o bendu koji se bavi alternativnom muzikom, koja i nema baš širok krug publike na ovim prostorima, onda je jedna takva staza, može se reći, ponekada popločana i trnjem. Međutim, ako ste talentovan muzičar poput Petra Topalovića, odlučni da uspijete u namjeri da za vaš rad čuje što više ljudi, onda ćete se na sve načine potruditi da vrijeme ne gubite uludo i da odaberete ekipu sa kojom ćete na najkvalitetniji i najbezbolniji način doći do cilja. Petrov cilj je bio "Sopot", bend koji je oformio sa drugarima sličnih kreativnih senzibiliteta, a sa nekim od njih je i ranije svirao u odličnim bendovima poput "Revolta" i "Džabuka sa negras".Relativno za kratko vrijeme Petar je od "Sopota" stvorio ime za koje se pročulo u regionu i koje se izgovara sa respektom. Iza njih je tri albuma i zavidan broj nastupa.
Ove godine "Sopot" će nastupiti na
revijalnom dijelu Desetog Demofesta i promovisati spot za najnoviju pjesmu. O
nastupu, festivalu, muzici i karijeri razgovarali smo sa frontmenom
najpopularnijeg banjalučkog alter rok benda, Petrom Topalovićem.
Šta ti prvo padne na pamet kada se
izgovori riječ DEMOFEST?
Petar: Ono što je meni ostalo uvijek u pamćenju kada je SOPOT svirao negdje
u nekim od gradova regiona je kada me nešto pitaju, a da je vezano za Banja
Luku i muzičku scenu u njoj, tema isključivo vezana za Demofest. Po tome se
vidi da je to festival koji je u regionu prepoznatljiv brend ovoga grada.
Mislim da je to jako bitno jer sad kad kažeš Banja Luka već imaš jedan izuzetan
događaj koji možeš da povežeš sa njom. Nešto slično kao kad kažeš Novi Sad i odmah
ga povežeš sa Exitom.
Vi ste imali i brojne saradnje sa
Demofestom.
Petar: Mi smo svirali već dva puta na Demofestu u sklopu revijalnog dijela
programa, a imali smo i jednu humanitarnu akciju. Sa ekipom koja organizuje
Demofest smo sarađivali na razne načine, radili smo i na jednom filmu koji je
povezan sa festom - "Zduhač, znači avantura", tako da imamo, može se
reći, jednu tradiciju i istoriju saradnje sa tim festivalom.
Bio si sigurno prisutan i na prvom
Demofestu. Možeš li povući paralelu sa tim prvim izdanjima ovog festivala i
onim što se dešavalo posljednjih godina?
Petar: Ako se vratimo deset godina unazad to je bila jedna kulturna
manifestacija koja je obećavala. Mi smo svi željeli da to bude nešto
tradicionalno i da se to svake godine održava i u tome se i uspjelo. S druge
strane tada je postojala samo jedna bina, a sad već imamo dvije bine. Za ovih
deset godina Demofest je, da kažem, odrastao. Mnogo bendova je i sam festival
izbacio i za njih se dosta toga i učinilo. Mislim da se festival razvija i
deset godina postojanja ovog festivala nije mala stvar.
Ima li nešto po čemu se Demofest
razlikuje od drugih festivala?
Petar: Suštinski Demofest prati trendove, ali on je specifičan po tome što
spaja demo i revijalne bendove. Poseban je po tome što ulaže u nove snage, to
jest radi i na proizvodnji, a ne samo na trgovini (smijeh). On radi na rađanju
novih vrijednosti i to je njegova najveća odlika. Demofest mnogo znači i za
lokalnu zajednicu u svakom smislu. I kao identitetski, a s druge strane i ekonomski
utiče na razvoj stvari u gradu, jer dolazi dosta ljudi, oni troše tu neka
sredstva boraveći u gradu. Dakle, iz više aspekata je Demofest jako pozitivna
priča za ovaj grad.
Da li misliš da bi Demofest trebao da
uvede plaćanje ulaznice, barem simbolično, kako bi podstakao publiku i naučio
je da ipak za neke malo bolje izvođače, a tu mislim na revijalni dio, treba da
izdvoji novac?
Petar: Definitivno bi trebalo
razvijati tu naviku, pa tako i Demofest, mada mi ne možemo ulaziti u politiku
njihove organizacije rada. Slažem se da bi trebalo razvijati naviku da se nešto
plati. Jer kada uđemo u prodavnicu ne možemo tek tako uzeti neki artikl, nego
ga moraš platiti.
Pogotovo što na Demofestu nastupaju neke
svjetske face.
Petar: Svakako, ali ne samo to. Dolaze tu fantastični bendovi i iz regiona.
Dosta se tu učinilo i na razvoju tog događaja i na samu alternativnu kulturu.
Ali čini mi se da je došlo vrijeme i da se krene razvijati ta vrsta kulture, a
to je kultura plaćanja nekoga ko ipak potroši i vrijeme i novac da bi stvorio
umjetnost onakva kakva je publici dostupna.
Ima i dosta kritičara koji se žale da je
nesrazmjeran broj bendova iz Hrvatske i Srbije koji učestvuju u takmičarskom
programu DF, u odnosu na broj onih iz drugih republika bivše države. Kakvo je
tvoje mišljenje o tome?
Petar: Nisam uvjeren da je tu nešto sa namjerom urađeno. Mislim da se više bendova
javljaju, jer se radi o mnogoljudnijim državama i statististički gledano tu i
ima više bendova. Pitanje je i da li se bendovi iz određenih sredina i
javljaju, jer ne možete nikoga tjerati da se prijavljuje na festivale.
Da li se možda radi o tome da neki nisu
prepoznali jačinu Demofesta?
Petar: Znam da su ljudi iz regiona prepoznali kvalitet Demofesta, a to sam
mišljenje stekao razgovarajući sa muzičarima iz raznih gradova. To pokazuje i broj
prijavljenih bendova. Mislim da je vremenom i Banja Luka prepoznala da je
Demofest jedan jako bitan događaj u njihovom gradu.
Koliko je banjalučka muzička scena
dobila sa Demofestom?
Petar: Pa vidjeli smo šta se desilo sa banjalučkim bendovima poput Neura,
Tankera, i još nekih, koji su se odlično plasirali. Ali Demofest je dobar za
prezentaciju i promociju ne samo onih bendova koji su učesnici na takmičarskom
dijelu programa, već uopšte. "Sopot" će ove godine prezentovati na
Demofestu svoj video spot i pjesmu, a biće tu još nekih bendova koji će
pokazati šta su radili proteklo vrijeme, npr. "Važno obavještenje" i
"Shangai Street Fight". Naši muzičari imaju prednost da u svome gradu
na jednom mjestu vide šta se trenutno dešava u regionu a da nemaju velike
troškove, jer sve im se dešava na dohvat ruke. Ja bih volio kada sam počinjao
da sam imao u Banjaluci jedan sličan festival gdje sam mogao da vidim gdje sam
ja u odnosu na ostale u regiji. S druge strane dolaze i mnogi iskusni muzičari
iz regije koji u komunikaciji mogu da daju i nekakav savjet mlađim kolegama.
Moji počeci su vezani za bendove "Revolt" i "Džabuko sa
negras" i više puta smo komentarisali međusobno koliko bi možda imali veći
uspjeh u svojim karijerama da je sličan festival postojao u to vrijeme.Mi tada nismo imali ni dobru opremu, vježbali
smo po barakama, uslovi su bili katastrofalni i u to vrijeme bi nam sigurno
dobro došla nekakva nagrada u vidu opreme ili snimanja materijala . Tad nije
bilo nikakve rok infrastrukture u ovom gradu i muzičari su bili prepušteni
samima sebi. Danas se i pažnja medija malo usmjerila ka rokenrol kulturi. Tako
da bi sigurno u vrijeme naših početaka mnogi bendovi doživjeli bolji uspjeh da
smo tada imali festival kao što je to Demofest.
Iako su vremena za rokenrol bila mnogo
teža, ipak je u to vrijeme bilo više autorskih bendova koji su imali kritičnije
tekstove i ozbiljniji pogled na društvo.
Petar: Pa dobro naša generacija je sazrijevala u tom nekom poratnom periodu
kad je generalno bio haos ne samo u rokenrolu nego u cjelokupnom društvu. Moram
priznati da smo se mi, koji s bavimo autorskom muzikom, zbog te želje za
normalnim životom zaista trudili i sami smo sebi stvarali uslove. Izlazili smo u
javnost bez nekakvih savjeta i pomoći. Uspjevali smo doći i do nekih medija,
organizovati sebi turneje po regiji, pa čak i Evropi. Mi smo bili uskraćeni za
mnogo toga i sami smo morali da se izborimo za nekakav normalan život a
sadašnji klinci mnogo toga imaju na tanjiru i čini se da samim tim imaju i
manje žara da se bore.
Ipak, život muzičara nije vezan samo za
scenu nego je pravi život zapravo ono mimo dešavanja na sceni. Da li misliš da
bi ti mogao autorski sazrijeti da nisi imao tu vrstu težine u sticanju onog što
si postigao kao autor?
Petar: Kad pričamo o uslovima treba da podsjetim da mi svi pratimo tu
nekakvu američku i zapadnu scenu, a eto i oni imaju najbolje uslove na svijetu
pa opet proizvode nevjerovatnu količinu kvalitetne muzike koji pokrivaju i te
"socijalne teme". Teško je tu generalizovati. Sve to zavisi od
čovjeka do čovjeka. Ni svi klinci nisu razmaženi već ima i njih koji se bore i
grizu. Uglavnom, trebali bi malo da se trznu, probude se i da sami pokušaju
nešto da naprave po tom pitanju.
Kad si spomenuo zapadnu scenu, tamo ipak
slabo ima nekih demo festivala koji proizvode nove karijere. Put jednog
američkog, engleskog ili bilo kojeg benda koji je postigao slavu na zapadu ide drugačijom
putanjom, zar ne?
Petar: Ako govorimo o američkoj i zapadnoj sceni tamo ipak postoje i
izdavačke kuće, i menadžeri, i ogromna novčana sredstva koji kruže u rokenrolu.
To su fantastični uslovi za muzičare jer tamo izdavačke kuće ulažu finansije u
bendove. Problem je što takvih uslova ovdje za sada nema. Bendovi mogu do
jednog određenog momenta sami o sebi da brinu, što se tiče tih menadžerskih,
pravnih, i sličnih poslova, ali kada se dođe do plafona tu bi stvar u svoje
ruke trebalo da preuzimaju profesionalci koji se bave menadžerstvom,
marketingom i organizovanjem svirki. Bendovi nažalost ne zavise samo od
sviranja i pisanja pjesama nego ponajviše od tih poslova koje muzičari većinom
i ne znaju da obavljaju. Mi generalno nemamo mnogo ljudi koji se bave
menadžerskim poslom u regionu, što naravno utiče i na kvalitet rokenrol scene.
Kakvo je tvoje mišljenje o
"caver" bendovima? Danas je scena pretrpana takvom vrstom muzičkog
angažmana. Šta je tome razlog?
Petar: Ja sam primjetio da je u posljednjih sedam godina to zavladalo ne
samo kod nas u gradu nego i u cijeloj regiji. Odustaje se od autorstva i ide se
ka tim nekim "caver" varijantama. Valjda to u kafanama bolje prolazi,
gazda vjerovatno više proda pića (smijeh). Međutim, i to će se jednom morati
regulisati, jer svi ti muzičari koji sviraju tuđe pjesme koriste nečija
autorska djela, a pritom i zarađuju. To je stvar koja će se u budućnosti morati
regulisati. Na taj način se duplo uništavaju autori i njihovi bendovi jer
čovjek koji pravi pjesme ispadne budala. Ulaže tolike godine u sviranje,
marketing, ideju i sve što ide uz to, na kraju dođe neki bend navježba se njegovih
pjesama i ide od kafane do kafane. Više zarađuju nego što zarađuje sam autor
što nikako nije uredu. Ne znam gdje to vodi, na jedan autorski bend će
najvjerovatnije u budućnosti doći hiljadu caver bendova, što već postaje i
problem.
Da li je Banja Luka zapravo u deficitu
sa autorskim bendovima?
Petar: Jasmatram da bi trebalo
biti deset puta više autorskih bendova u ovom gradu. Ne znam, možda ja
Banjaluku doživljavam na svoj način i želim da bude nešto što ona nije, ali
ipak grad sa oko 200.000 stanovnika treba da ima poprilično jaku scenu. To je
ipak grad koji se nalazi na putu od Zagreba prema Beogradu, ili od Sarajeva
prema Zagrebu i kako god se pogleda to je grad u nekom centru kulturnog
zbivanja u regionu. Mene zabrinjava i činjenica što mnogo muzičara koji su bili
u autorskim bendovima odustaju i priključuju se caver bendovima. Na neki način
oni i žele da naplate sav trud koji su uložili u muziku, a u caver bendovima to
ide mnogo brže. Ovdje se treba čekati, ulagati, žrtvovati, a manjak
infrastrukture to sve još više koči. Ljudi bi trebali da znaju da je bavljenje
muzikom ozbiljan posao, a ne zezancija.
Ragovarao Ernest Bučinski
