Opasnost jednostrane priče

Objavljeno: 07.03.2014. - 10:18
Jednostrana priča stvara stereotipe. A problem sa stereotipima nije to što su neistiniti, nego što su nepotpuni. Oni čine da jedna priča postane jedina priča...
Veličina slova: a a a

Ja sam pripovjedač. I željela bih da vam ispričam nekoliko ličnih priča o nečemu što volim da zovem "opasnost jednostrane priče". Odrasla sam u univerzitetskom kampusu u istočnoj Nigeriji. Moja majka tvrdi da sam počela da čitam sa dve godine, iako ja mislim da je to vjerovatnije bilo sa 4. Dakle, rano sam počela da čitam. A čitala sam britanske i američke knjige za djecu.


Isto tako, počela sam rano i da pišem. A kad sam počela da pišem, negdje oko sedme godine, priče pisane olovkom i ilustrovane bojicama, koje je moja jadna majka imala obavezu da čita, pisala sam upravo onakve priče kakve sam i čitala. Svi moji likovi su bili bijeli i plavooki. Igrali su se u snijegu. Jeli su jabuke. I mnogo su razgovarali o vremenu, kako je bilo lijepo što je izašlo sunce. Sad, ovo je uprkos činjenici da sam živjela u Nigeriji. Nikada nisam bila izvan Nigerije. Nismo imali snijeg. Jeli smo mango. I nikada nismo govorili o vremenu, jer nije bio potrebe za tim.


Moji likovi su takođe pili mnogo piva od đumbira, jer su likovi u britanskim knjigama koje sam čitala pili pivo od đumbira. Nije bilo važno što nisam imala pojma šta je pivo od đumbira. I mnogo godina nakon toga, ja sam imala očajničku želju da probam pivo od đumbira. Ali to je druga priča.


Mislim da ovo pokazuje kako smo osjetljivi i lako impresionirani nekom pričom naročito kao deca. Samo zato što sam čitala jedino knjige u kojima su likovi bili stranci, postala sam ubijeđena da knjige, po svojoj prirodi, moraju da imaju strance u sebi, i da moraju da budu o stvarima sa kojima lično nisam mogla da se identifikujem. E sad, stvari su se promijenile kad sam otkrila afričke knjige. Nije bilo mnogo dostupnih nisu bile tako lake za pronaći, poput stranih knjiga.


Ali zbog pisaca poput Ćinua Aćibe i Kamara Laje prošla sam kroz mentalni pomak u mojoj percepciji književnosti. Shvatila sam da ljudi poput mene, devojke sa kožom boje čokolade, čija kovrdžava kosa nije mogla da se veže u konjski rep, takođe mogu da postoje u književnosti. Počela sam da pišem o stvarima koje sam mogla da prepoznam.


Voljela sam te američke i britanske knjige koje sam pročitala. One su pokrenule moju maštu. Otvorile su nove svjetove za mene. Ali nenamjerna posljedica je da nisam znala da ljudi poput mene mogu da postoje u literaturi. Tako da je otkriće afričkih pisaca učinilo sledeće za mene: spasilo me je od toga da imam jednostranu priču o tome šta su knjige.


Potičem iz konvencionalne nigerijske porodice, srednje klase. Moj otac je bio profesor. Moja majka administrativni radnik. Tako da smo imali, jer tako su norme nalagale, osoblje, koje je živelo sa nama u kući, a dolazilo je iz susednih ruralnih sela. Te godine kada sam napunila osam, stigao nam je novi dečak na ispomoć. Njegovo ime je bilo Fide. Jedina stvar koju nam je majka o njemu rekla jeste da je njegova porodica veoma siromašna. Moja majka je slala povrće i pirinač, i našu staru odeću njegovoj porodici. I kada ne bih završila svoju večeru, majka bi rekla, "Pojedi svoju večeru! Zar ne znaš? Ljudi poput Fideove porodice nemaju ništa." Tako da sam užasno sažaljevala Fideovu porodicu.


Onda, jedne subote, otišli smo do njegovog sela u posjetu. I njegova majka mi je pokazala divno išaranu korpu napravljenu od obojene palme, koju je njegov brat napravio. Bila sam iznenađena. Nije mi palo na pamet da bi bilo ko u njegovoj porodici mogao nešto da napravi. Sve što sam čula o njima, jeste koliko su oni siromašni, tako da je postalo nemoguće za mene da ih vidim drugačije nego kao siromašne. Siromaštvo je bila moja jednostrana priča o njima.


Godinama kasnije kada sam napustila Nigeriju, da bih studirala u Americi, razmišljala sam o tome. Imala sam 19 godina. Šokirala sam moju američku cimerku. Pitala me je gde sam naučila engleski tako dobro, i bila je zbunjena kada sam joj rekla da je u Nigeriji engleski zvanični jezik. Pitala me je da li može da čuje moju "plemensku muziku" - kako ju je nazvala i bila je veoma razočarana kada sam joj pustila moju kasetu Maraje Keri. Pretpostavila je i da ne znam da koristim štednjak.


Ono što me pogodilo je sledeće: Sažaljevala me je i prije nego što me je upoznala. Njen uvriježeni stav prema meni, kao Afrikanki, bio je zaštitnički, dobronamjeran i sažaljevajući. Moja cimerka je imala jednostranu priču o Africi.  Priču o katastrofi. U ovoj jednostranoj priči nije postojala mogućnost da Afrikanci liče na nju, na bilo koji način. Nije postojala mogućnosti za osjećanja složenija od sažaljenja. Nije bilo mogućnosti za uspostavljanje ravnopravnog odnosa.


Moram da kažem da se prije odlaska u SAD nisam svjesno identifikovala kao Afrikanka. Ali u Sjedinjenim Državama, kad god se spomenula Afrika, ljudi su se okretali meni. Bez obzira što ja ništa nisam znala o mjestima poput Namibije. Ali sam s vremenom prihvatila taj identitet. I na mnogo načina sada mislim o sebi kao o Afrikanki. Mada se još uvek prilično iznerviram kada Afriku pominju kao zemlju. Najnoviji primer je moj inače divan let iz Lagosa prije dva dana, gde je na Virdžin letu najavljen humanitarni rad u "Indiji, Africi i drugim zemljama."


Nakon što sam provela nekoliko godina u Sjedinjenim Državama kao Afrikanka, počela sam da razumijevam kako me je cimerka doživjela. Da nisam odrasla u Nigeriji i da sve što znam o Africi dolazi iz medija, i ja bih mislila o Africi kao o mjestu prelijepih pejzaža, prelepih životinja, i neshvatljivih ljudi, koji vode besmislene ratove, umiru od siromaštva i SIDE, nisu u stanju da govore u svoje ime, i čekaju da ih spasi dobri, bijeli stranac. Vidjela bih Afrikance na isti način na koji sam ja, kao dete, videla Fideovu porodicu.


Ova priča, bar tako mislim, potiče iz Zapadne literature. Ovo je citat iz zapisa londonskog trgovca, Džona Loka, koji je plovio prema zapadnoj Africi 1561. godine i vodio fascinantan dnevnik svog putovanja. Nakon što govori o crnim Afrikancima kao o "zvjerima koje nemaju kuću", on piše, "Oni su takođe ljudi bez glava, sa ustima i očima na grudima."


Smijala sam se svaki put kad bih ovo pročitala. Moramo se diviti mašti Džona Loka! Ali ono što je važno u vezi sa ovim jeste da to predstavlja početak tradicije zapadnjačkog pričanja afričkih priča. Tradiciju sub-saharske Afrike kao negativnog mesta, različitog, mračnog, sa ljudima koji su, po riječima divnog pjesnika, Radjarda Kiplinga, "pola đavo, pola dijete".


Tako da sam počela da shvatam da je moja američka cimerka morala tokom svog života videti i čuti različite verzije ove jednostrane priče, kao što je bio slučaj i sa jednim  profesorom koji mi je jedanput rekao da moj roman nije "autentično afrički". Bila sam spremna da prihvatim da je mnogo stvari u romanu koje su pogrešne, da ima mnogo slabih tačaka. Ali nisam mogla da prihvatim da mu nedostaje afrička autentičnost. Ustvari, nisam ni znala šta bi bila afrička autentičnost. Profesor mi je rekao da moji likovi previše podsećaju na njega, obrazovanog čoveka iz srednje klase. Moji likovi su vozili kola. Nisu bili izgladnjeli. Prema tome, nisu bili autentično afrički.


Ali moram brzo da dodam da sam i ja kriva kada je u pitanju jednostrana priča. Prije nekoliko godina, otišla sam iz Amerike u posetu Meksiku. Politička klima u Americi, u to vrijeme, bila je napeta. Vodile su se debate u vezi sa imigracijom. I kao što to često biva u Americi, imigracija je postala sinonim za Meksikance. Nije bilo kraja pričama o Meksikancima kao ljudima koji potkradaju zdravstveni sistem, koji se šunjaju preko granica, bivaju uhapšeni na granicama, takve stvari.


Sećam se svoje prve šetnje kroz Gvadalaharu, gledala sam mlade ljude kako idu na posao, zavijaju tortilje na pijaci, puše, smiju se. Sjećam se da sam prvo bila iznenađena, a onda me je preplavio sram. Shvatila sam da sam prihvatila medijsku priču o Meksikancima kao jedinu i da su oni u mojim mislima postojali samo kao bijedni imigranti. Prihvatila sam jednostranu priču o Meksikancima i mnogo sam se stidjela same sebe. Dakle tako kreirate jednostranu priču, pokažete neki narod kao jednu stvar, samo jednu, iznova i iznova i oni to i postanu.


Nemoguće je govoriti o jednostranoj priči, bez da govorimo o moći. Postoji riječ, Igbo riječ, koje se sjetim svaki put kada razmišljam o strukturi moći u svetu, a to je "nkali."To je imenica koja u slobodnom prevodu znači "biti veći od onog drugog." Poput naših ekonomskih i političkih svjetova, i priče su definisane "nkali" principom. Kako su ispričane, ko ih je ispričao, gdje su ispričane, koliko je priča ispričano, ustvari zavisi od moći.


Moć je sposobnost ne samo da ispričate priču o drugoj osobi, već i da je učinite jedinom pričom o toj osobi. Palestinski pjesnik Murid Bargoti piše da ukoliko želite da oduzmete ljudima ono što im pripada, najednostavniji način je da ispričate njihovu priču, počevši od događaja koji vam odgovara. Počnite priču sa strelama američkih urođenika, a ne sa dolaskom Britanaca, i imate potpuno drugačiju priču. Počnite priču neuspjehom afričke države, a ne kolonijalnim stvaranjem afričke države, i imate potpuno drugu priču.


Nedavno sam govorila na univerzitetu gde mi je jedan student rekao kako je šteta što su nigerijski muškarci fizički zlostavljači poput lika oca u mojoj knjizi. Rekla sam mu da sam upravo pročitala knjigu "Američki psiho" - i da je prava šteta to što su mladi amerikanci serijske ubice. Očigledno je da sam bila blago iritirana.


Ne bi mi nikada palo na pamet da pomislim da samo zato što sam pročitala knjigu u kojoj je glavni lik serijski ubica da je on nekako predstavnik svih Amerikanaca. E sad, to nije zato što sam bolja osoba od tog studenta, već zbog toga što je američka kulturna i ekonomska moć ogromna pa sam imala mnogo priča o Americi. Pročitala sam Taljera i Apdajka i Stajnbeka i Gejtskila. Nisam imala jednostranu priču o Americi.


Kada sam shvatila, prije nekoliko godina, da se od pisaca očekuje da imaju nesrećno djetinjstvo da bi bili uspješni, počela sam da razmišljam kako bih mogla da izmislim strašne stvari koje su mi roditelji radili. Ali istina je da sam imala veoma srećno djetinjstvo, puno smijeha i ljubavi, u veoma bliskoj porodici.


Ali sam imala i pretke koji su umrli u izbegličkim kampovima. Moj rođak Poli je umro zato što nije mogao da dobije odgovarajuću njegu. Jedna od mojih najbližih prijateljica, Okoloma, umrla je u avionskoj nesreći zato što naša vatrogasna kola nisu imala vodu. Odrasla sam pod represivnim vojnim vladama koje su obezvrijedile obrazovanje, tako da moji roditelji nekad nisu dobijali svoje plate. Tako da sam, kao dijete, videla kako džem nestaje sa stola za ručavanje, zatim kako nestaje margarin, kako hljeb postaje preskup, kako mlijeko počinje da se dijeli u porcijama. Ali najviše od svega, neka vrsta normalizovanog političkog straha vladala je na našim životima.


Sve ove priče me čine onim što jesam. Ali insistirati samo na ovim negativnim pričama značilo bi pojednostaviti moje iskustvo, i zanemariti mnoge druge priče koje su me oblikovale. Jednostrana priča stvara stereotipe. A problem sa stereotipima nije to što su neistiniti, nego što su nepotpuni. Oni čine da jedna priča postane jedina priča.


Naravno, Afrika je kontinent prepun katastrofa. Postoje one ogromne, poput strašnih silovanja u Kongu. I depresivne, poput činjenice da 5 000 ljudi konkuriše za jedan posao u Nigeriji. Ali postoje i druge priče koje nemaju veze sa katastrofom. I veoma je važno, jednako je važno, da govorimo o njima.


Uvijek sam osjećala da je nemoguće povezati se na pravi način sa mjestom ili osobom bez poznavanjs svih priča tog mjesta i te osobe. Posljedica jednostrane priče je sljedeća: oduzima ljudima dostojanstvo. Otežava postojanje jednakosti među ljudima. Ističe kako smo različiti, a ne koliko smo slični.


Šta bi bilo da sam prije mog puta za Meksiko pratila debate o imigrantima na obje strane, SAD-a i Meksika? Šta da nam je moja majka rekla da je Fideova porodica siromašna, ali vrijedna? Šta da smo imali afričku televizijsku mrežu koja je emitovala različite afričke priče širom sveta? Ono što nigerijski pisac Činua Ačebe naziva "ravnotežom priča".


Šta da je moja cimerka znala za mog nigerijskog izdavača Mukti Bakaraju, izuzetnog čovjeka koji je napustio svoj posao u banci kako bi ostvario svoj san i otvorio izdavačku kuću? Uvriježeno mišljenje je da Nigerijci ne čitaju literaturu. On se nije slagao s tim. Osjetio je da bi ljudi koji znaju čitati, rado čitali kada bi im literatura bila dostupna i kada bi mogli da je priušte.


Ubrzo nakon što je izašao moj prvi roman, otišla sam u TV stanicu u Lagosu da uradim intervju. Žena koja je radila tamo kako kurir došla je do mene i rekla, "Zaista mi se dopao vaš roman. Nije mi se dopao kraj. Sada morate da napišete nastavak i evo šta će se dogoditi..." I počela je da mi govori šta da napišem u nastavku. Nisam bila samo iznenađena, već i dirnuta. Ova žena, jedna iz mase običnih Nigerijaca, za koje se misli da ne čitaju knjige, ne samo da je pročitala knjigu, već ju je prisvojila i osjećala je da ima pravo da mi kaže šta da napišem u nastavku.


E sad, šta da je moja cimerka znala za moju prijateljicu Fumi Onda, neustrašivu ženu koja je voditeljica TV emisije u Lagosu, i odlučna je da ispriča priče koje mi radije zaboravljamo? Šta da je moja cimerka znala za operaciju srca koja je izvedena u bolnici u Lagosu prošle nedelje? Šta da je moja cimerka znala za savremenu nigerijsku muziku? Talentovani ljudi koji pevaju na engleskom i pidžinu i na lgbo jorubanskom i Ijou, miješajući uticaje od Džej Zija do Fela do Bob Marlija do njihovih djedova. Šta da je moja cimerka znala za advokaticu koja se nedavno pojavila na sudu u Nigeriji kako bi se borila protiv smiješnog zakonu prema kojem žene moraju da dobiju saglasnot muža prije obnove pasoša? Šta da je moja cimerka znala za Nolivud, prepun inovativnih ljudi koji prave filmove uprkos velikim tehničkim poteškoćama? Filmove koji su toliko popularni da su zaista najbolji primer da Nigerijci konzumiraju ono što proizvedu. Šta da je moja cimerka znala za moju divnu ambicioznu frizerku koja je upravo počela sopstveni biznis prodavanja umetaka za kosu? Ili za milione drugih Nigerijaca koji pokreću svoja preduzeća i ponekad ne uspiju, ali nastave da njeguju svoju ambiciju?


Svaki put kad sam kod kuće, suočavam se sa glavnim izvorom frustracije za većinu Nigerijaca: lošom infrastrukturom, lošom vladom. Ali i sa nevjerovatnom otpornošću ljudi koji su napredovali uprkos vladi, a ne zbog nje. Svakog ljeta u Lagosu, dajem časove pisanja. I zapanjujuće je koliko ljudi se prijavljuje, koliko ljudi je zainteresovano da piše, da ispriča priče.


Moj nigerijski izdavač i ja pokrenuli smo neprofitnu organizaciju zvanu "Farafina Trust". I imamo velike snove o gradnji biblioteka, o renoviranju postojećih i obezbjeđivanju knjiga za državne škole koje nemaju ništa u svojim bibliotekama, i takođe o organizovanju mnogo radionica pisanja i čitanja, za sve one ljude koji su zainteresovani da ispričaju naše mnogobrojne priče. Priče su važne.


Važno je imati mnogo priča. Priče su bile korišćene da otjeraju ljude i da ih otruju. Ali priče mogu da se iskoriste da ojačaju i da humanizuju. Priče mogu slomiti dostojanstvo ljudi. Ali priče takođe mogu da poprave to slomljeno dostojanstvo.
Američka spisateljica Elis Voker napisala je ovo o svojim rođacima južnjacima koji su se preselili na sjever. Predstavila im je knjigu o južnjačkom životu koji su ostavili iza sebe. "Sjedjeli su i sami čitali knjigu, slušali su mene kako čitam knjigu i nekakav raj je ponovo dostignut." Voljela bih da završim sljedećom mišlju: Kada odbacimo jednostranu priču, kada shvatimo da nikada ne postoji samo jedna priča o bilo kojem mjestu, ponovo ćemo dosegnuti raj.



Predavanje sa TED konferencije

 

 

 

Komentari (15)
Objavljeno:
Fasciniran sam. Počeli smo objavljivati slike crnaca na domaćim portalima češće nego naših faca. I brinemo tuđe brige, kao da nemamo svoje. Postali smo dio jebenog globalnog svijeta. Dajte nam kakvu sliku nekog našeg čeljadeta.
Objavljeno:
@MILOS: pa zar je moguce da si napisao 130 rijeci bez zareza i/ili tacke?
Objavljeno:
jednom kad sam bio kod druga od njega kad produzim pravo ima jedna stara kuca sto se rusi i taj dan kad sam iso kod njega bio je mrak i ja i on smo se setali i prosli smo pored te stare kuce i videli smo zmiju i mi smo produzili i isli polako i uplaseno i vracali smo se kodnjega kuci posto nas je njegova mama zvala mi smo morali ici i pogledali smo u kucu i culi smo da nesto lupa i on je reko mami da saceka i mi smo pogledali i onda smo poceli da trcimo u njegovu kucu i culi smo da neko trci za nama i usli smo kod njega u kucu i nikad vise se nismo usudili pric toj kuci :/ istinita prica
Objavljeno:
evo pocecu
Objavljeno:
ja imam jednu pricu
Objavljeno:
Americki nivo obrazovanja i znanja je dobro poznat, ali oni su bar dosljedni u svom neznanju. Meni vise smeta koliko su ljudi spremni da zaborave - da se ubijede u nove istine. Uzmite za primjer sve novokomponovane evropske zemlje. Prije dvadeset godina bili su primjeri niskog nivoa standarda i civilizacije, u isto vrijeme mi smo bili na nivou Portugala. Mi koji dugo zivimo i pamtimo, sjecamo se cehoslovackih turista, soping tura u madjarsku i rumuniju, kao i viceva o rusima ili o bugarima. Ne tako davno nekadasnji Jugosloveni su (opravdano) sa visoka gledali na zemlje u okruzenju (jer smo imali standard i pasose). Danas su gradjani tih zemalja dobrostojeci i sa visine gledaju na nas. Za dvadeset godina su zaboravili gdje su bili i kako su zivjeli. Za dvadeset godina mi smo takodje zaboravili gdje smo bili i kako smo zivjeli. Predrasude se stvaraju manipulacijom. Njihovo ubjedjenje o uspjehu je bazirano na politickoj manipulaciji medija (pristupanjem EU), sto je generiralo ubjedjenje da su bolji od drugih. Istovremeno, nas svakodnevno ubjedjuju da smo glupi i jadni. Ukoliko povjerujete u takve manipulacije, zaista ce te postati takvi. Nazalost vecina ljudi sa balkana je prihvatila da su jadni i beznadezni, direktno omogucavajuci svojim vladarima da ih sve dublje ponizavaju. Jedini lijek protiv jednostranosti i predrasuda su obrazovanje i uvjerenost u promjene. Nazalost, nasi vladari su shvatili da unistavanjem sistema obrazovanja i manipulacijom medija, mogu neprikosnoveno vladati. Rijec demokratija na balkanu, oznacava izborima potvrdjenu vlast kriminalne organizacije.
Objavljeno:
Divna prica, samo ovaj mix ijekavskog i ekavskog bode u oci..
Objavljeno:
Imamo mi ovde nekoliko uzasnih jednostranih prica... i mnogo humanih "BOLIDA", Ovde zenama ne treba saglasnost supruga da dobiju novu putnu ispravu.. ali nam treba saglasnost politickih "bolida" da pijemo vodu i disemo... oni kontrolisu sve na vrlo jednostavan nacin, taj nacin se zove porez na dodatnu vrijednost, a tehnicki instrument se zove "ugradjivanje"....Njihova blistava buducnost je groznicava izgradnja gradjevinske infrastrukture, modernih autoputeva koji nikuda ne vode... mostova koji ne spajaju ljude i sve to na kredit koji ce placati napaceni narod... a oni su neimari buduceg dobrog zivota svojih nerodjenih naslednika... sebe su oni davno obezbjedili od neimanja bilokakvih ovozemaljskih visokih tehnoloskih proizvoda i potrosackih ljepota... Sve ce to narod pozlatiti...
Objavljeno:
tl:dr verzija, molim?
Objavljeno:
I jednostrana priča o samo jednom čovjeku nikad nije samo jednostrana, uvijek je višestrana, čak višeznačna, ali do drugih ljudi to ne dopire ili jako teško, čak i prijatelja, njih to ne zanima. I ne treba da zanima ili bar ne bi trebalo da zanima previše. Šta reći za priče koje je jako teško otrgnuti od nestvarnog ili tek sna i vratiti u javu, postoje li one uopšte tako nevjerovatne, opterećujuće i zapretene u bilo čije misli bez naznaka za prodor u javnost nesamodokazive ili možda jake kao ludilo koje to nije jer šta je normalno a šta normalnije od ćutnje i istovremene saradnje i otvorenosti za upotrebu što više raznostraničnih riječi. Ispisnici moji!
Objavljeno:
Divna priča, univerzalna i može se primijeniti i na naš prostor. Kod nas je previše stereotipa i jednostranih priča. Moramo da slušamo različite priče od različitih ljudi. Upoznajmo se, slušajmo se da vratimo dostojanstvo jedni drugima.
Objavljeno:
zox, zar ne vidiš da to upravo radiš? Daješ jednostran zaključak, pojednostavljuješ nas i podlažeš se tom stereotipu koji je plod jedne priče koja treba da postane jedina?
Objavljeno:
O nama na zapadu razmisljeju kao o ljudoderima koji se tuku, svadjaju, ratuju i ne mogu oko niceg da se dogovore i samo prkose jedni drugima. Sto je najgore to nije stereotip, to je tacno, to je cinjenica.
Objavljeno:
revis
Mislis kamion bukava ode na eskurziju
Objavljeno:
Predivno razmisljanje...ovako treba da razmisljaju bosanci i hercegovci.
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.