<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dragan Bursać: Decenije šutiranja mrtvih

Prošlo je četvrt vijeka otkako je američki fotograf Ron Haviv uslikao jednu od najvažnijih fotografija rata u Bosni i Hercegovini. Na njoj se vidi jedan od Arkanovih „Tigrova“, Srđan Golubović aka DJ Max, kako šutira mrtvu Tifu Šabanović na ulici u Bijeljini.

27. juni 2017, 12:00

Nakon 25 godina, jedan od najvećih živih svjetskih fotografa, koji je dokumentovao ratove u Hrvatskoj, BiH, koji je pratio pad Berlinskog zida, oslobađanje Nelsona Mandele, kokainske ratove u Kolumbiji, Zalivski rat, borbe Kurda iz Iraka, konflikte u Rusiji, izbeglice u Ruandi...elem, nakon 25 godina, čovjek koji je opšte mjesto svjetske kulture, vratio se nazad u Bosnu i Hercegovinu, kako bi u seriji intervjua napravio jednu reminiscenciju baš na ovu fotografiju, a time i na ljude i stvarnost kojom su okruženi.

Kakva fotografija, šta je to?

I tu nastaje muk. Budimo posve precizni, tu nastaje tajac sazdan od ignorancije, zaborava i negacije. Fotografija krvnika koji morbidno «provjerava» šutom u glavu stanje mrtve Tife Šabanović i koja bi se trebala naći u svim udžbenicima iz bezbroj razloga, zapravo je sve ove godine terra incognita u Republici Srpskoj.

Većina stanovništva NE ZNA za istu. Ne, ne radi se o ljudima koji potiskuju, negiraju ili zaboravljaju «doživljaje» DJ Maxa, Arkanovog asasina. Ne, nisu to ljudi koji će se sa vama na ulici posvađati, jer im imputirate nešto u vezi sa «urbanom beogradskom rajom», koja u slobodno vrijeme između dva di džej seta ide u pljačkaške i zločinačke pohode preko Drine. Riječ je o narodu koji zaista nije vidio tu fotografiju. Riječ je o konačnom medijskom projektu države Srbije i entiteta RS, koji su sustavnom ignorancijom «istjerali» ogledalo zbiljnosti sa medijskog neba i povijesni artefakt poslali u vječni spokoj zaborava. Uz par izuzetaka, uz par portala i par imena, u srpskom nacionalnom korpusu, postmortalno iživljavanje zločinca nad žrtvom, gotovo i da nije dokumentovano, obrađeno i naučno istraženo. Odbijanje Dodikovog režima da se uvede Zakon o kažnjavanju negiranja genocida, kao i otvorena konstatacija da se u školskim udžbenicima NEĆE izučavati genocid srebrenički, opsada Sarajeva i drugi zločini, koje je počinila srpska strana u ratu, samo su konačni muhur na dehumanizaciju povijesti, samo su onaj završni čavao na mitomanskoj kreaciji izmaštane prošlosti, kako bi nam budućnost bila lagodnija, valjda.

A, upravo estetika zla, koja isijava iz Havivove fotografije i koja hvata momenat sljubljivanja «urbane» čizme sa «mrtvom seoskom glavom» tema je o kojoj se mogu napisati deseci doktorata. I pišu se, dabome. Samo ne ovdje. Pišu se u Njujorku, Londonu, Parizu, pišu se diljem svijeta. Ovdje, ovdje se tek plagiraju, već plagirani samodovoljni kvazinaučni uradci.

Čuđenje Rona Haviva

Ali, ima drugo, Ron Haviv je bio blago zatečen neznanjem ljudi o narečenoj fotografiji. Ne zato što je on egomanijakalni genije željan pažnje, nego se u čudu čudom začudio, kako to tamo negdje na Univerzitetu Kolumbija, ljudi njegov tren objektiva koriste, e da bi rasčivijali zlo, a ovdje, na poligonu tog zla, ljudi žive u neznanju.

A, sva je muka u tome. Pusto neznanje! Dabome, ima tu i velikosrpske teorije zavjere. Pa mnogi će se prisjetiti kako je fotografija prvotno i nakratko bila pojavnost u srbijanskim medijima, samo «blago kropovana» i fotomontirana. Pa je tako ljudski ološ koji šutira mrtvu ženu predstavljen kao dobar momak, koji pritrčava da pomogne povrijeđenoj osobi. Dabome, ovakvo izopačenje nije dugo trajalo. Naprosto, bilo je groteskno i neodrživo. I poslije toga, nastao je tajac. Sve dok negdje 2012. godine, narečeni ubica Srđan Golubović nije dopao zatvora i to zbog nekih trivija, koje nemaju veze sa zločinom. Indikativno je da je i tada Srbijom vladao muk. Informaciju o hapšenju prenio je B92, ali, paradoksalno, bez fotografije «junaka» i veoma šturo.

Soroš je kriv za Tifinu smrt i «bijes» jadnog DJ-a

Nego, šta ćemo sa onima koji znaju, koji su sve vrijeme znali za ovu fotografiju, za zločine secikesa i ološa pod radnim imenom «Tigrovi» Željka Ražnatovića? Pa, vidite, tu je stara dobra institucija namirivanja dugova krvlju. Isplivaju tako silni Turci Seldžuci, Kosovski bojevi, svjetski ratovi, teorije zavjere, cionistički lobi, Soroš i ostali. Eto, kobiva, svi su oni krivi i sav bijes dobro informisanog beogradskog DJ-a se sublimiran je u taj volej po glavi mrtve Tife Šabanović. Dobro, nije Tifa baš najkrivlja što su je Arkanovci ubili, ali morao je neko da stane u tefter danka u krvi, pa da legne pod šut Srđana Golubovića. Navijek ista paradigma pravdanja zla, koja sadrži riječi «ali» i «a, kako su njihovi», radi bez prestanka i radi bolesno savršeno.

Čak toliko bolesno da će vam učniji srpski nacionalista spočitati što šutiranje mrtve Tife «niste doveli u kontekst».

Kakav kontekst, brate mili?! Sav kontekst je da je neko u tvoje ime, tebe koji negiraš zlo ili te je strah pogledati u ogledalo povijesti, napravio masakr nad civilima 1992. godine u Bijeljini.

I na kraju, krajeva, šta taj Ron Haviv ima tražiti u Semberiji, pitaće zadrti nacionalista?! To je naša stvar, misliće zlovoljno domaći, kome je mrsko pogledati fotografiju. A, promislite samo, koliko je ovakvih momenata zauvijek utonulo u same sebe, jer ih nije imao ko zabilježiti?

Kako rejvuje urbana raja

Pogledajte još jednom fotografiju. Nije krvnik kakvo zatucano seosko dijete. Ne, to je urbana beogradska raja, koja hoda od salona do privatne žurke i rejv partija, koja prati svjetske trendove u tehno muzici, koja uvodi Srbima nakon rata, o apsurda, trens. Valjda da se zaborave ratni vampirski podvizi.

I četvrt vijeka dockan, stoji, šeta i razgleda ulice Banjaluke Ron Haviv, jedan od najvećih živih svjetskih ratnih fotografa, kao potpuni anonimus. Što i jeste sa ove strane grane. Gleda, češka se, poluotvorenih usta, povlači asistenticu za rame, pa sve priupitkuje, da li je moguće da ljudi ni danas uz silne društvene mreže, uz digitalnu brzinu svijeta, uz životni tajmlajn, opet ne znaju za Bijeljinu, za zlo počinjeno tog proljeća 1992. godine. Četvrt vijeka je prošlo. A narod spremniji nego ikada na još veće zlo. Internet je izrodio na hiljade Srđana Golubovića, sve jednako urbanih, punih mržnje i željnih krvi. Istina, nedostaje oružja i muda, ali volja za zločin je tu.

Gleda Haviv, pa ne može sebi doći. Ili bolje rečeno, boji se kako će idući puta poslom doći.

Najteže je sam sebi pomoći

Kao vrsta smo sposobni generisati ogromnu količinu zla, koje prevazilazi moć celuloida, filma, digitalnog zapisa. Kao vrsta smo spremni zatvoriti oči pred tim zlom, ekspresno ga zaboraviti ili naprosto prećutati istinu djeci, samo zato što su to počinili «naši».

A, najveće zlo je u tome što se isto to zlo negiranjem i zaboravom uvećava. I što se daje alibi «drugoj strani» da se «legitimno sveti».

Ostaće u svjetskim arhivama fotografija zlotvora kako se sprema da šutne glavu mrtve žene, izučavaće timovi psihologa, psihijatara, socijalnih psihologa, povijesničara ljudsko zlo i sve njegove metastaze, ali mi se liječiti nećemo. Ne znamo!

Jer, vidite, za zlo je primarna samosvijest. Ona vodi samoizlječenju. A, da bismo krenuli na taj put, moramo priznati SVI zajedno u ovoj našoj prćiji, bez racionalizacije i bez pravdanja i bez «ali», da je u svakom gradu, seocetu, postojao i postoji jedan Srđan Golubović, koji je u ime nas ubijao, mučio i zlostavljao druge. I taj Srđan sve ove godine, decenije, jednako šutira Tifu Šabanović, bez osude, bez kazne, bez pokajanja, bez izlječenja...