Jedan od razloga je taj što je odlomljeni dio jedan od najvećih koji su
ikada zabilježeni. Nakon odlamanja ploča Larsen C smanjila se za oko 12
posto – do najmanjih razina u zabilježenoj povijesti.
Odlomljeni dio, stručnog naziva A68, upola je manji od rekordnog B-15
koji se 2000. odvojio od Rossove ploče, no ipak se smatra jednim od
rekordnih. Jedan od problema u ovakvim odlamanjima je taj što led, prije
nego što se odvoji, blokira i usporava klizanje novoga s kopna.
Mnogi se pitaju što se to događa, je li to potvrda klimatskih promjena te kako će se ovo odlamanje odraziti na razine mora.
Mada neki stručnjaci upozoravaju da bi se slični procesi s globalnim
zagrijavanjem u budućnosti mogli ubrzati, prava slika nije baš tako
jednostavna.
Ledenjak veći od Istre
Fizičar i oceanograf Mirko Orlić, profesor na Geofizičkom odsjeku PMF-a,
za Index je razjasnio ključne dvojbe koje je otvorilo odlamanje A68.
„Radi se o ledenjaku koji se odlomio u području Antarktike. Ondje
postoji područje tzv. ledenog šelfa – ledene ploče koja se prostire u
more. Na vanjskom rubu ploče nastaju pukotine tako da povremeno dolazi
do odlamanja ledenjaka koji potom nastavljaju plutati oceanima“, kaže
Orlić.
„U ovom slučaju izuzetno je to što taj komad ima površinu od gotovo
6.000 četvornih kilometara, što znači da je veći od Istre. Debeo je oko
200 metara tako da nekoliko desetaka metara viri iz mora, a ostatak je
ispod. Led je rjeđi od vode pa pluta dok dio strši. Kažu da je A68 među
tri najveća ledenjaka od 1970-ih od kada se ledenjaci prate satelitima.
Ledenjaci na južnoj hemisferi drugačiji su od onih na sjevernoj.
Nazivaju se tabularnima što znači da imaju oblik ploče. Oni su veliki
problem za plovidbu brodova pa treba biti na oprezu. Pucanje ovog
ledenjaka prati se već godinama. Njegovo skoro odlamanje se očekivalo.
Nakon što puknu, neki ledenjaci mogu otploviti jako daleko na sjever,
ovisno o veličini i strujama koje ih zahvate. Našao sam podatak da su
ostaci nekih nađeni na 40-ak stupnjeva južne geografske širine“, tumači
naš oceanograf.
Orlić ističe da je odlamanje ledenjaka prirodni proces koji se uvijek dešavao.
„Na Antarkitici padaju oborine, nastaje ledeni pokrivač koji se širi
prema moru, pokrivač puca, nastaju ledenjaci koji plutaju i pri tom se
otapaju, more se isparava i pretvara u oblake iz kojih ponovno padaju
oborine. Na taj način imamo zatvoren prirodni ciklus. Za sada nema
naznaka da bi ovo odlamanje moglo biti izravno povezano s klimatskim
promjenama. Efekti zatopljenja u tom smislu ondje su previše slabi da bi
se mogli registrirati. Naravno, dugoročno zatopljenje može dovesti do
ubrzanja tog procesa. No kada gledate klimatske projekcije, one se rade
do kraja ovog stoljeća“, nastavlja Orlić.
Arktik i Antarktika su dva različita svijeta
Modeli pokazuju da postoje velike razlike između zagrijavanja na
području Arktika koji se otapa alarmantnom brzinom i Antarktike koja
djeluje mnogo inertnije. Bitna razlika sastoji se u tome što na Arktiku
postoji samo led u moru, dok je na Antarktici led i na kopnu i u moru.
„Dinamika zagrijavanja u području Arktika i Antarktike vrlo je
različita. U području Arktika postoji tzv. povratna sprega. Led u moru
reflektira sunčevo zračenje. Zbog toga jako malo topline ulazi u more.
No kada se dio tog leda otopi, površina koja reflektira smanjuje se pa
više topline ulazi u more. Voda se zbog toga još više zagrijava što opet
rezultira daljnjim smanjivanjem ledene površine i tako u krug.
Na Antarktici je drugačije. Tamo se zbog povišene temperature na kopnu
otapa led koji potom dospijeva u more. Kada stigne u more, snižava
salinitet mora i stabilizira vodeni stupac tako da se mogu stvoriti
uvjeti za stvaranje novog leda u moru. Time se može stvoriti veća
površina koja reflektira sunčevo zračenje i tako dalje. Dakle, uz isto
globalno zagrijavanje na Arktiku možete imati smanjivanje količina leda u
moru, a na Antarktici povećanje. Sustav nije tako jednostavan kao što
bi to ljudi voljeli misliti. Za razumijevanje ovih složenih procesa
treba imati složene matematičke modele. Sve procese i uvjete treba uzeti
u obzir“, pojašnjava Orlić.
Podizanje razina za 60-ak metara
ao jedna od ozbiljnijih posljedica globalnog zatopljenja često se ističe
podizanje razine mora. Kada bi se sav led na svijetu otopio, razina bi
se podigla za više desetaka metara tako da bi brojni otoci, priobalna
područja pa i cijele zemlje završili pod morem. No tom procesu ne
pridonosi svako otapanje leda jednako.
„Kada se led koji je već bio u moru odlomi, on više ne podiže razinu
mora. Razinu podiže onaj led koji je trenutno na kopnu, kada s kopna
stigne u more. Stoga arktički led neće utjecati na podizanje razine
mora. Antarktički će utjecati, ali samo onaj koji se sada nalazi na
kopnu. Kada bi se on sav otopio, razina mora podigla bi se za 57 metara.
Toliki je njegov volumen. No projekcije pokazuju vrlo velike reakcije
Arktika na klimatske promjene, a vrlo umjerene Antarktike. Procjena je
da led na kopnu Antarktike u narednih stotinjak godina neće imati gotovo
nikakav utjecaj na razinu mora. Glavni doprinosi dolazit će od leda s
Grenlanda, od kopnenih ledenjaka kojih ima na stotine tisuća te od
povećanje zapremine mora zbog zagrijavanja. Dakle, Antarktika, mada ima
golem potencijal, u sljedećih stotinjak godina po svoj prilici neće
uzrokovati veće probleme. Naravno, klimatski sustav je jako trom pa će,
ako gledamo dugoročno, na skalama od nekoliko stotina ili čak tisuća
godina, Antarktika dati veliki doprinos“, objašnjava Orlić.
Budućnost nosi ubrzavanje zagrijavanja
Jedna novija studija pokazala je da južna hemisfera sporije reagira na
globalno zagrijavanje zbog toga što je pokrivena velikim površinama
hladnije vode. No, s vremenom ona bi mogla uhvatiti priključak pa bi se
cijeli proces zagrijavanja mogao ubrzati.
„Uvijek je enigma što se događa s dubljim dijelovima oceana. U zadnjih
10 do 15 godina znalo se govoriti o tzv. zastoju u zagrijavanju. No to
ne znači da je temperatura stvarno prestala rasti, već samo da je neko
vrijeme rasla sporije nego što je rasla krajem 20. stoljeća. Postoje
prilično jasne indicije da se toplina koja ulazi u more često zadržava u
gornjim slojevima oceana, u prvih 500 do 700 metara. Ona se ponekad
može nastaviti prenositi u dublje slojeve oceana i rasporediti se na
dubinu koja je u prosjeku oko 4 km. Zbog toga se zagrijavanje usporava.
Međutim, kad se taj prijenos uravnoteži, s vremenom se proces
zagrijavanja može ubrzati“, zaključuje naš oceanograf.
