Vjekoslav Domljan: PRORAJTALI STOLJEĆE

Kolumne

Vjekoslav Domljan: PRORAJTALI STOLJEĆE

Piše: Vjekoslav Domljan

Razvoj je moderan fenomen koji se javlja s izumom parnog stroja i njegovom primjenom u razvoju željeznica tj. s prvom industrijskom revolucijom

„..sve je to dokaz kako smo mi na ovim vjetrometinama zaostala marva.  Tu smo seljaci, nepismeni seljaci, na ovim balkanskim gudurama s 'jebem-ti-mater' mentalitetom“ (Krleža)

 

Razvoj je moderan fenomen koji se javlja s izumom parnog stroja i njegovom primjenom u razvoju željeznica tj. s prvom industrijskom revolucijom. Dovoljno je navesti da je od pada Rimskog carstva pa do otkrića Amerika, tj. u 1000-godišnjem razdoblju od  500. do 1500, stopa ekonomskog rasta iznosila 0.1% godišnje ili 10% po stoljeću (što današnja Kina postigne za godinu dana).


 

U Engleskoj, kolijevci prve industrijske revolucije, stopa rasta realnog dohotka po stanovniku iznosila je 0.2% godišnje od 1270. do 1700. S druge strane, dohodak Kine  od 1086. do 1800. skoro se prepolovio. Tako je došlo do 'velike divergencije', tijekom koje su najuspješnije europske zemlje pretekla Kinu i položile temelje prvoj industrijskoj revoluciji. 'Veliku divergenciju' pratila je 'mala divergencija' unutar Europe, tijekom koje je Sjever odmakao Jugu odnosno Engleska i Nizozemska odmakle su Italiji i Španiji (Crafts and O'Rurke, 2013).


 

U razdoblju četiriju industrijskih revolucija, koliko ih je bilo do danas, karakteristično je nekoliko podrazdoblja: 1913.-1950, 1950.-1973. (zlatno doba razvoja), 1973.-1990. i 1990. do danas. Ilustracije radi, do 1870. tj. do druge industrijske revolucije V. Britanija i SAD su proizvodile više industrijskih proizvoda nego sve ostale zemlje zajedno.


 

Pri sagledavanju razvoja treba imati u vidu da se teorija ekonomskog razvoja razvija od rada Problemi industrijalizacije Istočne i Jugoistočne Europe Rosensteina-Rodana objavljenog sredinom 1943, dakle sredinom II. svjetskog rata. Već prva rečenica tog članka kaže da industrijalizacija zemalja (Istočne i) Jugoistočne Europe nije samo njihov interes, nego i interes svijeta, i dalje kaže da industrijalizacija, danas bi rekli razvoj općenito, ne smije biti autarkičan (i bazirana na komadnoj ekonomiji sovjetskog tipa), nego zasnivati se na uključenju u globalnu ekonomiju. To se danas smatra najvažnijom lekcijom iz razvoja zemalja koja su postala ekonomska čuda (Commission on Growth and Development, 2008).


 

BiH je moderan razvoj provela u dvije imperije, prvo odlazeće otomanske pa potom odlazeće austrougarske, te u dvije Jugoslavije, nusprodukata svjetskih ratova (pa ju zlatno doba globalnog razvoja zatiče u komunističkoj Jugoslaviji) i od 1992. razvija se kao samostalna zemlja.

 

BiH se u povijesti svog ekonomskog razvoja nije nikada uspjela ekonomski organizirati. Ako ekonomija nije uređena (jer država nije osigurala zakone i njihovu primjenu), teško može biti funkcionalna, a kamoli produktivna i konkurentna, pa tako i ispuniti ekonomske kriterije za ulazak u EU. Što se ispunjenja tih kriterija tiče, BiH može biti jedino unijeta u EU. No, neće biti prva, a vjerojatno ni posljednja koja je tako postala članicom EU.

 

Proizvodnja bh. ekonomije stalno je znatno ispod njenih proizvodnih mogućnosti. Zemlja je stalno neiskorištena (ne navodnjava se ni 0.5% obradive površine) a radna snaga stalno nezaposlena. Četvrtina radno sposobnog stanovništva je nezaposlena, koliko je bilo i u SAD i V. Britaniji za vrijeme velike ekonomske krize krajem 1920-tih godina. No, tad je američka nacija tražila akciju, a u BiH muk.

 

Prvi priključak na moderno doba  BiH počinje hvatati za vrijeme Topal Osman-paše 1860-tih godina kad počinje graditi prvu željezničku prugu, Banja Luka-Dobrljin i cestovni koridor Vc (Mostar-Jablanica).

 

Vitalan nacionalni, klasni i racionalni interes

 

BiH već 20-tak godina samoupravlja svojom ekonomijom. Rezultate tog upravljanja može se sagledati ako ih se usporedi s onima od prvih 20 godina pod Austro-Ugarskom, pa od prvih 2 godina pod kraljevinom Jugoslavijom i potom 20 godina pod komunističkom Jugoslavijom.

 

Postoje ograničenja provođenju takve analize. No, postoji i dosta sličnosti odnosnih razdoblja koje olakšavaju analizu npr. svako od tih20-godišnjih razdoblja otpočinjalo/skončavalo je u nemirima i/ili ratnim vihorima te otpočinjalo obnovama, od kojih se posljednja otegla dulje no one poslije I. i II. svjetskog rata iako je bila više potpomognuta izvana nego ostale.

 

Vlasti su u sva četiri poretka bile zaokupljene vitalnim nacionalnim ili vitalnim klasnim interesom i  nisu uspijevale svladati ni prvu fazu ekonomskog razvoja - fazu mobiliziranja resursa, pa su masovna nezaposlenost i masovna neaktivnost radno sposobnog stanovništva 'prirodna' pojava u BiH. Da su bh. vlasti bile ikad zaokupljene vitalnim racionalnim interesom, zemlja bi već prošla drugu fazu razvoja (efikasno korištenje resursa) i bila u trećoj fazi (inovativno korištenje resursa).

 

Bh. poreci su nastajali i nestajali u ratovima ili barem bunama. Uspostavi austro-ugarske uprave prethodila je seljačka buna iz 1875, „najvažnija porezna pobuna u geografskoj Europi 19. stoljeća“ (Stoianovich (1999), uspostavi kraljevske i komunističke uprave prethodili su svjetski ratovi, a  samostalnoj upravi balkanski ratovi.

 

Preliminarna ocjena poredaka bi bila: 20 godina pod Austro-Ugarskom najbolje je doba bh. ekonomije, slijedi 20 godina pod komunističkom Jugoslavijom, potom 20 godina samostalne BiH i na koncu 20 godina pod kraljevskom Jugoslavijom.

 

20 godina je kratko razdoblje za izvlačenje dubljih zaključaka.  Pitanje je bili odnosni poreci sačuvali isti rang nakon 30, 50, 100 i više godina, posebice što su neki od njih (BiH pod kraljevinom Jugoslavijom) trajali svega 23 godine, tijekom kojih se nije uspjela formirati čak nijedna multietnička stranka (ako se zanemari zabranjen Komunistička partija Jugoslavije) kao potencijalno potentan vlastodržac i kreator makroekonomskih politika.

 

Rang ekonomskih poredaka i njihovih rezultata (ostavljajući po strane neekonomske faktore koji su dovodili do slomova odnosnih državnih poredaka) nakon duljih vremenskih razdoblja izgledao bi zasigurno drukčije. Svi ti poretci su osim samostalne BiH propali , no ono što je bitno jest izvući lekcije iz funkcioniranja tih poredaka.

 

Austro-ugarsko razdoblje vjerojatno bi zadržalo vodeću poziciju, samostalna BiH bi bila na drugoj poziciji, BiH pod kraljevinom Jugoslavijom bi bila na trećoj poziciji, dok bi komunistička Jugoslavija zauzela posljednju poziciju.

 

No, da komunistička Jugoslavija nije odustala od ekonomske reforme 1968. i da su rusofili pustili liberale upravljati ne samo republikama nego i zemljom, a ne gurnuti ih u etno-nacionalizam (što se prvenstveno odnosi na Hrvatsku i Srbiju, koje su s dr.  Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom te dr. Latinkom Perović i Markom Nikezićem imale iznimno sposobna rukovodstava) ne bi bila na posljednjoj poziciji.

 

Naime, iako se dekada 1980-tih i početak 1990-tih može smatrati izgubljenom za sve republike u komunističkoj Jugoslaviji, Slovenija je i 2017. imala veći BDP po stanovniku nego ijedna druga europska tranzicijska zemlja, veći no ijedan drugi dio austro-ugarske imperije osim Austrije. No, slovenački BDP per capita je još ispod polovice austrijskog i tek na četvrtini švicarskog, mada je Slovenija uspjela preteći Portugal i Grčku ali ne i Maltu i Cipar.

 

Razvoj bh. ekonomije otpočeo je 'industrijalizacijom odozgo' grofa Kállayja tj. državnim kapitalizmom bez presedana u Austro-Ugarskoj, i nastavio se  državnim socijalizmom maršala Tita bez presedana u 'drugom svijetu' (svijetu komunističkih poredaka).

 

Ako se ostavi po stranu diktatorsko djelovanje kraljevske Jugoslavije (u kojoj se jedino metkom u državnom parlamentu moglo zaustavilo lidera sveopće opozicije S. Radića i njegovog koalicionog partnera dr. Dragoljuba Jovanovića), koje jasno oslikavaju riječi kralja Aleksandra I. upućene Radiću: „J…m ja Radiću mater, nisam i neću mu ništa dati (…) J…m ja mater i Radiću i Hrvatima“ (Meštrović, 1969), imala je najkompleksniju situaciju, puno težu od one s kojom se suočila samostalna BiH.


 

Kraljevska Jugoslavija naslijedila je ratom razorenu ekonomiju, bila izuzetno heterogena (šest carinskih područja, pet valuta, četiri željeznička sustava, tri divergentna bankarska sustava i dvije vlade (predratna srpska administracija i novo Narodno vijeće formiranu u Zagrebu) te mnoštvo pravnih i poslovnih uredaba, što je harmonizirano tek sredinom 1930-tih) (Kitchen, 1988; Ahtik, Erenet-Sunko and Pilipović, 2010; Hinić,  Đurđević, Šojić, 2014; Innerhofer, 2017) i zahvatila ju je globalna ekonomska kriza 1929-1934, najteža u modernoj povijesti svijeta.


 

Ekonomija kraljevine Jugoslavije, pa time i ekonomija BiH, djelovala je stalno u nestabilnim uvjetima. Pri tome je BiH bila i administrativno-politički rascijepljena nakon 1929. u četiri banovine, što i danas otežava sagledavanje njenog  tadašnjeg djelovanja, stoga što ni sistemi nacionalnih računa ni statistika nisu tada bili razvijeni.


 

BiH je u 20. stoljeće ušla kao razvijena u odnosu na druge balkanske zemlje (primjerice, u kraljevinu Jugoslaviju ušla je sa 130 tvornica a Srbija sa 70) a iz njega je izišla u ruševinama. Jedan od razloga za to je 36 godina mira (prekinutih jedino nemirima 1882.) pod Austro-Ugarskom dok su ostale balkanski narodi vodili više ratova u tom razdoblju.


 

Tijekom kraljevske Jugoslavije i prve faze komunističke Jugoslavije kad je došlo do „trijumfa politike nad ekonomskom racionalnošću“ (Palairet) BiH je svedena na agrarni sektor, pa je u razdoblju 1945.-1950. skoro 70% proizvodnje bilo poljoprivredno. Dok je komunistička Jugoslavija naknadno dosta učinila za BiH (uključila ju u zračni transport, modernizirala željeznice i ceste te uvela i modernizirala prerađivačku industriju, nedvojbeno na teret velikog vanjskog duga i visokih socijalnih troškova u vidu nezaposlenosti), kraljevska Jugoslavija uveliko je bila gubitak vremena i energije.


 

Samostalna BiH izišla je iz ratnih ruševina, s defektnim ustavno-političkim ustrojem i  zakačila ju je globalna recesija iz 2007. na koju je kasno reagirala Reformskom agendom kao što je i komunistička Jugoslavija kasno reagirala na dva naftna šoka Dugoročnim programom ekonomske stabilizacije.


 

Za razliku od komunističke i posebice kraljevske Jugoslavije koje su skončale prezadužene, BiH, u kojoj je IMF već 20 godina, takođe je na putu je da postane prezadužena, tim prije što njen upravljački sloj ne da sprečava to, nego potiče i insistira na daljnjem zaduživanju. No, za razliku od BiH u  obje Jugoslavije, kad je imala vanjskotrgovinski suficit, samostalna BiH ima ogroman vanjskotrgovinski deficit zbog razarene industrijske baze i nedostatka izvozljivih dobara.


 

Izgubljeni u realnosti


 

BiH je pri koncu austro-ugarske uprave tj. 1910. imala BDP po stanovniku koliki i Italija Palairet (1977). Danas je Italija članica G-7, kluba najbogatijih zemalja svijeta, a BiH članica PEC-4, kluba najsiromašnijih zemalja Europe (BiH, Kosovo, Albanija i Moldova). Gdje je BiH „prorajtala stoljeće“ (Krleža),  „izgubila se u stoljeću“ (Lovrenović) ili se „izgubila u realnosti“ (Quataert).  


 

Ako se pogleda kroz prizmu 4x20 godina, 20 godina pod komunističkom Jugoslavijom, tijekom kojih je ušla u drugu industrijsku revoluciju (pri čemu joj je na ruku išlo zlatno doba razvoja ljudske civilizacije), značilo je gubitak razvojnog koraka. BiH je nedvojbeno izgubila razvojni korak tijekom komunizma (1945.-1965.).


 

Slika 1 pokazuje da su sve nekadašnje komunističke ekonomije, a prije i poslije toga tržišne, izgubile korak dok su bile pod komunizmom, pa tako i BiH. Sve su one u odnosu na druge zemlje stajale bolje 1910. nego 2015. Jasno je da su dva svjetska rata i dvije jugoslavenske diktature uticale na razvojni korak BiH. No, i Italija je prošla kroz dva svjetska rata i kroz diktaturu takođe, no ni u doba fašizma nije odustajala od tržišne ekonomije.


 

Slika 1: Učinak komunističke diktature; BiH i komparatori, 1910 i 2015. (prosjek BDP pc odnosne skupine 1910.=100 i 2015.=100)


Izvor: obrada autora temeljem  Palairet (1997) za 1910.

i World Bank (2017) za 2015.

 

Boljševička revolucija iz  1917. potakla je revolucionarna gibanja poslije I. svjetskog rata i u Italiji, gdje je dovela do zauzimanja niza tvornica. Odgovor na te procese bio je fašizam, koji jw predstavljao pokušaj odvraćanja radništva od boljševizma. Fašisti su došli na vlast 1922, nakon što se kralj Victor Emmanuel III. oslonio na mlade fašiste u suzbijanju pomenutih boljševičkih gibanja.

 

Fašistička ekonomija utemeljena je na privatnoj svojini i inicijativi, uz izvjesne nacionalizirane dijelove ekonomije. No, Italija je 1939. imala više državnih poduzeća nego ijedna druga zemlja izuzev Rusije. Javni rashodi na javne radove u Italiji bili su utrostručeni tijekom velike ekonomske krize (1929.-1934.), nadmašujući čak i vojne rashode, postajući vodećim javnim rashodima.

 

Fašizam je oružano potučen u II. svjetskom ratu, dok su neofašizam i (neo)boljševizam potučeni u natjecanju s postindustrijskim kapitalizmom zbog neefikasnosti (ekonomske, političke, pravne, vojne, tehnološke, organizacijske itd.).

 

Maršal Tito je imao tri povijesna „ne“ od kojih su  „ne“ Hitleru 1945. i „ne“ Staljinu 1948. zvjezdani trenuci njegove vladavine dok je „ne“ tržištu“ 1968. značilo slom ne samo ekonomije nego i uvod u raspad zemlje.


 

Umjesto eksplozije poduzetništva, koje se počelo odvijati u razdoblju 1965-1968, i oslobađanja energije miliona ljudi, došlo je do kočenja razvoja tržišne ekonomije i poduzetništva. To kočenje je rezultiralo revoltom i eksplozijom etno-nacionalizma te preustroja monocentrične u policentričnu komandnu ekonomiju. Time je izgubljena mogućnost vođenja makroekonomske politike zemlje i izgubljena otpornosti na vanjske šokove (izazvane snažnim skokovima cijene nafte) i omogućeno nekontrolirano financiranja visoke agregatne potrošnje inozemnim kreditima tijekom 1970-tih. To je dalje vodilo svađi oko vraćanja tih kredita i snažne inflacije tijekom 1980-tih, što je rezultiralo slomom ekonomije i raspadom zemlje.

 

Razvojni korak BiH potpuno je izgubljen u razdobljima 1931.-1935, 1945.-1965, 1977.-1991. i 2009.-2014. U zadnjih 100 godina, trećina ih je zasigurno potpuno izgubljena. Tome treba pridodati i 10-tak ratnih godina, godina razaranja,  no njih je bilo u Italiji i mnogim zemljama zahvaćenih I. i II. svjetskim ratom.

 

Unatoč razvojnoj pomoći u razdoblju 1996.-2005. BiH je opet izgubila korak poslije globalne recesije. Nakon poslijeratne obnove i kratkotrajnog uzleta, vrijeme poslije 2007. je izgubljeno. To se poklapa s krizom poslije neuspjele ustavne reforme 2006. i izbijanja globalne recesije 2007.


 

Žetonska demokracija


 

Ono što danas vidimo u BiH – neotpornost na vanjske šokove, održavanje visoke potrošnje i njenog financiranja vanjskim kreditima - dešavalo se u komunističkoj Jugoslaviji tijekom 1970-tih godina. Pored identičnog obrasca upadanja u dužničko ropstvo u BiH desila se i pljačkaška privatizacija društvene svojine, koja je ekonomski i socijalno duboko rascijepila društvo.


 

Takva socijalna rasjepljenost društva nije postojala u komunističkoj BiH. No, komunistički poredak je, eliminirajući uranilovkom ekonomske nejednakosti, proizvodio političke nejednakosti.


 

I u trenutku raspada komunističke Jugoslavije, vanjska zaduženost, gledano po jedinici dohotka ili po stanovniku bila je manja neko kod niza drugih komunističkih zemalja (Mađarske, Poljske i Bugarske itd.), pa ekonomski momenti raspada i po tome spadaju u drugi plan u odnosu na političke momente (Domljan, 1996/1997).


 

Ovdje treba izvući važnu pouku: višestranački sistem nije isto što i demokracija. Samostalna BiH je višestranačka ali daleko od demokracije, koja se može definiti kao slobodni izbori plus vladavina prava. Budući da vladavine prava u BiH, demokracija je svedena na demokratru.


 

U BiH građani ne biraju kandidate koji djeluju za njihove interese nego kandidate koje i ne poznaju – koji ih niprije ni poslije izbora nisu došli ni posjetiti, a kamoli da drže redovan kontakt s njima. Ne uvažava se ni banalna činjenica da izabrani  član parlamenta nije član samo onih koji su glasali za njega/nju nego i onih koji su glasali protiv  i onih koji uopće nisu glasali.


 

Član parlamenta, vrhovne vlasti zemlje, sveden je na žeton šefa svoje stranke, koji lojalnost takvog žetona osigurava budžetskim novcem. Ako američka demokracija, kako kaže nobelovac Stigliz, funkcionira na načelu „jedan dolar-jedan glas“, bh. demokratura funkcionira na načelu „100 budžetskih maraka-jedan glas.“


 

Funkcioniranje žetonske demokracije najbolje opisuju izjave šefova stranaka sa „imamo ruku“ ili „nemamo ruku“ tj. da imaju ili nemaju dovoljan broj glasova. Time kažu da je član parlamenta čovjek bez glave, torzo kakav se može vidjeti  ispred upravne zgrade Uncredit banke u Mostaru. To je i slika bh. etno-kartelnog kapitalizma: obezglavljeni građani, obezglavljeni poslanici, obezglavljeni lideri. Goethe kaže da „za stado svakako nije dobro ako mu je pastir ovca“, za što je BiH dobar primjer. To će potvrditi najsposobniji, najvitalniji bh. građani, oni koji 'glasaju nogama'.  

 

BiH u Austro-Ugarskoj: državni kapitalizam

 

Benjámin Kállay von Nagy-Kálló (1839.-1903.) imenovan je 4. juna 1882.  austrougarskim ministrom financija i  upraviteljem BiH, na dužnost koju će obnašati do kraja života. Njegov program bio je: prvo povećati životni standard u BiH, potom staviti akcent na obrazovanje i konačno okrenuti se političkoj samoupravi. Kratko kazano, njegov program je bio: „Napraviti BiH modelom za Balkan na čiji razvoj i organizaciju se može biti ponosan“ (Suger, 1963).

 

Od njega se tražilo da ne financira razvojne projekte na teret Ministarstva financija Austro-Ugarske, sukladno obećanju danom sultanu da će se rashodi bh. administracije financirati prihodima prikupljenim u BiH. S druge strane, grof Kállay bio je „vrlo ambiciozan čovjeka koji je žudio pokazati spektakularne rezultate u najkraćem mogućem vremenu“ (Sugar, 1963).

 

Stoga je 'napuhavao' budžet BiH, što je austro-ugarska država tolerirala jer ionako nije morala davati novac za BiH iz sopstvene kese. No, 'napuhavanje' budžeta nije moglo osigurati (posebice 1880-tih) fiskalni prostor za investicije.

 

Stoga je pribjegavao specijalnim državnim kreditima smišljenih za financiranje krupnih infrastrukturnih projekata jer je „bio krajnje energičan u svojim naporima da razvije bh. ekonomiju“ (Malcolm, 1996). Oslanjajući se na podršku vojske,  modernizirao je ceste, uveo telefon i posebice razvio željeznice. Dakle sve kroz mega investicijske projekte, pa je nagomilao velik javni dug.

 

Austo-Ugarska je u BiH sagradila 1684 km željeznica kraljevina Jugoslavija 176 km, a Otomanska imperija 104 km. Putujući 'ćirom' od Dubrovnika preko Mostara za Sarajevo, Windt je toliko bio zadivljen prizorima da npr. strojovođa na dionicama preko Ivan planine može vidjeti, gledajući ravno ispred sebe, zadnje vagone kompozicije koju vozi da je napisao (Wind, 1907: 93):

 

„Da je željeznica od Mostara do Sarajeva (sagrađena 1891.) izgrađena u Zapadnoj Europi, svijet bi o njoj pričao.“

 

No, za rudarstvo i industriju, bez kojih nije mogao rješavati pitanje zaposlenosti i životnog standarda stanovništa, morao je pronaći druge izvore financiranja razvoja. Pošto privatni kapital nije bio voljan doći u BiH, Kállay mu je da bi ga privukao davao privilegije.

 

Austro-Ugarska je u BiH razvijala državni kapitalizam. Među njenim prvim aktivnostima bile su izgradnja tvornica duhana u Sarajevu i Mostaru 1880, koje su, kao lideri razvoja, 'povukli' industrijski razvoj. Država je bila vlasnik skoro cijele industrije (izuzeci su bili šećerana, pivara i destilerija). Utemeljiti privatno poduzeće i nacionalizirati ga bio je zaštitni znak bh. industrijalizacije pod Austro-Ugarskom.

 

Pri tome se ponekad Kállay ponašao čudno npr. ne dajući dozvolu češkoj tekstilnoj firmi da osnuje predionicu vune u BiH a dao ju je tvornici papira koja je unatoč silnoj potpori propala. Ovakvi potezi doveli su do toga da su neki tvrdili npr. francuski konzul, koji je 1899. javio svojoj vladi: „Kállay je  tajni partner u svim tvornicama“. Francuski konzul nije bio jedini koji je tvrdio takvo nešto, no Kallay je odgovorio  da su „sve optužbe protiv mene bez utemeljenja“. Činjenica da u arhivima nema većine ugovora zaključenih između države i privatnih poduzeća ukazuje na utemeljenost optužbi, no, s druge strane, nema dokaza da je Kállay osobno bio involviran u te ugovore.

 

U razdoblju 1881.-1913. serijska industrijska proizvodnja BiH snažno raste (v. sliku 2). Serijska industrijska proizvodnja bila je u inozemnom ili državnom vlasništvu i orijentirana na izvoz poluproizvoda. Sitna industrijska proizvodnja svodila se na industriju odjeće i prehrambenu industriju.

 

Slika 2: Masovna industrijska proizvodnja; BiH, 1882-1906. (1882=100)

Izvor: vlastita obrada na temelju  Palairet (1997)

 

BiH je 1907. imala serijsku industriju barem tri puta snažniju nego Srbija 1910. i barem  pet puta snažniju nego Bugarska 1910. Serijska industrija BiH je bila veća od serijske industrije Srbije i Bugarske zajedno.

 

Većina kapaciteta izgrađenih u BiH tijekom austrougarskog razdoblja bila je izvozno orijentirana. Izvozili su se ugalj, minerali i drvo u sirovom ili poluprerađenom stanju. (Palairet, 1997). Pri tome treba imati u vidu da je BiH bila članicom carinske unije od 53 milion osoba i da je valuta zemlje bila stabilna.

 

BiH u komunističkoj Jugoslaviji: državni socijalizam

 

Pod vladavinom maršala Tita (1892.-1980.), koji je tvrdio: „Lider sam zemlje koja ima dva pisma, tri jezika, četiri vjere, pet nacionalnosti, šest republika, okruženom sa sedam susjeda i u kojoj živi osam etničkih manjina“, u BiH je modernizirana tradicionalna transportna infrastruktura, izrađena infrastruktura zračnog prometa i modernizirana industrija. Primjerice, ključna bh. željeznička pruga, Sarajevo-Čapljina proširena je iz pruge uskog u prugu širokog kolosijeka u razdoblju 1963.-1966, koristeći vanjske kredite.

 

Vanjske dugove  BiH i sada otplaćuje, no ostala je infrastruktura koju zemlja uveliko koristi, jer slabo izgrađuje novu  i modernizira staru infrastrukturu. Da ne kažemo da je slabo koristi jer primjerice OMO, mostarska zračna luka još nije uspjela stići promet iz doba kad su njome upravljali komunistički menadžeri, a kamoli promet luke Tarbes-Lourdes-Pyrénées Airport koji je 2016. iznosi0 381,000 putnika. A na to bi – da je kako treba - trebalo dodati i promet dijaspore te promet kao rezervne zračne luke za Sarajevo u razdoblju od septembra do aprila, što može dovesti do minimalnog prometa putnika od 500,000. No, ništa od toga.

 

Do 1965. BiH je bila unutarnja kolonija komunističke Jugoslavije, usmjerena na proizvodnju u oblasti rudarstva, crne metalurgije i električne energije, tj. proizvodila robu i usluge isporučivane drugim dijelovima zemlje.

 

U odnosu na ostatak Jugoslavije, BiH je stagnirala i zaostajala tijekom 1950-tih i 1960-tih. Dohodak po stanovniku BiH iznosio je 1953. 79% dohotka po stanovniku Jugoslavije, dok je 1965. bio još niži za deset procentnih poena, tj. iznosio 69%. BiH je i službeno tretirana kao nerazvijena republika u komunističkoj Jugoslaviji. Imala je najnižu stopu ekonomskog rasta tijekom razdoblja 1952.-1968.

 

Nacionalni dohodak BiH, koji je bio 20% niži od nacionalnog prosjeka 1947, bio je 38% ispod nacionalnog prosjeka 1967. (Malcom, 1996) Jednostavno kazano, razvijenost BiH po završetku II. svjetskog rata bila je niža za petinu od razvijenosti Jugoslavije, a sredinom 1960-tih godina za dvije petine.

 

No, poslije 1965. BiH ulazi u drugu industrijsku revoluciju, u sklopu ekonomskih reformi komunističke Jugoslavije, kada su poduzimane znatne investicije u masovnu proizvodnju u oblasti automobila, električnih strojeva i sl. Međutim, i 1990. je proizvodnja električne energije predvodila listu industrijskih djelatnosti po dodanoj vrijednosti (9% ukupne dodane vrijednosti industrije). Slijedile su je metalna industrija (8.8%), proizvodnja uglja (7.4%) i proizvodnja vozila (6.7%).

 

No, ni 'trijumf politike nad ekonomskom racionalnošću' nije spriječio BiH da ima pozitivnu trgovinsku bilancu čak i 1990.

 

Samostalna BiH: državna budžetokracija

 

U tranziciji, koja je zahvatila Istočnu Europu poslije pada Berlinskog zida, došlo je do zamjene komunističkog poretka kapitalističkim i u sklopu toga do zamjene komandne ekonomije tržišnom. ‘Vidljivu ruku’ (državu) zamijenila je ‘nevidljiva ruka’ (tržište). No, disolucija i tranzicija u bivšoj Jugoslaviji nije tekla glatko kao u bivšem SSSR i bivšoj Čehoslovačkoj, nego ju je – kao nigdje drugdje u bivšem svijetu komunizma - pratio tragičan raspad zemlje, koji je pogodio BiH teže nego ijednu drugu republiku bivšeg komunističkog svijeta.

 

U toj tranziciji prestala je funkcionirati etatistička 'vidljiva ruka' dok kapitalistička ‘nevidljiva ruka’ nije profunkcionirala. U tom institucijskom vakuumu 'nepostojeće ruke' najbolje su se snašle ‘poduzeća-hijene’ i ‘poduzeća-vukovi.’ Kao posljedica toga, bh. društvo je postalo skoro najpasivnije društvo za svijetu (ispred kojega je jedino poluratna Palestina), zbog masovne neaktivnosti i nezaposlenosti.

 

Mills-Keynes-Friedman paradigma ili Friedmanov zakon kažu da postoji mogućnost snažnog oporavka poslije rata. Prema toj paradigmi/zakonu, zemlja može iskoristiti poslijeratnu obnovu da uvede najmoderniju tehnologiju. Friedman kaže: „Uništi veći dio fiksnog kapitala zemlje ratnim aktivnostima i iščaši kompletnu ekonomsku strukturu. Konačan oporavak od tog kaosa biće snažan, sa stopom rasta od 9-10% godišnje.“  (prema Wolf, H. C., 1993).


 

No, unatoč najvećoj poslijeratnoj pomoći, mjereno po stanovniku, kakvu svijet u svojoj povijesti nije vidio, BiH nije uspjela podići svoju ekonomiju. Razlog je: etno-karteli žele gospodariti javnim sektorom i javnim resursima. Pri tom guše razvoj samostalnog i nezavisnog privatnog sektora.


 

Privatna inicijativa - na kojoj počiva tržišna ekonomija i suvremeni kapitalizam – guši se neodgovarajućim zakonima, tromim i korumpiranim javnim institucijama (posebice sudovima, administracijom i inspekcijama), prohibitivnim porezima, s preko 400 parafiskaliteta, visokim tarifama telekoma koji guše digitalizaciju i razvoj softverske industrije, krutom regulativom, diskrimininatornim odnosom u odnosu na javni sektor i sl.


 

S komunističkim čipom u glavi znaju da ekonomska moć rađa političku moć. A ekonomska moć, po njima, treba biti koncentrirana u javnom sektoru, u elektroprivredama, telekomima i sl., tj. kvazi-fiskalnom sistemu. Taj sistem služi za izvlačenje profita iz privatnih firmi dok javne firme mogu istodobno koristiti blagodeti 'mekog budžetskog ograničenja', onog koji je pokopao komunizam tj. neplaćati račune privatnim firmama i poreze državi i ne biti na udaru inspekcija zbog toga.


 

Pokušaj izgradnje narodnog kapitalizma poslije 1999. dodjelom certifikata brzo je propao,  što je vidljivo iz sloma niza industrijskih gradova i industrijskih poduzeća. Pokušaj izgradnje obiteljskog merkantilnog kapitalizma također je propao (kako spektakularno pokazuje primjer Todorića u Hrvatskoj što ima velikih refleksija na BiH).


 

Bh. ekonomija je izvan ravnoteže zbog tri temeljna razloga: (i) kontinuirano veća agregatna potrošnje od agregatne proizvodnje - i otud negativna domaća štednja, (ii) kontinuirani budžetski deficiti - i otud efekt istiskivanja (crowding out) veći od efekta multiplikatora te (iii) velika finalna javna potrošnja - koju prati neefikasna proizvodnja javnih dobara i njihova nepravična raspodjela kao i visoka korupcija - koja guši proizvodnju privatnih dobara i prisiljava radnike i firme na emigraciju u podzemlje ili inozemstvo.

 

Ključne makroekonomske neravnoteže u BiH nastale su, između ostaloga, i kao rezultat  neodmjerene vanjskotrgovinske liberalizacije i pogrešne privatizacije, čime je spriječena pojava snažnog privatnog sektora. Taj uvozno orijentiran razvoj doveo je do slamanja industrijske proizvodnje, radnih mjesta i porezne baze. Nad majušnim privatnim sektorom, od kojega je u Europi manji samo bjeloruski, natkrilio se ogroman javni sektor, instrument prenosa javnih resursa u ruke etno-kartela.

 

Glavni, najveći i najprestižniji poslodavac u BiH je javni sektor koji zapošljava oko 260,000 osoba tj. svaku treću formalnu zaposlenu osobu odnosno svaku četvrtu ako se u obzir uzme i neformalni sektor (ima izvjesnih nepodudarnosti između administrativnih i anketnih pokazatelja zaposlenosti). Slijedeći poslodavac je neformalna poljoprivreda. Pošto su to dva najveća poslodavca, jasno je da sa ta dva glavna motora bh. ekonomija teško može proći take-off fazu razvoja.

 

Od distopije do eutopije

 

Ispred BiH, zemlje srednjeg dohotka, dva su puta: (i) spuštanje među zemlje niskog dohotka - ako građani pristanu da im zemlja postane distopija ili (ii) uzdizanje  među zemlje visokog dohotka, što iziskuje strukturne reforme tj. kreativnu destrukciju - rušenje starog i građenje novog - ako građani žele da im zemlja postane eutopija.

 

Rušenje staroga iziskuje uklanjanje snaga bezakonja i etatističke ekonomije. Građenje novog iziskuje uvođenje vladavine prava i tržišne ekonomije. Zasad se ti procesi  (raz)gradnje vrlo sporo odvijaju, pa je BiH postala drugoligaška balkanska zemlja. Teško je, primjerice, transformirati komunističku industrijsku organizaciju u modernu,  učeću,  inovativnu i globalno orijetniranu postindustrijsku organizaciju kao što je teško od korumpiranog javnog činovnika, izdignutog iznad građanina, stvoriti javnog slugu na usluzi građanima i privatnim firmama.

 

Teško je postojeći circulus vitiousus ekonomije i društva pretvoriti u circulus virtuosis. Nema neophodnih agenta promjene kadrih potegnuti pitanje vitalnog racionalnog interesa.  Stoga je globalni san: imati radno mjesto najteže na svijetu, ako se izuzmu neke zemlje iz pojasa Južne Afrike, ostvariti u 'mekom trbuhu' Zapadnog Balkana (BiH, Kosovo i Makedonija).

 

Vitalan racionalni interes nalaže pojavu državnika koji će na dnevni red politike staviti znanje, obrazovanje, inovatorstvo i poduzetništvo kao ključne elemente reformi, bez kojih nije moguće osigurati visoke plaće i visoku zaposlenost. To je put podvostručenja izvoza, posebice izvoza visokotehnoloških dobara, i postajanja zemljom visokog dohotka.

 

Srednjoročni program efektnog razvoja bh. ekonomije ne može  se temeljiti na vučenju proizvodnje naviše kejnzijanskim 'napuhavanjem' agregatne tražnje (zbog niza razloga, počevši od institucionalnog ustrojstva pa nadalje) nego na guranju agregatne ponude naviše.

 

Motori razvoja, tj. tog guranja proizvodnje naviše, trebaju biti gradovi-regije i njihovi lideri razvoja-lanci vrijednosti oko kojih treba graditi istraživačko-razvojne i trening centre, koji će pomoći uključivanju u globalne lance vrijednosti i u zauzimanju globalnih niša. Oko njih bi se, uz odgovarajući poticaj razvojne i ekonomske politike (počevši od lokalne/regionalne politike, pa naviše), grozdala mala i srednja poduzeća, posebice snažno rastuća mala i srednja poduzeća tzv. gazele, i tako stvarale izvozne snage bh. ekonomije. Zadaća politike je da izvoznici ne plove kao usamljene brodice nego kao izvozna flota bh. ekonomije.

 

 

 

Komentari na tekst (3)
Nik
Objavljeno:
Tekst je odličan. Analiza gdje smo bili gdje smo sada i kud idemo. Pametnom dosta. Nažalost a kako Krleža kaže lijepo nas opisuje mi smo smo nepismena marva...do nas ništa ne dopire. "Naši" predstavnici naroda i žele da ostanemo nepismeni jer tako da nama upravljaju veoma lako. A oni nisu Naši oni su samo svoji. Kada ćemo naučiti. Nisam siguran da ćemo brzo nažalost. Sve je nakaradno...
Objavljeno:
Sjajan clanak od Vjekoslava kao i uvijek.
I pazite sad koliko ce ovaj tekst dobiti komentara!?!?
Vjerovatno ovaj moj i maksimalno jos jedan.

To me upucuje samo na jedno:
Da vecinu onih koji vide naslov teksta jednostavno NORMALNA i ZDRAVA drzava NE ZANIMA.

Ovo je tekst koji je vecini politicara u BiH trn u oku.
Zar zaista iko misli da ce neki Izetbegovic, Covic ili Dodik biti u stanju sa MORALNE i ETICKE strane uopste i razumije ista od napisanog? To je stoka koja nema nimalo MORALA niti EMPATIJE prema drugim ljudskim bicima osim njima najblizim.
To je stoka koja ti govori da je suncan i lijep dan dok pada kisa i grmi i sijeva.
. To je stoka koja NEMA obraza, niti postenja niti imalo ljudskosti.

Zdravo i progresivno drustvo za tu stoku znaci njihov kraj.
Zamisliste samo gdje bi doticni i njima slicni zavrsili kad bi se od BiH napravila zdrava i uredjena drzava, gdje bi ekonomija bila primarna i jedina tema, gdje bi nezaposlenost bila minimalna, plate normalne, redovne i gdje nema velikih klasnih razlika?
Zamislite samo gdje bi ta stoka bila da je drzava uredjena, da se zakoni postuju, da se gradi, obnavlja, gdje je stanovnistvo obrazovno i gdje se cijeni strucnost, profesionalnost, postenje i empatija prema drugim i drugacijima?

Hvala na clanku Vjekoslave.
Objavljeno:
izostanak komentara na ovakav tekst nam govori sve! Po meni jedino rješenje je defintivno razvaliti BH. Nek je nama neka ne postoji ( podijeliti je fašistima) - nama neka omoguće da dostojanstveno odemo - a njima pa eto ime je.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.