Ali, iskreno kažem da nisam predvidela da će svi vladini činovnici pod pretnjom otkazima morati obezbeđenim prevozom do Gradine da bi odali počast žrtvama ustaškog logora Jasenovac. Neće organizam da mi prihvati činjenicu da se odlazak svodi ne na poštovanje žrtve, već na veličanje prisutnih koji su nas sa tog jezivog stratišta počastili govorima i govorancijama. Očekuje nas još jedan predlog deklaracije da se prizna genocid nad srpskim narodom. I sve bi to bilo dobro kad bi to bio deo opšteg projekta pomirenja, priznanja, zalečenja rana naših vekovnih. Ali, Josip Broz Tito nikad nije bio u Jasenovcu, nikad nije posetio stratište, a partizanskim jedinicama nikad nije data naredba da oslobode jedan od najozloglašenijih logora u Evropi. Niti bih da se upuštam u odgonetanje zašto, niti da iznosim neke teorije zavere. Samo postavljam pitanje koliko ko od prisutnih, koji su onako revnosno držali sveće, uopšte znaju o istorijatu tog stratišta i koliko su mu pažnje posvetili u proteklim godinama. Već ko-zna-koji put slušam da će se graditi novi objekat, recimo, a još uvek su montažne zgradice izgrađene pre 2006. godine. Jasenovačka zbirka je odneta u Ameriku u vreme prve vlasti SNSD-a, a onda je vraćena ne u Gradinu, već u Jasenovac. U vreme razdeljivanja, odvajanja i surovog ratovanja, s ove strane ostaše groblja, s onu stranu spomenik i muzej.
Mladen Milosavljević za AIM 25. janura 2001. piše sledeće:
„Podsjećanja radi, dijelovi arhivske građe iz jasenovačkog muzeja, koji su bili smješteni u Arhiv RS, prebačeni su iz Banjaluke u Vašington na osnovu sporazuma između RS i Američkog memorijalnog muzeja holokausta u Vašingtonu, koji su 27. oktobra prošle godine potpisali predsjednik vlade RS Milorad Dodik i direktor ovog muzeja Danijela Salcman.“. Zatim: „...Arhiv RS je u novembru prošle godine originalnu arhivsku građu bespovratno ustupio Muzeju u Vašingtonu. U nezvaničnoj verziji Sporazuma između Arhiva RS i Muzeja holokausta, stoji da se 'predajom predmeta na staranje Muzeju, RS odriče staranja i kontrole nad predmetima'. Pored toga, 'po odricanju staranja i kontrole, Republika će takođe da se odrekne svih mogućih potraživanja prema Muzeju u odnosu na predmete i time neće smatrati Muzej obaveznim prema predmetima'. Pravu uzbunu u javnosti RS izazvala je izjava ministra kulture u Vladi Republike Hrvatske Antuna Vujića, da je 'dolazak jasenovačke zbirke iz Muzeja Jasenovac u Muzej holokausta samo etapa u povratku u Hrvatsku, do kojeg će doći do kraja ove godine'. Ovakav sporazum je inače u suprotnosti sa svim međunarodnim zakonima o muzejskoj građi, kao i sa zakonima u RS. Za bilo kakav aranžman u kojem kulturno istorijsko naslijeđe izlazi izvan granica zemlje potrebna je saglasnost Republičkog zavoda za zaštitu kulturnog, istorijskog i prirodnog naslijeđa i mora biti konsultovano Ministarstvo nauke i kulture RS. Dosadašnji ministar nauke i kulture Živojin Erić tvrdi da to nije učinjeno. 'Ja u tome nisam učestvovao, to je išlo nekim drugim kanalima', kaže. Donedavni premijer Milorad Dodik nije smatrao za potrebno da objašnjava kako je na ovaj način mogao raspolagati imovinom koja ne pripada samo RS. 'Prebacivanje zbirke u Vašington od nemjerljive je koristi za Srbe jer će se na taj način svjetska javnost upoznati sa svim što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu', izjavio je Dodik, dodajući da ovaj Muzej posjećuju svi državnici koji dolaze u SAD i da pretpostavlja da zbirka neće biti isporučena Hrvatskoj jer je u tom Muzeju, kako je rekao, 'jak jevrejski lobi'. Hrvatska je, međutim, u septembru 1999. godine zvanično zatražila povrat te dokumentacije, navodeći da zbirku žele ponovo staviti u funkciju i prezentirati je javnosti. U martu prošle godine Ministarstvo kulture RS je odgovorilo da ne prihvata zahtjev za povrat.“
Iste godine, 15. marta, Slobodan Reljić i Ljubica Gojgić za NIN pišu sledeće: „Čak je i javnost u Bosni i Hercegovini, koju u poslednjih deset godina ništa ne može iznenaditi, bila konsternirana ugovorom po kome se "Republika takođe odriče svih prava na građu, po bilo kom osnovu". Za nepodnošljivu lakoću Dodikove operisanosti od odgovornosti za društvene i nacionalne vrednosti i njegova vlada je saznala tek mesec dana kasnije, 25. decembra 2000. godine“. U istom tekstu stoji i ovo: „Hrvati, naime, tvrde da je "Muzej Holokausta pristao na ulogu tajnog posrednika" u "operaciji Jasenovac", koja će se završiti krajem godine, kada će istorijska građa biti predata Hrvatskoj, koja nije uspevala da do zbirke dođe u direktnim pregovorima sa RS.“
Dvadeset osmog novembra iste godine pojavila se sledeća vest:“ Zbirka i arhiv Muzeja ustaškog logora Jasenovac, koji su u američkom Memorijalnom muzeju holokausta bili od listopada prošle godine, na putu su prema Hrvatskoj. Predstavnici hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu službeno su preuzeli muzejsku građu koja je katalogizirana i zaštićena, zapakirana u nekoliko metalnih kutija koje će zrakoplovom iz New Yorka preko Frankfurta biti prevezene u Zagreb.
Muzejska zbirka ponovno će se, nakon više od 10 godina naći u Jasenovcu, odakle je odnesena tijekom Domovinskog rata, većinom u listopadu 1991. godine, dok su paravojne srpske postrojbe zaposjedale to područje. Dijelovi zbirke odneseni su u Banja Luku i Bosansku Dubicu, a dijelovi u neka druga mjesta u Republici Srpskoj. Očekuje se da će svečanostima povratka zbirke u Zagrebu i Jasenovcu biti nazočni i predstavnici washintonskog Muzeja holokausta, među kojima i direktorica Sara Bloomfield. Američki spomen-muzej holokausta preuzeo je arhiv Jasenovca u listopadu prošle godine od vlasti Republike Srpske, a u isto vrijeme je s hrvatskim Ministarstvom kulture potpisan Sporazum o povratku muzejske građe. Jasenovačka zbirka sadrži nekoliko tisuća pisanih dokumenata, osam filmova, oko 2.000 fotografija, sedamdesetak tonskih zapisa i nekoliko tisuća predmeta. Nažalost, stručnjaci Memorijalnog muzeja holokausta konstatiraju da oko 2.500 rijetkih knjiga, 450 dokumenata i oko tisuću fotografija, zabilježenih u glavnom katalogu Muzeja Jasenovca nisu pronađeni, a neki postoje samo kao kopije. Washingtonski Muzej holokausta uložio je oko 150 tisuća dolara u zaštitu i konzerviranje zbirke, izradu kopija i katalogiziranje. Kopije zbirke bit će predane banjalučkom arhivu, vlastima SRJ i spomen-muzeju Yad Vashem u Izraelu.“
Sad nam Jasenovac ponovo služi za politička potkusurivanja i sećanje se svodi samo na ono kad zatreba. Jer, mrtva usta ne govore, a preživelih ima šaka jada. Da ne govorim koliko nam je pamćenje kratkog daha, a strah veliki, pa niko ne pominje šta ono bi sa jasenovačkom zbirkom i zašto se nisu našla sredstva tada, kada je već bilo za odela, cveće, stanove i ostalo, da se ona adekvatno zbrine. Čemu sada, naknadno, toliko emocija i pijeteta? Zašto ne onda? Je li Srbima ikad iko branio da svojim žrtvama odaju počast kako dolikuje, da ih se sete i mimo izbora ili kao deo obračuna sa onima tamo? A i da je branio, pa srpski narod se upravo ponosi svojim buntovništvom, pravednošću i slobodarskim duhom i šta bi takve zabrane mogle da učine kad se poštuje ogromna žrtva? Iz govora se čulo i da je Republika Srpska jedina garancija da se Jevrejima zločin više neće ponoviti. Baš bih volela da znam koliko je to Jevreja ostalo ovde, i kakav je, recimo, položaj Roma, koji su, takođe, nemilosrdno uništavani u Jasenovcu? Gde se tu uklapa stalno protivljenje da se konačno donese zakon o zabrani svih fašističkih obeležja? Jer, u Jasenovcu su stradali i antifašisti kojima nije navedena nacionalna pripadnost. Kako li se uklapa i neizvršavanje odluke suda u Strazburu o diskriminaciji svih onih koje tako pogrdno zovu ostalima?
Zato, vraćajući se na početak teksta, i dalje pitam ako se sada mogla dati direktiva da svi zaposleni u državnoj službi moraju neizostavno prisustvovati pomenu u Gradini, pa još i da se prevoz obezbedi, kako se nije onda mogla dati direktiva da svaki od činovnika, recimo, skenira po jednu stranu dokumenta i makar time doprinese očuvanju zbirke? Zašto se za sve imalo para, samo za zbirku ne? Zašto se nije moglo u normalnoj komunikaciji dogovoriti sa Hrvatskom o sudbini zbirke, a sada tolika ljubav Njega i Čovića, odnosno SNSD-a i Hrvata? I tako bih mogla još hiljadu zašto, znajući da ću od odgovornih dobiti samo ono Zato!, bez komentara i po glavi.
Neka je večna slava žrtvama, a nama živima neka je Bog na pomoći sa ovakvim dvotarifnim i trotarifnim zaštitnicima.
