Jovana Boljanić, mlada aktivistkinja i umjetnica iz Sokoca: Zdrav razum nam nalaže da moramo prihvatiti različitosti
Foto: Privatna arhiva

PRIHVATANJE

Jovana Boljanić, mlada aktivistkinja i umjetnica iz Sokoca: Zdrav razum nam nalaže da moramo prihvatiti različitosti

Piše: Maja Isović Dobrijević

Jovana Boljanić je aktivistkinja i umjetnica iz Sokoca koja piše tektove kroz koje ukazuje na ljepotu različitosti.

Jovana Boljanić je aktivistkinja i umjetnica iz Sokoca koja piše tektove kroz koje ukazuje na ljepotu različitosti. Jovana je odrasla u mjestu u kojem se nisu prihvatale različitosti, a LGBTIQ osobe bile su potpuno tabuizirane, ali ona je duboko u sebi osjećala da to nije ispravno.

Krenula je u potragu, u duboko zagledavanje u sebe i svijet oko sebe, u istraživanje i informisanje koje ju je dovelo do promjene stava koji je imala tokom odrastanja, do prihvatanja svih različitosti. Sada širi ideje tolerancije i razmijevanja.

Jovana kaže da kao aktivna građanka Bosne i Hercegovine osjeća potrebu da iskaže svoje nezadovoljstvo svakodnevnim izlivima mrznje i netrpeljivosti prema manjinama, kao i seksualnim manjinama. Ta mržnja je, prema njenim riječima, najvidljivija na društvenim mrežama, a nasilje se ispoljava na ulicama.  

Jovana smatra da svaka individua ima pravo na slobodu izbora sve dok ta sloboda ne ugrožava slobodu druge individue.

“Pa tako, kao što ja ne želim da neko ugrožava moje postojanje, moje umjetničko izražavanje i djelovanje kao aktivne građanke, kao ni moje pravo na izbor i baš zbog toga ne mogu dozvoliti sebi da ugrožavam i minimiziram druge i drugačije kao i njihove izbore po bilo kojoj osnovi. Trudim se da u svom krugu  prijatelja imam različite osobe, možda vučem taj neki kompleks iz ranog djetinjstva i perioda u kojem sam se smjela igrati samo sa djecom iz ‘mojeg sela’. Zato sam silno željela upoznati osobe druge nacionalne i vjerske pripadnosti, a kad sam ih upoznala shvatila sam da nema tu ništa neljudsko i nastrano i da je sasvim ok što neko više voli sladoled od jagode, a ja od čokolade. Kasnije sam imala priliku da upoznam osobe koje su druge seksualne i rodne pripadnosti i to je apsolutno ok”, kaže u razgovoru za BUKU Jovana Boljanić.

Jovana se prisjeća da su prvi razgovori sa tim osobama bili neugodni, jer nije znala kako da se ponaša i nije razumjela zašto je toj osobi toliko bitno da naglasi da je gej ili trans, jer je imala osjećaj da možda i ona treba, prilikom upoznavanja, istaći da je hetero ili da voli poeziju, bila je zbunjena pitajući se zašto potencirati nešto što je logično.

“Onda sam pronašla informacije koje su me emocionalno srozale, informacije - statistike koje su pokazatelji broja osoba ubijenih samo zbog svojih rodnih ili seksualnih identiteta. Nije bitan taj broj, poražavajuće je da neko biva ubijen i strada zbog svoje seksualne orijentacije. Pitala sam se zašto je bitno da drugi znaju šta mi jesmo ili šta želimo, a potom sam ubrzo zahvaljujući mojoj znatiželji spoznala i naučila da su svi naši identiteti jednako bitni i važni posebno ako osjećamo potrebu da ih naglasimo, jer eto ima ljudi koji po mom mišljenju iz neznanja  burno reaguju i osuđuju”, ističe Jovana.

Ona napominje da ne želi opravdati ni jedan oblik nasilja, jer nasilje je ono što se treba iskorijeniti i nije bitno kome se događa i u kolikoj mjeri, bitno je da se treba zaustaviti.

NE OSUĐUJMO

Jovana kaže da je danas sretna, jer je svoj društveni krug obogatila, ima mnogo poznanika_ca  drugih i drugačijih, pa i osoba koje su djelom zajednice LGBT+, a ističe da ono što najmanje može da učinim jeste da bude čovjek i zagrli osobu sa svim svojim strahovima i strepnjama sa svim što jeste, jer je smisao života da smo svi_e sretni_e.

“Osoba koja se nalazi u bosanskohercegovačkom društvu zapravo je ugrožena jer su male šanse da se ostvari na različitim poljima, da se obrazuje i usavršava na intelektualnom nivou da bogati svoj društveni život i putuje. Veoma je teško ako si pored činjenice da živiš na bosanskohercegovačkom tlu, ako si pored toga žena s invaliditetom ili žena romkinja ili žena homoseksualne orijentacije to je dodatni problem. Zato je svaki vid razumjevanja i podrške dobrodošao. A najmanje što možemo učiniti je da ne osuđujemo i da budemo zdravorazumni”, objašnjava Jovana.

Ona ističe da je podrška važna, bitno je da ne osuđujemo, a to je važno zato što bismo kao društvo mnogo bolje funkcionisali, oslanjajući se jedni na druge izgradili bi čvrstu platformu koju nijedna sila ne bi mogla srušiti.

 

Foto: Privatna arhiva

 

“Kada bi bili otvoreni, sa više tolerancije i pokazali solidarnost onda bi se ogradili od bilo koje vrste nasilja, nemira, pa i ratova. Naš rad i ideje sveli bi se na izgradnju zdravog društva u kojem ne bi bilo sramota razgovarati o kontracepciji, ne bi bilo sramota  kupovati higijenske uloške i rušili bi predrasude. Samim tim smanjili bi stepen nasilja, neželjenih maloljetničkih  trudnoća, trauma itd. Dakle veoma je bitno da se dobrim i pozitivnim gestama podsjećamo na onu ‘čovjek se na čovjeka oslanja’”, ističe naša sagovornica

Ona kaže da je, nažalost, nasilje nad LGBT+ zajednicom svakodnevno i ono se dešava od strane porodice, rodbine, okoline, na poslu u školi na ulici...

“Jedini način da se izborimo sa tim jeste edukacija. U rane razrede uvesti  opširniju literaturu o seksualnosti, prvo školski sistem polovično izmjeniti i nadograditi teorijom koja bi nam ‘sutra’ u životu bila primjenjiva u praksi. Druga stvar tiče se roditelja, ako nisu u stanju ili nemaju iskustva, jer su njihovi roditelji njih tako odgajali, onda treba organizovati edukativne radionice i za roditelje. Mi svi moramo znati da su u našem životu, u našoj familiji, školi na fakultetu, na poslu osobe koje su različite seksualne orijentacije i da mi to ne možemo znati ili birati, ali svakako možemo birati da li ćemo biti ljudi ogrnuti razumjevanjem, tolerantni i solidarni”, rekla je Jovana i dodaje da je jako važno zbog nas i našeg zdravog razuma prihvatiti različitosti.

“Mi živimo u vremenu gdje momak da bi dokazao i pokazao svoju muškost drugarima, ostaviće i "šutnuće" djevojku koja mu saopšti da joj kasni menstrualni ciklus i da je možda trudna i gdje roditelj pronalazi utjehu u alkoholu i krivca u svojoj partnerki, jer ne može mu mjesečna plata pokriti troškove, a da se nije oženio, na primjer, mogao bi solidno sam sebe finansirati i ostalo bi mu i za tekmu. Dakle ljudi ne traže krivca u sebi i u sistemu koji mu nameće da razvlači od prvog do prvog, ne žele da hrabro i otvoreno porazgovarati sa poslodavcem, ne žele ragovarati sa partnerkom, ne preispituju sebe i vladajući režim”, objašnjava Jovana B.

PRIHVATANJE I RAZUMIJEVANJE

Jovana ističe da nezainteresovanost za reagovanje dok komšija tuče svoju suprugu, dok tinejdžerka lagano tone u krug prostitucije da bi imala sredstva priuštiti sebi najskuplju garderobu koju ima tamo neka starleta koju zahvaljujući medijima svaki dan gledamo na tv ekranu teško da će neko imati razumjevanja posvetiti svoj politički angažman pravnim  pitanjima  istopolne zajednice koja se tiču svih nas.

“Ne znam zašto ljudi vide opasnost u istopolnim zajednicama posebno su mi interesantni ovi vjerski sljedbenici i predstavnici koji to vide kao prijetnju za opstanak civilizacije, a ne vide prijetnju za odron njihove vjerske zajednice, jer sve više ljudi se odjavljuju iz iste. Ne žele biti dio prevare, vjernika muškaraca, koji navodno u  ime Boga komentarišu žensko tijelo, daju sebi za pravo odlučivati o pravu žene na legalan, siguran i apsolutno dostupan abortus ili se petljaju u brak u odnos roditelja i djece, oni koji nisu u braku, nemaju djecu i ne znaju kako je taj isti abortus bolan i nedostupan i stresan i da nijedna od tih žena ne radi to iz dosade nego iz potrebe. Prihvatanje je zdravlje. Zašto mislite da su Vaša prava bitnija i validnija od prava druge osobe?! Zašto mislite da je sigurnije živjeti u mraku u sjenici,  sigurno je jedno da ako bi smo ignorisali nečije postojanje uništili bi sami sebe”, ističe Jovana.

Jovana napominje da je poražavajuća činjenica i to da su Trans osobe u našem društvu bez ikakvog prava, one su osobe drugog reda, osobe koje su svakodnevno ismijavane i izložene ozbiljnim mentalnim posledicama.

“Zamislite kako bi izgledalo da živite zarobljeni u nekom drugom tijelu s kojim ne možete doći do izražaja, ne možete napredovati i ne možete opstati, funkcionicati, disati , morate se vezati raznim trakama i mnogo drugih prividnih pomagala kojima bi ste pokušali prikriti sve što jeste ili niste. Sve to su ozbiljna pitanja koja, ako nastavimo ignorisati, postaćemo jedan odron od države, društva, postaćemo otpad i pitanje je da li ćemo ikad moći reciklirati sva ta sranja koja pravimo i sebi i drugima”, opominje Jovana.

 

Foto: Privatna arhiva

 

Ona svima poručuje da vole i slave sebe, svoje tijelo, um, da se svakodnevno preispituju, intelektualno usavršavaju, čitaju, putuju…

“Natjerajte se da se zamislite u koži neke žene koja cijeli život radi na selu svaki dan od jutra do mraka i na kraju nema penziju nema mjesečno primanje, osiguranje , nema siguran i dostupan pregled dojke ili ginekološki pregled, kako je silnim ovim ratnim borcima koji su iz rata donjeli sa sobom traume i probleme, hajmo malo da budemo normalni, da ne mrzimo, da se radujemo novom danu, da budemo solidarni  i zaista od srca solidarni a ne samo kada su poplave u pitanju, ili su poplave potrebne svakih pola godine da nas podsjete da smo sposobni i da možemo sve kad hoćemo”, kaže na kraju razgovora Jovana B.

 

Foto: Privatna arhiva

 

Jovana nam je poslala i jednu svoju pjesmo koja spade u žanr lezbejske poezije:

STIHOVI O JEDNOJ LJUBAVI SAHRANJENOJ NA SOPSTVENOM ROĐENJU:

Večeras ne bih o njoj mada mi je prisutna u svakoj misli.
Ispraćam je izdisajima, jutrom otvorim oči i prvo što ugledam je moja želja protkana pitanjem kako bi izgledalo da je zaista njeno lice prvo što ću ugledati nakon što otvorim oči?!
Rekoh Vam, večeras neću pisati o njoj!
Ugušilo bi je da pročita još jednom kako je razvlačim u svojim rečenicama kao što siromah razvlači nadnicu do idućeg mjeseca.
Ovo su za nju samo obična slova. To me manje boli od pomisli da ona ne primjećuje kako sam izokrenula izvorno porijeklo sopstvenoj Ja...
U njenim mislima mene nema, a tek u snovima. Nema me jer u suprotnom ne bi me ovako cvarila ko zapršku u tavi. Dok ja ne znam za sebe, tonem u noć, ubrizgavam u vene ono malo trijeznih vitamina – ostataka iz upaučenih ćoškova..
Ponavljam da neću noćas o njoj i zaista neću, ona ovo ne čita, pleše tamo pred tuđim očima, vodi ljubav sa slučajnim pogledima, tako prosta nahranjena mojim bolom.
Ja ovdje neću ni da zinem o njoj, svakako je ne zanima ništa osim spoznaje da je poželjna, nalazi se u mojoj javi, snu i krvi u životu, priči u riječi – prosto je Ona je u meni!!!
Ja sam u tišini ove mračne puste noći , slušam krik jazavaca , ori se zvuk nekih nepoznatih daljina, mame me Jahorinske strmoglave dubine a zajedno smo samo u mojim snovima.
Tužna žudnja – kada bi me primjetila bar..
Nije ona moja opsesija, znam da nije i ne smije biti. Neka bude sve što joj se prohti samo neka nije osveta bivših ljubavi koje me proganjaju i danas. Ostale me gladne, željne bivše ljubavi. Nakon što su postali bivši – vole me i više od svega bi voljeli da me vole sad i ovdje!
A ja, sita, unaprijed znam im svaki potez i korak. Sita sam iste putanje pa i onih koje upoznala nisam, već ih znam, svaki korak “ pozz ljepotice javi se -Ja sam taj i taj ” put isti – kružni tok sa njima.
Spremna sam za neke nove puteve koji su me odveli do trofazne subote nepoznate staze… Čini mi se da se ne sjećam čime je to zainteresovala moje misli, vrckavo biće u ravnom s kapom na glavi ispod koje je čupava neočešljana tamna kosa.. Gle ni boju joj ne znam, ali znam da je volim…
Ni boje očiju se ne sjećam ali pamtim njen pogled, miris tjela – pojma nemam o tome ali mi se sviđa kako korača, sviđa mi se njen okret i nagli pogled u stranu. Obožavam njen blagi osmjeh skupljenih usana blago razvučen u desnu stranu. Nisam upratila kako je izgovorila prezime ali znam da mi se sviđa njen glas.. Ali zaista neću pisati o njoj evo neću i nisam.
Borim se sa sobom, brije me oštar vazduh planinske ljepotice. Pitam se šta je ovdje lijepo kad pored svega serviranog ja se okrećem i gledam – tražim – pravim je od javorovih sjeni, zar je sanjivo sjećanje na nju nadjačalo ovu stvarnu sliku oko mene, planinski izvor žubori njenim glasom – ma šta mi je dok bježim trčeći čujem njen gromoglasan smijeh ali ne bih večeras o njoj niti o ljubavi sahranjenoj na sopstveni rođendan.

 


Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom

 

 

 

Komentari na tekst (1)
Objavljeno:
Eppur si muove.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.