Momo Nikić – Balkan Express za BUKU: Nekad je rokenrol bio mejnstrim zabava, bio je popularan kao što su to danas narodnjaci

Demofest 2017

Momo Nikić – Balkan Express za BUKU: Nekad je rokenrol bio mejnstrim zabava, bio je popularan kao što su to danas narodnjaci

Piše: Buka intervju

S druge strane bilo je teško doći do televizije i medija. Snimiti spot bila je naučna fantastika. Ali zato kad se pojaviš jednom na televiziji bio si popularan skoro u cijeloj državi.

Početkom osamdesetih sa bendom "Neki ljudi" osvojio je prvo mjesto na legendarnoj "Banjalučkoj Gitarijadi" što ga je ozbiljnije uvelo u svijet muzike i rokenrola. Kasnije je oformio bend "Irena" sa kojim je nastavio da niže muzičke uspjehe i u regionu. Danas je frontmen, po mišljenju većine rokera, najpopularnijeg banjalučkog benda "Balkan Express", koji je aktivan dvije decenije i koji iz godine u godinu zvuči sve energičnije i superiornije.

Momu Nikića, poznatog banjalučkog muzičara, bluz gitaristu i zaljubljenika u rokenrol zatekli smo u njegovom studiju "Oxigen" gdje uvijek ima posla oko miksanja i snimanja materijala, ili svoga benda, ili mnogobrojnih bendova koji sarađuju sa ovim umjetnikom.
Ove godine on će na desetom jubilarnom Demofestu sjediti u stručnom žiriju "Beton bine" kako bi podjelio svoje znanje i iskustvo sa ostalim članovima i pomogao u odluci da nagrade najbolje demo bendove. Momo Nikić se u razgovoru sa novinarom BUKA MAGAZINA prisjetio svojih muzičkih početaka i iznio mišljenje o situaciji na domaćoj i regionalnoj muzičkoj sceni.



Ove godine ćete biti u žiriju Demofesta. Koliko ste upoznati dosadašnjim radom te manifestacije?

Upućen sam u dosta toga vezano za Demofest, još od onih "porođajnih muka" kada je počinjao. Prošlo je od tada deset godina, a sjećam se kao juče da je bilo kada je gospođa Brankica to pokrenula kao nacrt i ideju. Na kraju je to ispao jedan ozbiljan regionalni i evropski festival. Deset godina izgleda kao dug period, međutim da se napravi takav brend treba i mnogo više godina. Može se reći da je Demofest za kratko vrijeme postao zaista jedna ozbiljna i respektabilna manifestacija. Ja čestitam organizatoru na tome.


Koliko se Demofest razlikuje od sličnih manifestacija koje rade na afirmaciji bendova i koliko je on uspio da pozicionira, osim bendova iz regiona, i našu banjalučku scenu?

Festival znači za banjalučku scenu onoliko koliko u njemu svira bendova iz ovoga grada. Ja sam kao aktivni svirač uvijek za to da što više naših bendova svira na festivalima u drugim gradovima i na taj način promovišu našu scenu. Demofest je dobar za grad iz više razloga, a ne samo promocije rokenrola. U igri je i vrhunska oprema i organizacija, tako da bendovi dobijaju jedno profesionalni iskustvo i stiču usvid kako funkcionišu stvari kada sve štima onako kako treba. Ja sviram već dugo vremena i iz svoga iskustva znam da i mi stariji muzičari rijetko dobijamo priliku da sviramo u vrhunskim uslovima.


Koliko festival takmičarskog karaktera može da izgradi karijeru jednom bendu?

Mislim da ljudi mnogo očekuju od bilo kojeg festivala pa tako i Demofesta, jer to što neki bend pobjedi ne znači da će postati zvijezda. Nema to nikakve veze, to je samo jedan dobar vjetar u leđa, a onaj ko to zna iskoristiti on i može imati neku korist od pobjede. Inače, džaba da bend pobjeđuje svake godine na nekom festivalu neće ništa napraviti. Veliki je plus, naravno, osvojiti neku od nagrada jer dobije se prilika da se snimi materijal u profesionalnom studiju, ili obezbjedi kvalitetna oprema. Druga stvar, veoma bitna, jeste da muzičari mogu da osjete puls bendova iz regiona i saznaju šta se dešava po drugim muzičkim scenama. Sve u svemu nije zadatak festivala da od nekoga napravi zvijezdu, on samo može pomoći grupama da se koliko toliko afirmišu.

 
Šta će biti presudno da kao član žirija date svoj glas za neki bend? Da li je bitno samo sviranje ili ima još neke stvari koje su podjednako važne?

U suštini najbitnija je pjesma, ali ima tu još nekih faktora koje su važne. Jedan od njih je uvježbanost, profesionalni pristup i ozbiljnost na sceni. Po meni je pjesma ta koja je presudna, a pogotovo je potrebno da postoji i energičnost, jer ipak se radi o rokenrol muzici. Ja ne volim taj takmičarski karakter jer teško da se tu i može biti objektivan. Sjećam se da su me jednom pozvali da budem u žiriju na festivalu gdje su se birali najbolji gitaristi. Pošto sam ja bluz gitarista naravno da mi se više sviđao stil onih muzičara koji su preferirali bluz. Isto tako, oni koji su više bili u metal fazonu glasali su za gitariste koji su više pripadali tom žanru. Kažem, teško je tu biti objektivan.

Da li si ti učestvovao na nekom festivalu takmičarskog karaktera u početku svoje karijere?

Jesam sa grupom "Irena" na gitarijadi u Subotici 1985. godine gdje smo uzeli prvu nagradu publike a drugu nagradu stručnog žirija. Nagrada je podrazumjevala snimanje materijala i objavljena nam je pjesma na kompilaciji koju je objavio PGP RTS. U to vrijeme gitarijade u Subotici i Zaječaru su bile najjače u bivšoj Jugoslaviji. Sjećam se da je sljedeće godine u Subotici prvu nagradu odnio banjalučki "Basdans". Osim nas među poznatijim grupama svirale su grupa "Radio", "Dinar". Početkom osamdesetih postojala je jaka banjalučka gitarijada. Na njoj sam sa tadašnjim bendom "Neki ljudi" podijelio prvo mjesto sa jednim bendom iz Siska. Tada sam prvi put i ušao u studio i snimio demo materijal u legendarnom studiju PLAZMA koji se nalazio na tvrđavi Kastel. "Plazmu" su držali Boro Dražić i Zoran Todorović. Todorović je kasnije jedno vrijeme imao studio i u Los Anđelesu, a sada je prešao da živi u Kanadu. Ujedno "Plazma" je među prvim privatnim studijima u bivšoj Jugoslaviji, tada ih je takvih bilo oko pet-šest. Zanimljivo je spomenuti da je Boro Dražić jedno vrijeme kao ton inžinjer radio i u studiju Brajana Adamsa.

Može li se napraviti neka paralela između bendova osamdesetih i ovih današnjih?

To je veoma teško uporediti jer iskreno rečeno u to vrijeme je rokenrol bio mainstream zabava. Bio je popularan kao što su to ovi današnji narodnjaci. S druge strane bilo je teško doći do televizije i medija. Snimiti spot bila je naučna fantastika. Ali zato kad se pojaviš jednom na televiziji bio si popularan skoro u cijeloj državi. Za Banja Luku je uvijek konkretno bio problem što su bendovi mogli doći do jednog praga napredovanja poslije čega su muzičari, da bi nastavili s uspjehom, morali otići u neke veće gradove poput Zagreba, Sarajeva ili Beograda. Danas je problem i što je rokenrol publika podjeljena u sto pravaca. Prije je publika slušala ili narodnjake ili rokenrol, a poneki oboje. Danas takozvana urbana muzika ima hiljade podžanrova i svako ima neka svoja interesovanja koja ne želi da širi na druge muzičke pravce.

 

Danas postoji mnogo televizija i radio stanica, ali opet slabo se daje prostora novim autorima i bendovima?

U naše vrijeme nije ni bilo televizijskih kuća u Banjaluci. Sjećam se da je naše prvo pojavljivanje na televiziji bilo u jednoj sarajevskoj emisiji zanimljivog naziva "Brazde" (smijeh). Ali pojavljivanje i na jednoj takvoj emisiji bilo je dovoljno da su svi već znali za nas. Nažalost, kao što sam rekao, ovdje je uvijek bio problem da si mogao napredovati do jedne granice poslije koje si morao ići u veće sredine, ako si, naravno, htio da imaš ozbiljniju muzičku karijeru. Ali to je u neku ruku i logično jer isti je princip i u drugim zemljama. Svaka od država ima svoje kulturne centre. Naprimjer, i u Engleskoj se sve vrti oko Londona, ili u Americi oko Nju Jorka i Los Anđelesa.

Da li je Banjaluka premala da bi muzičarima pružila mogućnost profesionalnijeg bavljenja muzikom?

Ja sam uvijek Banja Luku poredio sa Nišem, koji je iznjedrio odlične bendove poput Galije ili Kerbera, ili Novim Sadom koji ima fantastičnu muzičku scenu a po broju stanovnika je tu negdje kao i Banja Luka.  Mi se ne možemo porediti sa centrima poput Beograda ili Zagreba, ali bi mogli da se okrenemo iskustvima Novoga Sada i Niša. Mislim da bi od tih gradova mogli mnogo toga da naučimo.

 
Banjaluka ne manjka toliko bendovima i muzičarima, koliko je u deficitu sa infrastrukturom koja bi trebala da pomogne autorima da zasjaju punim sjajem.

Mi imamo zaista odličnih bendova, kao što su Sopot, Tanker i drugi, ali prava promocija tih bendova je kada sviraju po drugim gradovima i tamo pokažu čime naša scena raspolaže.

Kako bend da dođe do drugih gradova ako nemaju nekog menađera koji bi im organizovao nastupe? Ipak je za tako nešto potreban neki izdavač koji stoji iza muzičara?

Prvo, da naglasim, ovdje nema pravih producenata koji imaju viziju kako bend treba da zvuči i u kojem smjeru treba da ide. Oni su ti koji stoje iza benda da bi bend bio ozbiljan i originalan, oblikuju ga i omogućavaju mu da uđe u tu neku tržišnu utakmicu. Poslije producenta rade menadžeri kad već imaju upakovan proizvod.

Šta je sa izdavačkim kućama?

Izdavačku kuća postoji na javnom servisu RTRS-u i njih bi trebalo malo pritisnuti da generalno budu nosioci kulture uopšte, ne samo rokenrola. Oni su dotjerali politički program do zavidnog nivoa i on se ne razlikuje ni po čemu od onog u regionu. Ta produkcija je po kvalitetu ista kao i ona u većim centrima, međutim produkcija vezano za kulturu je katastrofa. Dužnost javnog emitera bi bila da pogura i kulturni sadržaj.

Trebalo bi više muzičkih i kultirnih emisija?

Pokrenute su neke emisije na kanalu RTRS plus ali je problem što se one mogu pratiti samo preko kablovske tv, pa su mnogim građanima nedostupne. Ja ne mogu da se miješam u uređivačku politiku javnog servisa ali mislim da bi razvoj kulture trebao da bude, između ostalog, i politički projekat. Mi zaista imamo mnoštvo kvalitetnih muzičara, i umjetnika uopšte, i šteta je da im se ne da medijski prostor.  Uostalom, u 24 sata programa trebalo bi da postoji barem sat vremena nekog muzičkog programa, pa bi se nekako moglo urediti da se to vrijeme ne koristi za puštanje pjesma tipa Ekstra Nene od prije dvadeset, trideset godina, već na promociju muzike naših autora koja se stvara danas.

Problem je što ni privatne tv kuće ne daju mogućnost promocije novih domaćih autora?

Dobro, to je tačno ali oni su privatni mediji i mogu da ne puštaju muziku uopšte. Javne emitere građani, ipak, plaćaju, pa bi i trebali da imaju raznovsniji i bolji sadržaj.  


Razgovarao Ernest Bučinski

 

 



Komentari na tekst (1)
Objavljeno:
Rokenrol, muzika koja spaja, kao projekat b-h politike, koja razdvaja? Momo, pa ti si stvarno smiješan, u najgorem značenju te riječi. Osim toga, Galija i Kerber odlični bendovi? Da se Banjalučani ugledaju na tu sramotu? (Mislim, već se ugledaju. Kuš više?) "Ime: Nenad Milosavljević. Alias: Neša Galija. Krivica: Grupa Galija… Za njih su vezane neke od najstrašnijih uspomena na moje detinjstvo i slušanje radija/gledanje televizije tih davnih osamdesetih godina. Galija je, prostim jezikom rečeno, izražavala sve najpliće, najprovincijalnije u srpskom rokenrolu. Kad to kažem, ne mislim na provinciju u smislu srpske provincije, Niš je, na kraju krajeva, drugi po veličini grad u Srbiji. Ne, mislim pre svega na provinciju u koju se Srbija svojevoljno stalno vraća u odnosu na ostatak sveta. Galija je ne samo savršeno simbolisala (i još uvek simboliše) onu narodnu o žabi koja je videla da se konji potkivaju pa i ona podnela zahtev nego je i odgovorna za najveću koncentraciju odvratnih pesničkih figura i slika u okviru jednog umetničkog opusa u istoriji civilizacije. Mislim, za Galiju se mogu naći komplimenti. Ako smatrate da je „bleda kopija Jethro Tull” kompliment. Galija ne samo što se zaletela da svira taj neki simfo-rok kada je to na Zapadu već odavno postala tema za sprdanje nego je i to radila nekako nekompetentno. Nešu u velikoj meri treba kriviti za to, jer je pre svega on prilično loš pevač, koji nikako nije umeo da se suoči sa sopstvenim limitima. Jedno je imati raspon glasa od osam tonova, a drugo je i pored toga insistirati da sebi zadajete pevačke zadatke sa kojima bi se operski pevači možda mogli izboriti. Ali 'ajde, to bi se i dalo prebroditi da Neša nije tim svojim nesavršenim glasom pride pevao one svoje i bratovljeve odvratne tekstove koji su uvek nepogrešivo sadržali ili najplitkije političke aluzije (Neša je sigurno smatrao da je „nemaš kartu ni do Prištine” vrhunac umešne političke satire osamdesetih godina) ili najgrđe emotivno-umetničke slike (ono sa spavanjem i sanjanjem i rušenjem Avale, pobogu Nešo…), ili jednostavno najtrivijalnije rime sa one strane Bore Đorđevića. Refren „Kopaonik, Kopaonik, na sve strane kiseonik, a ti lepa kao slika našeg druga predsednika” dobar je razlog za to što se ponekad i danas budim sa krikom na usnama i okupan znojem pokušavam da se što brže uverim da je povratak osamdesetih godina bio samo košmar. Košmar iz koga, međutim, nije lako probuditi se jeste činjenica da je Galija još uvek povremeno aktivna. Neša je devedesetih godina otkrio pravoslavlje i kao i svaki grešni roker pokušao da se pred gospodom i svetim Savom iskupi propagirajući hrišćanstvo, i to njegovu unapređenu, srpsku verziju, širokim narodnim masama. Baš onim masama koje su u tami svojih soba grcale od žalosti nad time što je Poselo Radija 202 izazvalo Titovu smrt i raspad Jugoslavije i koje su zatim u pravoslavlju pronašle utehu i izbavljenje. Koliko god da su christian rock bendovi Zapada smešne pojave, užasna svečana težina Galijine verzije ove muzike šije ih za pet dužina. Prosto ne mogu da se odlučim da li su mi užasnija Galijina koketiranja sa erotikom (znate svi onaj spot gde se ona devojka onako ponaša) ili sa Hristom. U oba slučaja, na gubitku je dobar ukus. Svako javno emitovanje neke Galijine kompozicije (bez obzira na to da li Neša u njoj svira flautu ili ne) čini da jedno dete u Africi umre od tuge. Mislite o tome. Olakšavajuće okolnosti: Neša je svojevremeno gostujući na televiziji Pink, u jednom čudnom trenutku njene istorije kada je imala emisiju posvećenu aktuelnoj domaćoj rok sceni, komentarisao spot Kande, Kodže i Nebojše i rekao kako to njemu nije nesimpatično. Naravno, dodao je, daleko je to od profesionalizma i ozbiljnosti, ali bilo mu je dopadljivo. Hm… Bojim se da je to sve što mogu da kažem u Nešinu odbranu. Metod egzekucije: Rekli smo da nećemo uživati u tuđim mukama, ali u ovom slučaju… mislim da bi najzdravije bilo pustiti Nešu da se na smrt uguši sopstvenim napumpanim egom." "Za ploču Hitovi 80-ih, anonimni priređivač je dobio manevarski prostor koji mu je dozvolio da se intelektualno razmahne do one duhovne granice na kojoj, jedni pored drugih, na albumu stražare Ekatarina velika (Par godina za nas) i Viktorija (Daj, ne pitaj); totalno raspomamljen ličnom hit-vizijom srpskog rock'n'rolla, priređivač je u kolekciju ponosno uključio Poslednju igru leptira s pesmom Dečko, 'ajde oladi, numeru koja je još pre petnaestak godina sebi obezbedila titulu najodvratnije svirano-pevane melodije sledećih nekoliko vekova u svetu, a i šire; priređivač, naravno, nije zaboravio ni Divlje anđele koji su pesmicom Voli te tvoja zver bili preteče turbo-folka na ovim zulumćarskim prostorima; priređivač, vođen svojom neumitnom logikom, nije smeo da preskoči nišku Galiju (Još uvek sanjam) koja se, očigledno, osamdesetih godina pripremala da ugodi srpskoj ministrici kulture Nadi Popović-Perišić, što se iz refrena priložene folk-liturgije može jasno pročitati; priređivač, zaljubljen u sve što miriše na festivale zabavne muzike, odlučio je da su "hit osamdesetih" imali i Piloti, čija Ptica na mom dlanu izaziva instant-povraćanje na dlan a naročito na pticu; priređivač, dosledno i opasno bolestan, iz malog mozga izvukao je grupu Kerber čije Seobe danas zvuče bar tisuću puta tupavije nego u vreme kad su patriotski elementi ovaj galimatijas od amaterizma proglašavali "progresivnom muzikom" glede teksta koji se, kao, bavio "problemima srpskog življa" na ognjištu tj. na Kosovu"
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.