Ovaj znak svakom jasno daje do znanja – psima zabranjen prolaz. Samo nekoliko mjeseci kasnije, počinje da se govori o provođenju nakane da svi psi u Banjaluci moraju da prođu „kurs socijalizacije“. Iako ovaj problem djeluje minoran, njegova sve izvjesnija nepodnošljiva lakoća postojanja iz dana u dan postaje sve bliža, kako psima, tako, najvjerovatnije, i džepovima njihovih vlasnika.
Zid ćutnje = šupljikava taraba?
U cilju boljeg razumijevanja novonastalih izuma u vezi sa izvođenjem pasa i njihovom „socijalnom podobnošću“, pokušali smo dobiti odgovore na nekoliko pitanja kako bismo odgonetnuli glavne i ključne elemenate cjelokupnog stanja. Prvi u redu za pitanja bili su Gradska uprava, a za njom „Kinološko društvo Banjaluka“, te „Društvo za zaštitu životinja NOA“. Očekivano ili ne, odgovore na postavljena pitanja pružila je samo NOA. Ekspresno i lakonski.
Njihova reakcija, odnosno ocjena prijedloga „Kinološkog društva Banjaluka“ o treningu socijalizacije za pse bila je krajnje jednostavna – čista jedinica. Naravno, odmah se nameće pitanje da li je jedinica, zapravo, realna ocjena. Zahvaljujući ćutnji Gradske uprave i „Kinološkog društva Banjaluka“, koje je bilo predlagač ovog rješenja, moguće je da će odgovor na ovo pitanje ostati misteriozan jednako kao i trenutni graničnici prijedloga koji su bili dostupni u vijesti objavljenoj 10.03.2010. u „Nezavisnim novinama“.
Prema riječima Bogoljuba Novakovića, člana Upravnog odbora „Kinološkog društva Banjaluka“, „Kinološko društvo“ je „pokrenulo ovaj projekat u smislu liberalizacije kretanja pasa po gradu“. Pored toga, gospodin Novaković je dodao kako će “psi koji prođu socijalizaciju dobiti knjižicu u kojoj će stajati karakteristike psa, pa će se oni moći nesmetano kretati, jer će mu biti utvrđen stepen agresivnosti. Za potrebe socijalizacije pasa biće angažovani stručnjaci iz zemlje i regiona, a sam taj proces će trajati oko tri mjeseca".
Naravno, ovdje postaje razumljivo da će, ukoliko dođe do realizacije projekta socijalizacije pasa, svi postavljeni znakovi zabrane u gradu biti nepotrebni, odnosno, još jedan nepotreban trošak gradskih vlasti. S druge strane, ukoliko se liberalizacija kretanja odnosila na opštu slobodu kretanja, onda je riječ o novom zabrinjavajućem problemu ovog grada koji je daleko ozbiljniji od tričavih 7.000 KM koliko je koštala izrada i postavljanje svih znakova.
U cilju boljeg razumijevanja cjelokupnog projekta, „Kinološkom društvu“ su postavljena jednostavna pitanja na koja su se očekivali jednostavni odgovori. Na koji način je potrebno protumačiti ovaj zid ćutnje ostavlja se čitaocima, a u nastavku su pobrojana neka od tih žuljavih pitanja:
1. Po kom osnovu je „Kinološko društvo Banjaluka” došlo na ideju da predloži izmjene odluke koje bi uključivale obavezu treninga socijalizacije?
2. Koji su konkretni prijedlozi ovih izmjena?
3. Molim Vas da objasnite način funkcionisanja cjelokupnog programa.
Jedna strana je ipak bila spremna za odgovore, odnosno, nova pitanja. Naime, vlasnici pasa su odmah iznijeli svoje mišljenje, a među njima se našao i jedan vlasnik dobermana koji je rekao: „Iskreno, do sad nisam čuo za taj prijedlog o socijalizaciji pasa. Ko će to da plati i šta ćemo moj pas i ja time da dobijemo?“ I ovaj vlasnik, kao i ostali, će najvjerovatnije morati da se strpi do javne rasprave, te da se tamo upusti u raspravu o površnosti stvari.
Na kraju ovog dijela, važno je naglasiti da iz dostupnih podataka još uvijek nije jasno ko će, po kojoj cijeni i na koji način platiti obuku pasa, te po kojim će kriterijumima biti odabrani treneri? Pored toga, nije objašnjeno ni da li će biti razlike u načinu izvođenja pasa u zavisnosti od stepena agresivnosti, te po kojim osnovama će se taj stepen određivati, ali je poznato da će svaki pas nakon procjene svoje uračunljivosti biti u mogućnosti da se pojavi na ulicama. Koliko je onda cjelokupni projekt potreban ukoliko će se samo šarnuti neka procjena bez obzira na uspješnost socijalizacije psa?
Sačekuša - oprobani recept
Iako se još uvijek ne zna zašto je za sprovođenje „kerovske socijalizacije“ imenovano „Kinološko društvo Banjaluka“, drugi koraci odluke počeli su da se provode. Naime, nekoliko mjeseci ranije, odluci je prikačena i ideja o postavljanju 35 znakova „Zabrana za pse“ i 10 znakova „Vodite psa na povocu i počistite za njim“ u vrijednosti 6.800 KM koju je platila gradska uprava, odnosno, građani.
Uskoro nakon postavljanja znakova zabrane, vlasnici su počeli da iznose svoje mišljenje. Jedan vlasnik psa koji živi u centru grada ostavio je svoje mišljenje na na sajtu NOA:
“Živim u centru grada, imam psa već godinama i mogu Vam iskreno reći da sad ne mogu izaći iz stana ni ja, a ni moj pas. Mi smo u totalnoj blokadi. Opkoljeni smo nekim čudnim nepoznatim znacima, koje nigdje do sad nisam vidio, a ima ih samo u našoj blizini u samom centru grada Banja Luke, odakle Vam se trenutno i javljam. Možete li nam nekako pomoći? Tražio sam tumačenje tih nepoznatih znakova i u astro-sanjarici. Izgleda da ih nema.“
Čak i ako se ovo mišljenje shvati kao želja vlasnika psa da se izjada i brecne na lokalne vlasti, iz njega se jasno vidi da provodivost odluke o zabrani kretanja psima nije dobro razmotrena, i da su prenevidjeli vlasnike pasa koji žive u užem centru grada.
Drugi kamen spoticanja u realizaciji ovog poduhvata jeste prostor namijenjen za slobodno izvođenje pasa i njihovo puštanje sa povodaca. Naime, na području grada postoji samo jedna površina predviđena za ove namjene, ali je njena udaljenost problem sa kojim većina vlasnika pasa ne može da se izbori ukoliko nisu upoznati sa tajnama teleportacije. Upravo zato, navedeni znakovi dodatno smanjuju mogućnosti pasa i njihovih vlasnika da svojim psima pruže kvalitetniji i zdraviji život.
Daj šapu, daj kopitu
I dok se čeka dalji razvoj situacije, vlasnicima pasa preostaje da poštuju pravila ili da rizikuju da ih komunalna policija kazni jer nemaju vremena ni mogućnosti da psa svaki dan vode na Rakovačke bare kako bi ga mogli pustiti sa povoca. Ono što je gotovo sigurno jeste da vlasnici uskoro mogu očekivati da im novčanik bude još tanji (kurs socijalizacije i ugradnja mikročipova), a da se njihova propratna oprema svakim danom sve više povećava sa odista potrebne kese za izmet do torbe pune potvrda o psihičkoj uračunljivosti psa, nivou emotivne inteligencije, potvrdom o podrezanim noktima, natalnom kartom, sonom kiselinom za dezinfekciju onečišćene površine i drugim potrepštinama koje život znače.
Neki vlasnici pasa se sa stvarnošću punom zabrana bore šaljivim doskočicama poput prijedloga jednog vlasnika: „Pošto u nekim dijelovima grada ne možemo da izvodimo pse, hajde onda da tuda izvodimo konje, jer za njih zabrana još uvijek ne važi.“
