To je pravilo života, ništa ne traje zauvjek, sve se jednom završi. Ali kraj jedne priče znači ustvari početak neke nove, možda čak uzbudljivije, interesantnije.
Nakon pročitane knjige, ne treba je čitati ponovo, već je zatvoriti, skloniti sa strane i sjećati se sa osmijehom te priče, gledati na to kao jedno novo iskustvo iza sebe, kao jednu novu lijepu uspomenu.
A zatim uzeti novu knjigu i krenuti sve ispočetka, sa nekim novim glumcima i glavnim likovima...
Ne znajući ni njen početak, ni sadržaj, pa ni kraj. Uživati u svakoj stranici, trenutku, sve do kraja, sve do poslednje strane, koja će nas dovesti do nekog novog iskustva, nekih novih uspomena i kraja neke druge priče. Život nije samo jedna knjiga, već par njih. Krećemo kao mali još da ih čitamo.
Da učimo da čitamo, da živimo, da osjećamo. Krećemo od knjiga sa malo stranica, pa vremenom čitamo sve deblje i ozbiljnije knjige. Sve do one poslednje, najdeblje. One koja se čita jako dugo, godinama. Koju ćemo završiti da čitamo u krevetu, u zagrljaju voljene osobe, a zatim utonuti u san, zauvijek.
