Godine svojih djetinjstva i mladosti u sedamdesetim i osamdesetim godinama onoga našeg stoljeća proživjeli smo uz mnogo njih koji su umjeli biti samo glavni junaci. A kada to više nisu mogli, nestajali bi jedan za drugim i više ih se, u novim i groznim vremenima, često nismo ni sjećali. Jadranka je tih naših godina bila netko tko stoji malo po strani, uz sam rub pozornice, i to po vlastitom izboru, i lako će se i rado pojaviti i u kakvoj sporednoj i epizodnoj ulozi. Ona nije strahovala za svoju slavu, niti je grabila tih pet minuta misleći da grabi vječnost.
Pa je se tako, recimo, možemo sjetiti s proljeća 1981, s natjecanja za Pjesmu Eurovizije, kako stoji tamo negdje iza i zajedno s Ismetom Dervoz, nekadašnjom pjevačicom Ambasadora, pjeva prateće vokale za Seida Memića Vajtu, čiji je glas te večeri, što zbog treme, a što zbog svojih prirodnih zadatosti, zvučao nekako gripozno, pa ga je trebalo dobro pojačati. Ismeti to nije trebao biti problem, ona je na Euroviziji, nekoliko godina ranije, već bila u glavnoj ulozi, ali Jadranka takvu priliku nije doživjela. Tada i nikada više ona se popela na pozornicu za koju se u nas, a bogme i u Europi, još uvijek vjerovalo da pjevača može učiniti besmrtnim. Ona je bila tu da drugome pomogne u tom uzaludnom nastojanju. Vajtinu je dušu prevodila u estradnu vječnost.
Pritom, Jadranka Stojaković sama je otpjevala najljepšu baladu naših sarajevskih djetinjstva, pjesmu pred kojom zastaneš, uozbiljiš se i slušaš je kao neki tvoj mali priručni Mozartov Rekvijem. Takvom si je čuo kada si imao deset godina, a istom je takvom čuješ i danas. Takva ti je bila i one večeri, jedne od posljednjih sa strujom, dok si, uz prolom granata što su zauvijek lomile grad, gledao televizijski dnevnik, i kada je, umjesto uobičajenog izvještaja o čovjekovoj pogibiji, puštena njezina pjesma. Tako se odavala počast čovjeku koji je pjesmu napisao.
Balada se zove “Sve smo mogli mi”. Mogla ju je otpjevati samo Jadranka Stojaković i više nitko, koliko god generacije svirača amatera po jadranskim plažama pokušavale da je ponove.
Jadranka Stojaković velika je pjevačica, ali se njezina veličina nikada nije mjerila i prepoznavala po broju naslovnih stranica ili intervjua. Ona zapravo nikada nije bila zvijezda, izmicala se i dopuštala je drugima da zasjaju. Bez obzira na to, njezin glas danas čujemo jasnije nego većinu drugih glasova naših mladosti i djetinjstva. U svoj toj buci, larmi i kaotičnome mnogoglasju, negdje visoko iznad, čuje se njezina pjesma, u kojoj se razaznaje svaka boja, zvuk, okus i miris prošloga vremena i našega nestalog svijeta.
10. 11.2009.
